FRANCUSKA-LIBERATION OD 11.12. EUROPA UKPANA NA MJESTU

FRANCUSKA LIBERATION 11. XII. 2000. Bez motora, petnaestorica stoje na mjestu "U povijest ulazi kako tko može: petnaestorica šefova država i vlada potukli su rekord u trajanju sjednice Europskog vijeća. I to je nešto. S Jacquesom Chiracom za krmom koji opetuje istu pogrješku: g. 1973. uspio je tjedan dana držati za pregovaračkim stolom kolege ministre poljodjelstva Europe devetorice radi utvrđivanja mljekarskih kvota. U ostalim pitanjima, rezultati nisu tako sjajni. Nica će zacijelo u pamćenju ostati kao summit propuštenih prilika. Čak i ako petnaestorica teškom mukom postignu sporazum, Francuska će se svakako morati zadovoljiti 'lošim sporazumom' za koji je tvrdila da ga ne želi. Europskom će povjerenstvo jednom možda biti utvrđena gornja granica, kada se proširenje na 27 zemalja dovrši. Podjela glasova u Vijeću ministara omogućuje, dakako, jačanje utjecaja 'velikih', ali odlučivanje će biti još zamršenije kada se bude glasovalo dvostrukom kvalificiranom većinom. Kada je riječ o pravu veta, ono je još uvijek prilično prisutno, što omogućuje da jedna zemlja blokira rad Unije. S takvim sporazumom, Europa možda neće preživjeti proširenje. Nema veze, uzvratila su složno petnaestorica, napose zaokupljena brigom da što manje žrtvuju za zajedničko dobro i da, koliko je moguće, zadrže 'stečena prava'. Iznenađenje je uvijek moguće, ali jučer navečer ništa nije upućivalo na to. Petnaestorica su tako do bezumlja pokazala da Unija ne može napredovati bez minimalnog zajedničkog projekta. No danas se možemo zapitati što još povezuje države članice. Kao i neki stari parovi, čini se da su zajedno više iz običaja i brige da sačuvaju zajedničku baštinu, nego iz ljubavi. Glavni razlog tom zamoru je u kvaru motora europske izgradnje, a to je francusko-njemački dvojac. Dok je Berlin spreman da gradi 'europsku federaciju', tj. da ide do kraja u integracijskom procesu, Pariz ne želi ni čuti o tome. Gerhard Schroeder, kancelar, i njegov šef diplomacije Joschka Fischer više ne skrivaju da predsjednika države i vlade Jospina smatraju nepouzdanim, nepredvidljivim i napose misle da nisu kadri imati jasnu predodžbu o onome što hoće. Dvije obale Rajne nisu nikada bile toliko daleko. I to ne vuče korijene iz Fischerova govora u svibnju 2000., u kojemu je predložio da se ubrza izgradnja Europe. Tako su, primjerice, nakon Chiracova izbora u svibnju 1995. nestala uobičajena francusko-njemačka pisma koja su davala ton partnerima Pariza i Berlina. U krajnjem slučaju, najavljuje se kako se 'slažu da će se dogovoriti o svemu'... Na žalost, brzo se pokazalo da nije tako, što je potvrdila afera o 'izjednačavanju glasova', kada su Francuzi, unatoč činjenicama, ustvrdili da Nijemci, koji imaju više stanovnika, ne traže veći broj glasova od drugih 'velikih' u ministarskom vijeću. Taj nedostatak vođe već je skupo plaćen na susretu na vrhu u Amsterdamu u lipnju 1997: institucijska reforma već je propala zbog francusko- njemačkog nesporazuma... Budući da Pariz i Bonn nisu više bili na istom pravcu, nitko nije htio pristati na ustupke. Kako isti uzroci dovode do istih posljedica, prva četiri dana susreta bila su tek natjecanje u ljepoti sebičnosti pojedinih država, jer je svatko pokušavao sačuvati svoj utjecaj u europskim ustanovama, u nedostatku jasne predodžbe o europskoj budućnosti. U općoj su se pometnji raspali i stari savezi: Benelux (Belgija, Nizozemska i Luksemburg) se međusobno klevetao, a 'mediteranski klub' (Portugal, Španjolska, Italija, Grčka) okopnio je na suncu Nice. Svatko je bez puno finoće napustio svog susjeda, po uzoru na francusko predsjedateljstvo koje je u subotu pokušalo žrtvovati zemlje kandidate, a u nedjelju posvađati međusobno 'male'... Na sreću, Berlin je uspio nametnuti novi sastanak 2004. Bit će to zadnja prigoda za uspjeh", pišu Nathalie Dubois i Jean Quatremer.