SLO 11.XII.-DELO-SLOVENIJA-SRJ

SLOVENIJA DELO 11. XII. 2000. Ljubljana pred balkanskim izazovom "Subotnji potpis međudržavnoga sporazuma o uspostavi diplomatskih odnosa između Slovenije i Savezne republike Jugoslavije nije važan samo zbog formalnog početka normalizacije odnosa između država koje su nastale iz nekoć zajedničke države i koje su se gotovo desetljeće poslije njezina raspada više ili manje ignorirale. Rupelov i Svilanovićev potpis ispod sporazuma iz Mladike ima i značajnu povijesnu vrijednost. U cijeloj skoro stoljetnoj povijesti intenzivnijih slovensko-srpskih odnosa tek je ovoga tjedna sklopljeni dogovor između Ljubljane i Beograda prvi koji se temelji na posve ravnopravnim ishodištima. Svi dosadašnji 'sporazumi' između Srba i Slovenaca, i poslije Prvog i poslije Drugog svjetskog rata, bili su 'opterećeni' - ili srpskom vojnom premoći, svjetskim političkim odnosima ili pak ideološkim određenjem. Sada su sporazum o uspostavljanju normalnih a i svih drugih odnosa sklopile dvije međunarodno priznate, neovisne i ravnopravne države. Okolnosti u kojima je potpisan subotnji sporazum čak su u korist Slovenije. SRJ je zbog desetljeća ratova, međunarodne izolacije i Miloševićeva režima osiromašena država koja treba pomoć. Gospodarska, financijska a i politička, jer unatoč svemu ne smije se zaboraviti da je Slobodan Milošević još uvijek politički djelatan i na slobodi. Jugoslavija dakle nužno treba što otvorenije granice i demokratski društveni ustroj, čime će primamiti novac, osobito iz inozemstva. Zato će i potezi jugoslavenskih odnosno srpskih vlasti biti primjereni tomu, dakle što liberalniji, nediskriminatorski i poticajni. Već promjena dosadašnjeg tvrdoglavog ustrajanja Miloševićeva režima da je samo Savezna republika Jugoslavija jedina nasljednica bivše SFRJ, dovoljno je značajan pokazatelj da Beograd nužno treba novac. Suglasje s diobenim ključem Međunarodnoga monetarnoga fonda kad se radi o zamrznutim zlatnim pričuvama, unatoč ponešto nejasnim izjavama Zorana Đinđića ili suglasje s već pomalo zaboravljenim zaključcima Badinterova povjerenstva o raspadu SFRJ, iako je predsjednik Koštunica izjavljivao da je djelovanje Slovenije i Hrvatske 1991. godine bio jasan čin odcijepljenja, može značiti samo jedno - Beograd se što prije želi ravnopravno vratiti u međunarodne financijske ustanove a početkom pregovora o sukcesiji što prije doći do dijela zlatnih pričuva bivše Narodne banke Jugoslavije te tako lakše preživjeti nadolazeću zimu. Za Sloveniju i njezine buduće odnose sa Saveznom republikom Jugoslavijom/Srbijom osobito je značajno suglasje Beograda sa zaključcima Badinterova povjerenstva. Ne toliko zbog sukcesije imovine bivše zajedničke države koja s financijskog stajališta vjerojatno nije takva da bi se s njom Slovenija bogznakako pomogla, nego poglavito s moralnog i političkog kuta gledanja. Slovenija je u dosadašnjim pregovorima o sukcesiji najustrajnije zagovarala stajalište o raspadu SFRJ i ravnopravnom nasljeđivanju svih pet (šest) država. Konačno suglasje Beograda s tim stajalištem Ljubljani može biti veliko moralno zadovoljstvo a ujedno dakako omogućuje ono što smo spomenuli još na početku - oblikovanje međudržavnih odnosa na posve ravnopravnoj ravni. Uspostavljanja koliko toliko normalnih međudržavnih odnosa Slovenija se mora prihvatiti s velikom mjerom opreza i spretnosti, ako želi osobito na gospodarskom području iskoristiti sve svoje prednosti kao što su primjerice dobro poznavanje običaja i načina gospodarenja te odnosa među ljudima. Ne bismo smjeli zaboraviti da je Savezna republika Jugoslavija ne samo u gospodarskom rasulu nego još uvijek u procesu političke konsolidacije. Odnosi između Srbije i Crne Gore još ni izdaleka nisu sređeni a rješenje crnogorskoga pitanja, unatoč pomirljivim izjavama srpskih političara, još uvijek ovijeno maglom. Još gušća magla obavija pitanje Kosova koje je s međunarodnoga stajališta još uvijek dio Srbije odnosno Jugoslavije, a činjenično se skoro ne može očekivati da kosovski Albanci ikada priznaju vlast u Beogradu. Upravo ta dva iznimno značajna pitanja ključ su za daljnju stabilizaciju odnosa na Balkanu, jer mogu iznova potaknuti uspon militantnog srpskog nacionalizma. Uspostavljanje normalnih odnosa s Beogradom za Sloveniju dakle može biti diplomatski a osobito gospodarski izazov. Iako će se s jedne strane sa SRJ/Srbijom bitno lakše rješavati još neriješena pitanja između država (sukcesija) nego s primjerice susjednom Hrvatskom, Ljubljana se normalizacije odnosa, osobito zbog odnosa na Balkanu, ne smije prihvatiti uzvišenim držanjem države koja je gospodarski i politički nadmoćnija i na taj način Srbima uzvraćati za sankcije i uvrede s kraja osamdesetih i početka devedestih godina. Samo ako će Ljubljana dosljedno poštovati načelo jednakosti odnosno ravnopravnosti među državama, projekt uspostavljanja normalnih odnosa sa SRJ može i uspjeti" - drži komentator lista Veso Stojanov.