FR-LE MONDE 29.11. AKTUALNI FRANCUSKO-NJEMAČKI SUKOB

FRANCUSKA LE MONDE 29. XI. 2000. Nove napetosti između Francuske i Njemačke "'Prvi put smo u ozračju razdoblja Kohla i Mitterranda', obradovao se francuski ministar vanjskih poslova Hubert Vedrine nakon francusko-njemačke konferencije u Rambouilletu. Nedugo zatim, njegov njemački kolega, 'zeleni' Joschka Fischer, ugrubo je prikazao svoju federalnu predožbu o Europi; Francuzi i Nijemci bili su odlučni u nakani da se dogovore oko reforme europskih ustanova: Jacques Chirac pripremao je europski govor u Reichstagu, kao odgovor g. Fischeru. Šest mjeseci kasnije, odnosi između dviju zemalja prolaze kroz nove teškoće. Dakako, one su uobičajene uoči važnih europskih događaja. No opetovane ljutnje imaju dublje razloge: za razliku od Helmuta Kohla i Francoisa Mitterranda, Gerhard Schroeder, Jacques Chirac i Lionel Jospin jesu Europljani razumom, a ne srcem. Za g. Schroedera, vrijeme vizionara je prošlo, a g. Jospin se pozivao na pragmatično načelo Jeana Monneta kako bi se ispričao zbog francuskog predsjedanja Unijom koje nije imalo velike ambicije. Ako nema vjere u Europu, teško je svladati tisuću i jednu zapreku. Svako zrnce pijeska zaustavlja francusko-njemački i europski stroj. K tome, kohabitacija priječi Francuze da izgrade odvažnu europsku politiku. Nijemci se plaše da će Francuska biti blokirana do izbora 2002., a g. Schroeder razmišlja o svom drugom mandatu. On ne želi donositi nagle odluke kada je riječ o Europi, kaže njegov savjetnik: proširenje, koje će Njemačku vratiti u središte Europe, nedvojbeno je u interesu njegove zemlje, ali g. Schroeder bi u svezi s tom temom škakljivom za njegove birače - koji se plaše useljavanja iz Poljske - volio imati potporu Francuske koja odugovlači, kažu Nijemci. Berlin koji se dugo kladio na g. Chiraca, uvidio je da je njegov govor u Reichstagu u velikoj mjeri bio unutarnjopolitički potez. Nakon afere Mery, ovdje više nisu sigurni da će on biti u Elizejskoj palači nakon 2002. Nova je pojava da kancelar otvoreno napada francuskog predsjednika, napose zato što ne želi priznati Sjevernu Koreju. Treba misliti i na budućnost s g. Jospinom. U kohabitaciji, na premijerovu radnom stolu završavaju konkretna pitanja koja često čine najveće teškoće. U sadašnjim napetim prilikama, krivnja je podijeljena: g. Schroeder je vukao za nos g. Jospina u svezi s vraćanjem u domovinu njemačkog nuklearnog otpada uskladištenog u Den Haagu. No francuska je vlada dovela g. Schroedera u neugodan položaj popustivši pred zahtjevima vozača kamiona. Taj su objektivan sukob otežali slabi osobni odnosi između g. Schroedera i g. Jospina. Kako Nijemci ne žele izravno optužiti g. Jospina, kancelarija i ministarstvo vanjskih poslova upravljaju kritiku ministru za europske poslove Pierreu Moscoviciju. G. Moscovici, kojeg je tjednik 'Die Zeit' optužio da se zanima samo za predsjedničke izbore, a ne za Europu, bio je navodno drzak i nije htio razgovarati s Nijemcima koji su bili na nižem položaju od njega. No g. Moscovici nema političkog sugovornika u Njemačkoj otkako je g. Fischer proljetos razdužio državnog tajnika Christopha Zoepela europske politike u korist visokog dužnosnika Guentera Pleugera. Francuzi misle da g. Pleuger i njegov suradnik Reinhard Schweppe zadužen za europska pitanja u vanjskim poslovima, traže odmazdu nad Francuskom. Oni su zagovarali stajališta koja su odudarala od obećanja političara. Gospoda Schroeder i Fischer igrali su dvostruku igru šaljući dužnosnike u borbu i dopuštajući mogućnost njihova opoziva ako ne ostvare očekivane rezultate. Problem francusko-njemačkih odnosa je što je Francuska dugo imala prevlast. Danas ujedinjena Njemačka traži neke ispravke - reformu zajedničke agrarne politike, smanjenje davanja u proračun Bruxellesa, da se povede računa o njezinoj demografskoj veličini, da se u Europi rabi njemački jezik - koji nisu neopravdani, ali dovode u pitanje francusku nadmoć. Stoga se Nijemci bune, gdjekada i bezobzirno, uvjereni da ih Europa ne voli. Jer, glavni prigovor upravljen g. Moscoviciju - a time neizravno i g. Jospinu - je da ne voli Njemačku. Ministar za europska pitanja srdit je što ga je 'Die Zeit' početkom studenog prikazao kao antisemita. Iz berlinskog kuta, taj se prigovor čini neutemeljen, ali pokazuje da stari računi nisu do kraja sređeni. Iznenađujuća razlika prema bivšem ministru financija Dominiqueu Strauss-Kahnu koji je volio Njemačku, kojeg su Nijemci voljeli i koji se u vladi bavio francusko-njemačkim odnosima. Da bi se opravdali za svu ovu zbrku, diplomati ističu da je brak između ovih dviju zemalja od početka bio brak iz računa, pun bolnih nagodaba. Razlog nije jako utemeljen. U odnosima između Kohla i Mitterranda bilo je nešto više od računice, u doba kada Jacquesu Delorsu u Povjerenstvu nije nedostajalo prijedloga kako pokrenuti Europu. Ako među nama nema razumijevanja, zacijelo možemo kohabitirati, ali ne i napredovati zajedno...", piše Arnaud Leparmentier.