FILTER
Prikaži samo sadržaje koji zadovoljavaju:
objavljeni u periodu:
na jeziku:
hrvatski engleski
sadrže pojam:

FRANCUSKA-LE MONDE OD 5.12.00.EUROPA U NICI

FR-DE-integracije-Organizacije/savezi-Diplomacija-Vlada FRANCUSKA-LE MONDE OD 5.12.00.EUROPA U NICI FRANCUSKALE MONDE5. XII. 2000.Europa ima dogovoren sastanak u Nici"Viteško bdijenje u Europi. Kao u bitkama u Napoleonovo doba, kada su europske sile svrstavale svoje snage i mijenjale politički zemljopis Starog Kontinenta, vlade petnaestorice zadnjih su tjedana krenule u borbu argumentima i predviđanjima uoči europskog susreta na vrhu u Nici. Ostaviti dojam na partnere, otvoreno pokazati karte i označiti granice do kojih sežu državni interesi, skrivajući u rukavu jedan do dva aduta radi neizbježivih ustupaka u zadnjem času: to je smisao ovakva političkog držanja.Petnaestorica se sastaju u četvrtak 7. XII. kako bi započeli diplomatsku bitku čija je osobitost u tome što ne treba imenovati gubitnike, jer članovi 'europske obitelji' moraju i dalje kohabitirati. Ulozi i rizici velikog cjenkanja koje će se održati nedaleko od Anđeoskog zaljeva, nisu mali: budući da je istodobno riječ o podjeli ovlasti u Uniji i o promjeni njezina načina unutarnjeg djelovanja kako bi na koncu mogla primiti dvanaest novih članica, nije pretjerano reći da Europa u Nici ima dogovoren sastanak sa svojom sudbinom.
FRANCUSKA LE MONDE 5. XII. 2000. Europa ima dogovoren sastanak u Nici "Viteško bdijenje u Europi. Kao u bitkama u Napoleonovo doba, kada su europske sile svrstavale svoje snage i mijenjale politički zemljopis Starog Kontinenta, vlade petnaestorice zadnjih su tjedana krenule u borbu argumentima i predviđanjima uoči europskog susreta na vrhu u Nici. Ostaviti dojam na partnere, otvoreno pokazati karte i označiti granice do kojih sežu državni interesi, skrivajući u rukavu jedan do dva aduta radi neizbježivih ustupaka u zadnjem času: to je smisao ovakva političkog držanja. Petnaestorica se sastaju u četvrtak 7. XII. kako bi započeli diplomatsku bitku čija je osobitost u tome što ne treba imenovati gubitnike, jer članovi 'europske obitelji' moraju i dalje kohabitirati. Ulozi i rizici velikog cjenkanja koje će se održati nedaleko od Anđeoskog zaljeva, nisu mali: budući da je istodobno riječ o podjeli ovlasti u Uniji i o promjeni njezina načina unutarnjeg djelovanja kako bi na koncu mogla primiti dvanaest novih članica, nije pretjerano reći da Europa u Nici ima dogovoren sastanak sa svojom sudbinom. Neuspjeh reforme europskih ustanova nužno bi usporio tijek pregovaranja sa zemljama kandidatima za prijam i povećao suzdržanost prema Europi, u Uniji i izvan nje. Budući da su bučno najavljivali kako je institucijska reforma uvjet bez kojeg nije moguće proširenje, petnaestorica su, na neki način, stvorila uvjete da se neuspjeh pretvori u tešku krizu. No Europa je umorna od tog ozračja stalne reforme u kojemu živi već gotovo godinu dana. Ne treba se nadati da bi se nesporazumi sa susreta na vrhu u Amsterdamu 1997. o reformi ustanova mogli prebaciti na summit u Stockholmu, u ožujku 2001., umjesto da se riješe u Nici. Unatoč svojoj darovitosti, Švedska nikada neće imati utjecaj u Europi kakav ima Francuska. Naprotiv, sve navodi na zaključak da će neuspjeh značiti kraj predodžbe o izgradnji Europe koja se održala više od pola stoljeća. No može li kriza, kako misle neki, biti spasonosna i stvaralačka? Ona bi sigurno razjasnila koja je svrha Europske unije: zadovoljila bi one koji je zamišljaju kao velik, ali običan prostor slobodne trgovine, makar bio proširen na 27 država i potaknuo ostvarenje predodžaba Joschke Fischera i Jacquesa Chiraca koji razmišljaju o razdvajanju Unije na laku konjicu integracije i na glavninu europskih postrojba. No takva shema jako sliči na pustolovinu. Mogu li partneri u toj eliti međusobno jamčiti najmanje moguće jedinstvo, a da ne zaključe ugovor koji bi bio iznad europskog? Što će se tada dogoditi s eurom, s europskom obrambenom politikom, sa svim zajedničkim politikama, bilo da je riječ o poljodjelstvu ili o proračunu petnaestorice? Raznorodnost Unije nužno će se povećati nakon proširenja i više neće moći napredovati ni za korak. No postoji duboka razlika između loma o kojemu govore neki i prilagodljiva mehanizma 'pojačane suradnje' koji skupini zemalja prethodnica omogućuje da idu ispred drugih. Na nesreću, sastanak u Nici loše je pripremljen. Nisu posrijedi sami pregovori, već njihov smisao. Nijedan od petnaestorice šefova država i vlada nije se odvažio na pravi pedagoški rad kako bi protumačio zašto je proširenje ujedno povijesna zadaća, izazov koji nosi u sebi opasnost od slabljenja zajedničke politike, ali i dobra prilika da se potvrdi 'moćna Europa' koja je kadra širiti se više i dalje, na političkom, trgovinskom i kulturnom planu. Budući da taj preduvjet nije bio postavljen, nije bilo lako obrazložiti potrebu za prilagodbom europskih ustanova. 'Svi šefovi država i vlada misle samo na jedno: kako, vrativši se iz Nice, protumačiti vlastitoj javnosti da nisu išli u Canossu, kaže jedan sudionik europske izgradnje. Njih užasava takva mogućnost. To je jedna od posljedica današnje diplomacije kojom upravlja njezin medijski odraz: više nitko ne želi preuzeti rizik za Europu'. Upravo je to izazov Nice: neuspjeh bi značio da je pretegnula obrana pojedinačnih interesa; naprotiv, uspjeh bi pokazao da su šefovi država i vlada uspjeli ne samo da se izdignu iznad svojih nacionalnih političkih mogućnosti kako bi 'veliku Europu' pripremili za djelovanje, već i da shvate kako će njihove zemlje biti bolje zaštićene zajedničkim europskim stajalištem. Ova potonja obvezuje na gdjekada bolne ustupke. Njemačka želi da se povede računa o činjenici da ona sada 'teži' dvadeset milijuna stanovnika više nego Francuska i, s obzirom na najveći broj useljenika na kontinentu, želi zadržati pravo veta u politici azila i useljavanja. Velika Britanija koja drži do financijske moći Cityja, slično razmišlja o poreznom sustavu i sve je suzdržanija na polju socijalne politike. Španjolska zahtijeva da joj se u potpunosti prizna status pete sile na kontinentu, iako želi, kakvog li proturječja, zadržati povlastice politike regionalnih subvencija koja je zamišljena kao pomoć najpotrebitijim zemljama Unije. Francuska, napokon, ne želi narušiti jednakost s Njemačkom koja joj je omogućila da zadrži stanovitu prednost u Europi i neće lako odustati od veta u trgovinskoj politici koja joj omogućuje da sačuva svoju kulturnu raznolikost. Tako se svaka zemlja, bez obzira na veličinu, osobno uključila u borbu za pojedinačne interese. Sve je te nacionalne 'crvene crte' Jacques Chirac mogao odmjeriti tijekom putovanja po prijestolnicama koje je upravo završio. Šefovi država i vlada petnaestorice odlučni su u nakani da brane svoje državne interese, a ujedno su svjesni da moraju ostvariti rezultat. U Nici se zajednička svijest Europe sučeljava s njezinom sebičnošću", piše Laurent Zecchini.

VEZANE OBJAVE

An unhandled error has occurred. Reload 🗙