FR-DE-integracije-Organizacije/savezi-Diplomacija-Vlada FRANCUSKA-LE MONDE OD 5.12.00.EUROPA U NICI FRANCUSKALE MONDE5. XII. 2000.Europa ima dogovoren sastanak u Nici"Viteško bdijenje u Europi. Kao u bitkama u Napoleonovo doba, kada
su europske sile svrstavale svoje snage i mijenjale politički zemljopis Starog Kontinenta, vlade petnaestorice zadnjih su tjedana krenule u borbu argumentima i predviđanjima uoči europskog susreta na vrhu u Nici. Ostaviti dojam na partnere, otvoreno pokazati karte i označiti granice do kojih sežu državni interesi, skrivajući u rukavu jedan do dva aduta radi neizbježivih ustupaka u zadnjem času: to je smisao ovakva političkog držanja.Petnaestorica se sastaju u četvrtak 7. XII. kako bi započeli diplomatsku bitku čija je osobitost u tome što ne treba imenovati gubitnike, jer članovi 'europske obitelji' moraju i dalje kohabitirati. Ulozi i rizici velikog cjenkanja koje će se održati nedaleko od Anđeoskog zaljeva, nisu mali: budući da je istodobno riječ o podjeli ovlasti u Uniji i o promjeni njezina načina unutarnjeg djelovanja kako bi na koncu mogla primiti dvanaest novih članica, nije pretjerano reći da Europa u Nici ima dogovoren sastanak sa svojom sudbinom.
FRANCUSKA
LE MONDE
5. XII. 2000.
Europa ima dogovoren sastanak u Nici
"Viteško bdijenje u Europi. Kao u bitkama u Napoleonovo doba, kada
su europske sile svrstavale svoje snage i mijenjale politički
zemljopis Starog Kontinenta, vlade petnaestorice zadnjih su
tjedana krenule u borbu argumentima i predviđanjima uoči europskog
susreta na vrhu u Nici. Ostaviti dojam na partnere, otvoreno
pokazati karte i označiti granice do kojih sežu državni interesi,
skrivajući u rukavu jedan do dva aduta radi neizbježivih ustupaka u
zadnjem času: to je smisao ovakva političkog držanja.
Petnaestorica se sastaju u četvrtak 7. XII. kako bi započeli
diplomatsku bitku čija je osobitost u tome što ne treba imenovati
gubitnike, jer članovi 'europske obitelji' moraju i dalje
kohabitirati. Ulozi i rizici velikog cjenkanja koje će se održati
nedaleko od Anđeoskog zaljeva, nisu mali: budući da je istodobno
riječ o podjeli ovlasti u Uniji i o promjeni njezina načina
unutarnjeg djelovanja kako bi na koncu mogla primiti dvanaest novih
članica, nije pretjerano reći da Europa u Nici ima dogovoren
sastanak sa svojom sudbinom.
Neuspjeh reforme europskih ustanova nužno bi usporio tijek
pregovaranja sa zemljama kandidatima za prijam i povećao
suzdržanost prema Europi, u Uniji i izvan nje. Budući da su bučno
najavljivali kako je institucijska reforma uvjet bez kojeg nije
moguće proširenje, petnaestorica su, na neki način, stvorila
uvjete da se neuspjeh pretvori u tešku krizu.
No Europa je umorna od tog ozračja stalne reforme u kojemu živi već
gotovo godinu dana. Ne treba se nadati da bi se nesporazumi sa
susreta na vrhu u Amsterdamu 1997. o reformi ustanova mogli
prebaciti na summit u Stockholmu, u ožujku 2001., umjesto da se
riješe u Nici. Unatoč svojoj darovitosti, Švedska nikada neće imati
utjecaj u Europi kakav ima Francuska. Naprotiv, sve navodi na
zaključak da će neuspjeh značiti kraj predodžbe o izgradnji Europe
koja se održala više od pola stoljeća. No može li kriza, kako misle
neki, biti spasonosna i stvaralačka?
Ona bi sigurno razjasnila koja je svrha Europske unije: zadovoljila
bi one koji je zamišljaju kao velik, ali običan prostor slobodne
trgovine, makar bio proširen na 27 država i potaknuo ostvarenje
predodžaba Joschke Fischera i Jacquesa Chiraca koji razmišljaju o
razdvajanju Unije na laku konjicu integracije i na glavninu
europskih postrojba. No takva shema jako sliči na pustolovinu. Mogu
li partneri u toj eliti međusobno jamčiti najmanje moguće
jedinstvo, a da ne zaključe ugovor koji bi bio iznad europskog? Što
će se tada dogoditi s eurom, s europskom obrambenom politikom, sa
svim zajedničkim politikama, bilo da je riječ o poljodjelstvu ili o
proračunu petnaestorice?
Raznorodnost Unije nužno će se povećati nakon proširenja i više
neće moći napredovati ni za korak. No postoji duboka razlika između
loma o kojemu govore neki i prilagodljiva mehanizma 'pojačane
suradnje' koji skupini zemalja prethodnica omogućuje da idu ispred
drugih. Na nesreću, sastanak u Nici loše je pripremljen. Nisu
posrijedi sami pregovori, već njihov smisao. Nijedan od
petnaestorice šefova država i vlada nije se odvažio na pravi
pedagoški rad kako bi protumačio zašto je proširenje ujedno
povijesna zadaća, izazov koji nosi u sebi opasnost od slabljenja
zajedničke politike, ali i dobra prilika da se potvrdi 'moćna
Europa' koja je kadra širiti se više i dalje, na političkom,
trgovinskom i kulturnom planu.
Budući da taj preduvjet nije bio postavljen, nije bilo lako
obrazložiti potrebu za prilagodbom europskih ustanova. 'Svi šefovi
država i vlada misle samo na jedno: kako, vrativši se iz Nice,
protumačiti vlastitoj javnosti da nisu išli u Canossu, kaže jedan
sudionik europske izgradnje. Njih užasava takva mogućnost. To je
jedna od posljedica današnje diplomacije kojom upravlja njezin
medijski odraz: više nitko ne želi preuzeti rizik za Europu'.
Upravo je to izazov Nice: neuspjeh bi značio da je pretegnula obrana
pojedinačnih interesa; naprotiv, uspjeh bi pokazao da su šefovi
država i vlada uspjeli ne samo da se izdignu iznad svojih
nacionalnih političkih mogućnosti kako bi 'veliku Europu'
pripremili za djelovanje, već i da shvate kako će njihove zemlje
biti bolje zaštićene zajedničkim europskim stajalištem. Ova
potonja obvezuje na gdjekada bolne ustupke. Njemačka želi da se
povede računa o činjenici da ona sada 'teži' dvadeset milijuna
stanovnika više nego Francuska i, s obzirom na najveći broj
useljenika na kontinentu, želi zadržati pravo veta u politici azila
i useljavanja.
Velika Britanija koja drži do financijske moći Cityja, slično
razmišlja o poreznom sustavu i sve je suzdržanija na polju
socijalne politike. Španjolska zahtijeva da joj se u potpunosti
prizna status pete sile na kontinentu, iako želi, kakvog li
proturječja, zadržati povlastice politike regionalnih subvencija
koja je zamišljena kao pomoć najpotrebitijim zemljama Unije.
Francuska, napokon, ne želi narušiti jednakost s Njemačkom koja joj
je omogućila da zadrži stanovitu prednost u Europi i neće lako
odustati od veta u trgovinskoj politici koja joj omogućuje da
sačuva svoju kulturnu raznolikost. Tako se svaka zemlja, bez obzira
na veličinu, osobno uključila u borbu za pojedinačne interese.
Sve je te nacionalne 'crvene crte' Jacques Chirac mogao odmjeriti
tijekom putovanja po prijestolnicama koje je upravo završio.
Šefovi država i vlada petnaestorice odlučni su u nakani da brane
svoje državne interese, a ujedno su svjesni da moraju ostvariti
rezultat. U Nici se zajednička svijest Europe sučeljava s njezinom
sebičnošću", piše Laurent Zecchini.