RDW 4. XII. FRANCUSKO-NJEMAČKI PRIJEPOR UOČI NICE

NJEMAČKI RADIO - RDW 4. XII. 2000. Komentar o francusko-njemačkom prijeporu uoči Nice Petera Quaya. Unatoč čvrste odlučnosti Njemačke i Francuske da susret u Nici uspije, niti Schroeder niti Chirac nisu skrivali kako su razlike oko broja glasova u Europskom vijeću znatne. Ali to nije nerješiv problem. Između dviju zemalja, bivših ljutih neprijatelja, u čijim su sukobima tijekom dva svjetska rata poginuli milijuni ljudi, nakon 1945. godine razvilo se iskreno prijateljstvo - ne samo na razini vodećih političara i političkih elita, već i u srcima oba naroda. Samo u jednom Francuska nikad nije htjela popustiti: htjela je uvijek barem malo biti veća nego sve njemačko, ili u najmanju ruku jednaka, ali nikad ni za sitnicu manja. I onda su njemački vodeći političari, kancelari, uvijek malo popuštali. Helmut Kohl je primjerice svom socijalističkom prijatelju Mitterandu dopuštao da stoji pored američkog predsjednika. Ali 1990. je svatko znao da će doći dan kad će 80 milijuna Nijemaca tražiti malo veća prava od 60 milijuna Francuza - primjerice više glasova u Europskom povjerenstvu. Trenutno obje zemlje imaju po deset glasova. A budući da veličina ima veze s plaćanjem, Nijemci moraju zahtijevati veću težinu. Za Francusku koja sa zavišću već gleda prema prejakim Sjedinjenim Državama, to je previše. Pariz bi htio barem ostati europska vodeća sila, koja je onda skupa s ostalim europskim zemljama svjetska velesila. To je francuski san, jučer, danas, sutra. Nijemcima koji su mlađi od 70 godina to može izgledati kao povratak u 19. stoljeće. Ali, francusko razmišljanje je čista stvarnost. Sad je ta stvarnost zahvatila njemačko-francuske odnose. Isto tako neriješeno pitanje većinskog odlučivanja umjesto jednoglasnog protivi se francuskom načinu razmišljanja. Kancelar Gerhard Schroeder i predsjednik Jacques Chirac morali su nakon subotnjeg susreta reći da će se dogovoriti. I zacijelo će biti pronađen neki kompromis. Ali njemačka savezna Vlada se morala bolje pripremiti za sadašnju situaciju, osobito psihološki. Upravo na tom području Schroeder zaostaje za svojim prethodnikom Helmutom Kohlom. Suprotnosti između Berlina i Pariza ne može prikriti ni uvijek zadovoljno lice ministra vanjskih poslova Joschke Fischera. A kod tih suprotnosti ne igra ulogu stranačka pripadnost. Problem je Francuska. Situaciju otežava činjenica da se summit održava u Francuskoj. Zbog toga Chirac si ne može dozvoliti potez koji bi u očima Francuza izgledao kao slabost. S druge strane, obje vodeće zemlje, kako god se dogovore, neće učiniti ništa krivo, ništa što bi štetilo Europi. Njemačka ne zavidi svom susjedu, a onaj tko je jak može biti velikodušan. (RDW)