RDW 12. XII. NJEMAČKA I FRANCUSKA

NJEMAČKI RADIO - RDW 12. XII. 2000. Njemačka i Francuska su susjedne i dvije velike države, ali odnosi između dvije zemlje predstavljaju i sukus konflikta na europskom kontinentu, baš kao i temelj suradnje koja je rezultirala vizijom Europske unije. Napoleonov pohod na Istok, Francusko-pruski rat, I. i II. svjetski rat - samo je kratak popis sukoba koji su ostavili dubok strah i od francuskih pretenzija na lijevu obalu Rajne - grad Koeln dugo je vremena i u više navrata bio pod francuskom upravom - i na francuski, baš kao i sveeuropski strah od - kako je i povodom susreta u Nici formulirao bivši francuski ministar unutrašnjih poslova, Charles Pasqua - od 'sablasti Njemačke od Atlanskog oceana do Urala'. No nakon II. svjetskog rata počeo se rađati drugi trend, u to vrijeme poprilične napetosti jer je Francuska s De Gaulleom na čelu otvoreno planirala okupirano područje u njemačkoj pokrajini Saarland pripojiti Francuskoj. Konrad Adenauer i Charles De Gaulle su započeli takozvani 'Schumannov plan' o udruživanju europske rudarske industrije. A taj plan je kasnije prerastao i u Rimske ugovore i praktično, u stvaranje vizije Europske unije. Osnovno načelo bilo je ravnopravnost - posebno između Francuske i Njemačke. Tradicija suradnje ove dvije zemlje demonstrativno je naglašavana sve do vremena Kohla i Mitteranda redovitim posjetima - čak i susret na vrhu zemalja G-7 potječe od radnih susreta predsjednika Njemačke i Francuske, takozvanim 'njemačko-francuskim pismima' o namjerama što je zapravo oduvijek bila okosnica što će te dvije zemlje pokušati provesti u Europskoj zajednici - sve do 1989. godine. Tada je pao zid - za čitav svijet, a pogotovo za Francusku iznenađujuće brzo, a na njezinoj istočnoj granici osvanula je država s 20 milijuna stanovnika više nego što ih ima Francuska. Pobjeda socijalista Schroedera u Njemačkoj bio je još jedan korak u razlazu s degolistom Chiracom, a dokumenat Schroeder-Blair za platformu europskih socijaldemokrata nije mu mogao oprostiti ni socijalistički predsjednik vlade Jospin. Zahlađenje primjećuje i francuski tisak. 'Liberation' objavljuje kako je 'motor europskog ujedinjavanja u kvaru', i dodaje, 'nikada dvije obale rijeke Rajne nisu bile jače razdvojene'. Podsjeća da su već 1997. u Amsterdamu propali pokušaji reformi europskih institucija baš zato jer se Francuska i Njemačka nisu mogle sporazumjeti i upozorava da 'upravo zato što Pariz i Berlin nisu vukli na istu stranu, u Nici ni ostale zemlje nisu željele podnijeti žrtve.' Zahtjevi Njemačke da i u europskim institucijama broj stanovnika dobije veći značaj, u Francuskoj je nailazio na nerazumijevanje. Ali postojeći sporazum ipak je omogućio da Njemačka - klauzulom o 62 posto stanovnika Europe - lakše može blokirati neku odluku nego Francuska. Konzervativni 'Le Figaro' pita se 'Zašto je Francuska popustila Njemačkoj?', i opisuje sporazum iz Nice, kojeg naziva 'njemačko-francuskim trgovinom', kao 'sliku nove realnosti u vremenu nakon hladnog rata'. Le Figaro tvrdi da je popuštanje Francuske znak da je u ovoj Europi Njemačka dominantna sila. Nakon proširenja na Istok, Njemačka ne dolazi samo u geografsko, nego i političko središte Europske unije. No problem je možda ipak u nečem drugom - i takvi se glasovi čuju i iz Francuske: Francois Bayrou optužuje i ovaj sporazum, i ovakvu Europu opterećenu nacionalizmom i mentalitetom trgovaca stokom. Liberalni političar Alain Madelin govori o postignutom 'sićušnom kompromisu' i opisuje Chiraca kao pripadnika generacije koja ima zasluga u stvaranju Europe, ali nije sposobna izgraditi novu Europu. A kako Europa za vrijeme francuskog predsjedavanja nije postavila velika pitanja nego samo mala, smatra Madelin, dobila je i malene odgovore. Petljalo se po europskim institucijama iz prošlosti umjesto da su se gradile institucije budućnosti. To nije samo vizija europske federacije i europskog ustava - o čemu je glasno proljetos razmišljao i njemački ministar vanjskih poslova Fischer, da bi mu francuski predsjednik Chirac - uzgred, kao prvi predsjednik neke druge države koji govori u novom, berlinskom parlamentu - odgovorio kako je Europa zajednica nacija. I baš je tu korijen, misli Daniel Cohn-Bendit, zastupnik francuskih 'zelenih' u Europskom parlamentu i doslovce intelektualac s 'obje strane Rajne' koji je podjednako utjecao na politička zbivanja u okviru pokreta '68. i u Parizu i u Njemačkoj, što škripi u institucijama Europe: = Francuski položaj dolazi od Europe nacija. Iz tog gledišta se na velike zemlje gleda kao na velike, a na male kao male. Bez obzira, desni Chirac ili lijevi Jospin pokušavaju spasiti veličinu Francuske preko Europe. A nedostatak europskog indentiteta potječe i iz toga da i mali pokušavaju postati većima putem Europe. No to je objektivno drukčiji interes: mali postaju veći putem Europe, dok Francuska postaje jednaka s ostalima. A to je povijesni proces koji sada doživljavamo. (RDW)