SRBIJA: PROMJENE BEZ PROMJENA

PIŠE: Sonja Badel BEOGRAD, 3. prosinca (Hina) - Slobodan Milošević više nije predsjednik SR Jugoslavije - to je jedina nesporna promjena koja se dogodila u Srbiji na izborima 23. rujna, a potvrđena pobunom naroda 5. listopada, sve ostalo samo je privid da se u Srbiji nešto bitno mijenja.#L# Veći dio javnosti pokazuje razumijevanje za poteze Demokratske oporbe Srbije (DOS), pobjednika na izborima, jer se nalazi u čudnoj poziciji - niti je sasvim vlast, niti je sasvim oporba. Strpljivi optimisti očekuju izbore za Skupštinu Srbije krajem prosinca, kad će DOS, kako se očekuje, uvjerljivo pobijediti i tada će pokazati kako se vlada Srbijom. Do tada u Srbiji funkcionira prijelazna vlada, u kojoj su zastupljeni DOS, Socijalistička partija Srbije (SPS) i Srpski pokret obnove(SPO). Vlada je uglavnom blokirana proturječnim interesima i opstrukcijama SPS-a, koji ne može prežaliti što je uopće pristao na raspuštanje skupštine, na prijelaznu vladu i na raspisivanje prijevremenih izbora. No, izbori su blizu, i DOS vjerojatno neće više morati dijeliti vlast s političkim protivnicima, kao što to čini sada na jugoslavenskoj razini. Neprirodna koalicija sa Socijalističkom narodnom partijom Crne Gore, sljedbenicima politike Slobodana Miloševića i protivnicima vlasti u Crnoj Gori, veliki je problem za DOS. No, i nije imao izbora zbog odnosa snaga u Saveznoj skupštini, za što je kriva , po općem mišljenju, crnogorska vlast, jer nije sudjelovala na izborima. Odnos Srbije i Crne Gore jedan je od primjera kako promjena nema i kako DOS u mnogim aspektima osigurava kontinuitet politike Slobodana Miloševića, prvenstveno kroz djelovanje predsjednika SRJ Vojislava Koštunice. On je potpuno zaboravio obećanja data crnogorskim vlastima da će odmah ukinuti amandmane na Ustav SRJ, kojima je poništena državnost i ravnopravnost Crne Gore, što je i bio razlog bojkotiranja izbora. Crnogorci se žale na nastavak hegemonističke politike Beograda prema Crnoj Gori i žele osigurati međunarodno-pravni subjektivitet i neovisnost Crne Gore, a potom razmišljati o nekim zajedničkim funkcijama dviju suverenih država. Beograd odgovara pozivom na demokratski dijalog, upozorenjima da Crna Gora ne može živjeti sama, prijetnjama da ne računaju da će se,kad jednom odu, moći vratiti u zajedničku državu. Unatoč tome što Crna Gora ne priznaje savezna tijela formirana na protuustavnim pretpostavkama, Koštunica zahtijeva da se i kroz njih definira novi odnos, na što Crnogorci ne pristaju. Koštunica velikodušno, demokratski, pristaje i na mogućnost razlaza, ali da to bude odluka naroda, s tim što bi na odluku o raspisivanju referenduma i formuliranje referendumskog pitanja, trebao, naravno utjecati i Beograd. Širenju anticrnogorskog raspoloženja pridonosi, uz političare, i Radio-televizija Srbije, koja vjerno služi nove gospodare, i stalno se čudi nerazumnom ponašanju Podgorice u odnosu prema demokratskoj vlasti u Beogradu. Najnoviji oružani sukobi na jugu Srbije, između naoružanih Albanaca i pripadnika policije, pokazali su da nema promjena u odnosu prema Albancima, ni u Srbiji ni na Kosovu. S jednakom dozom mržnje govori se o "šiptarskim teroristima", olako se prijeti silom u "legitimnom obračunu s terorizmom". Ističe se doduše da prvo treba demokratski razgovarati i riješiti probleme. Dijalog se nudi i Kosovu i to kao da se ništa nije dogodilo, kao da nije bilo rata i žrtava. Važno je osigurati srpske nacionalne i državne interese. Dok je Milošević to pokušavao silom, u konfrontaciji s međunarodnom zajednicom, Koštunica vjeruje da će to učiniti uz njezinu pomoć. Euforija kojom je Zapad dočekao pad Miloševića i otvorio vrata međunarodnih institucija, u Beogradu je protumačena potporom i zelenim svjetlom za rješavanje, po vlastitom nahođenju, državnih problema. Svi oni koji su njihovi uzročnici, od Crne Gore, preko Kosova , pa do nacionalnih i političkih manjina u Sandžaku i Vojvodini, morat će milom ili silom pristati na ono što sadašnja vlast misli da je najbolje za Srbe i Srbiju. Svi oni koji su nezadovoljni Miloševićem jer nije ostvario projekt Velike Srbije, okupili su se sada oko Koštunice - i dio intelektualne elite, i Sprske pravoslavne crkve, i vojska i policija. Obožavanje Koštunice nadmašuje ono u kojem je uživao Milošević. Koštunica je po uvjerenju nacionalist, što za Miloševića nitko nije vjerovao, vjeruje u Boga i srpsku tradiciju, zna se ponašati prema strancima. Njegova arogancija u međunarodnim kontaktima, dijeljenje lekcija Zapadu, posebno SAD-u, jer nisu imali dovoljno razumijevanja za Srbe, pa su ih deset godina nepravedno kažnjavali, godi većini. Širi se uvjerenje da Zapad postaje svjestan "svoje krivice" i da će se iskupiti bogatim donacijama i privilegiranim statusom SRJ, pa se očekuje da se i Haški sud može mimoići. U javnosti se čuje i glas onih, svakako manjine, koji su razočarani kontinuitetom Miloševićeve politike, kao i činjenicom da je Milošević, kao i njegovi brojni suradnici, i dalje aktivan u političkom životu . Ne mogu shvatiti da on i dalje može biti na čelu stranke, pojavljivati se u javnosti, umjesto da bude u zatvoru i da mu se sudi, ne za bespravnu gradnju ili za prometni prekršaj, već za ratne zločine i to u Haagu. Srbija s novom vlašću, postavlja novu zagonetku i susjedima i međunarodnoj zajednici. Da li poslije godina neuspjelog ratovanja za "srpske teritorije" i srpske interese, sada pokušava, za zelenim stolom, u međunarodnim forumima, uz međunarodnu potporu, ostvariti projekt Velike Srbije, doduše malo manje od ranijih planova? (Hina) bs sv