ŠVIC 12.XII.-NZZ- U NICI POBIJEDILA NACIONALNA DRŽAVA

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 12. XII. 2000. Veliki se šire u EU "Europsko vijećanje ulazi u anale kao do sada vremenski najdulji vrh EU-a. Je li se pregovarački maraton isplatio? Zacijelo jest u smislu da su šefovi država i vlada ipak postigli suglasje po pitanju institucionalnih reforma kako bi na taj način proširena unija ostala sposobnom za djelovanje i odlučivanje. Skandal na rivijeri mogao se izbjeći iako je predsjednik države i sadašnji predsjednik EU-a Chirac pregovaračko-taktički nespretno postupio, manje ili više izjednačavao francuske interese s europskima i ponajprije u ophođenju s manjim zemljama EU-a pokazao malo senzibiliteta. Ovi potonji pokušavali su i u završnoj fazi - bez uspjeha - dignuti mali ustanak dok su satima odbijali dati svoj pristanak na rezultate pregovora. O kakvoći kompromisa postignutog u južnoj Francuskoj ne treba dakako imati nikakvih iluzija. S rezultatom iz Nice EU materijalno nije jamačno postigao što je trebalo. To ne iznenađuje. Kad su po srijedi moć i utjecaj zemalja članica na bruxelleske događaje a time i dragi novac, u EU-u je tradicionalno jednako kvadraturi kruga pronaći konsenzus svih suigrača za pregovaračkim stolom. Zadnja velika drama ove vrste nije se odigrala davno. Prije jedva dvije godine, na posebnom vrhu u Berlinu, obavljen je prvi dio fitness programa EU-a za proširenje na Istok. Tada se vodila borba oko reforme izdataka agrarne i strukturne politike i cjenjkalo se oko poštenije financijske razdiobe tereta među zemljama članicama. Donijeta je odluka o koracima u pravom smjeru, ali ne i stvarne reforme. No one će prije ili kasnije biti utoliko potrebnije što se zemljama kandidatima s Istoka i Juga mora odobriti slična financijska potpora kakvu dobivaju Španjolska, Portugal, Irska i Grčka koje su u doba prijama također slovile kao siromašne. Vratimo se rezultatu iz Nice. On pokazuje da će u buduće u Bruxellesu puhati drukčiji vjetar nego danas. Velike zemlje - Njemačka, Francuska, Velika Britanija i Italija znale su u Ministarskom vijeću jasno i preko leđa manjih zemalja članica ojačati svoju težinu kod glasovanja kvalificiranom većinom. Pomak snaga u korist velike Četvorice izgleda prikladan, osobito što su za sada manje zemlje povlaštene i što će s planiranim širenjem na Istok u EU ući pretežno male zemlje. No nova razdioba težine glasova izgleda kao propisna porcija samovolje u važećim odredbama, jer ne odgovara razmjernoj veličini stanovništva pojedinih zemalja. Chirac se u pregovorima nepokolebljivo borio za 'egalite' u usporedbi s Njemačkom. Schroeder je u protupotezu morao dokazivati 'fraternite', stalno je naglašavao da Nica neće propasti zbog njega. No najviše razmišljanja u novom rješenju izaziva to što je način glasovanja konstruiran tako da u načelu svaka velika zemlja treba tek malobrojne saveznike da bi stvorila manjinsku zapreku i time blokirala odluke. Zbog toga vlada dojam da je sposobnost EU-a u donošenju odluka u Nici prije pogoršana nego poboljšana. Inače je maksima vrha glasila da treba dolično poštovati posebne interese. Tako jest i ostaje, primjerice za Britance, veto u svim fiskalnim i socijalnim pitanjima u stanovitoj mjeri svetinja. Isto vrijedi za Francusku u pogledu na trgovinu uslugama kulturne relevantnosti ili za Njemačku glede azila. Prvotna ambicija da se kod konačnog zaključka u vijeću načelo konsenzusa učini iznimkom, drugim je riječima na vrhu EU-a brzo pokopana. Uzajamno povjerenje, osobito kad se radi o financijskim interesima, u bruxelleskoj je zajednici i dalje ograničeno. To bi moglo biti možda ne jedini, ali ipak važan razlog što će unatoč prvotnoj nakani, svaka zemlja i u buduće davati po jednog povjerenika i to tako dugo dok EU neće obuhvaćati više od 27 država članica. Reforma Povjerenstva sastoji se dakle samo u tomu da se velike zemlje odriču dvojice zastupnika u Bruxellesu. Istodobno se Veliki u velikom EU-u šire i to tamo gdje se donose odluke: u Ministarskom vijeću. Možda su zanimljive perspektive negdje drugdje. Ugovorenom 'fleksibilnijom' klauzulom o fleksibilnosti, kooperativne države članice mogu napredovati bez čekanja na one koje kasne. Na temelju činjenice da će prošireni EU u svakom pogledu biti bitno heterogeniji od današnje bruxelleske zajednice, ova će integracijska postavka dobiti značenje. Potpisana povelja temeljnih prava ima pak potencijala za pokretanje procesa u smjeru neke vrste ustava EU-a s jasnim razgraničenjem ovlasti između EU-a i država članica. Zbog toga što će se 2004. ponovno razmišljati o reviziji sporazuma unije, ne mora nastati neka europska superdržava. Nica je potvrdila da će nacionalna država i dalje imati važnu ulogu" - zaključuje komentator lista rg.