FR-LE COURRIER INTERNATIONAL 23.11. NEMA NA VIDIKU NOVOGA KISSINGERA

FRANCUSKA LE COURRIER INTERNATIONAL 23. XI. 2000. Kada će se pojaviti novi Kissinger? "Koliko god bio velik unutarnji poremećaj uzrokovan američkim predsjedničkim izborima, pravi problemi pred kojima će se odmah naći budući čelnici ponajprije su međunarodne naravi. Nije pretjerano reći da je politički genij Billa Clintona kroz čitavo razdoblje njegova osmogodišnjeg mandata išao ruku pod ruku s hinjenom ravnodušnošću prema međunarodnim problemima. No ako je imao političke mogućnosti i ako je prosudio da se obveza ne da izbjeći, Bill Clinton je pokazao dosljednost i odlučnost: tako je stalno spašavao predsjedničku dužnost Borisa Jeljcina u Rusiji, pratio izraelsko-palestinski mirovni proces, održavao otvorene odnose s Pekingom, pošto je ipak dvije godine izgubio u otezanju, podupirao učvršćenje demokracije u Meksiku i u protekcionistički raspoloženom Kongresu odlučno branio otvaranje američkog unutarnjeg tržišta i rušenje nekih carinskih zapreka. No Clinton je često vanjsku politiku promatrao tek kao neobičan nastavak unutarnje politike, pa stoga i kao potpuno sporedan i taktički čimbenik svog predsjednikovanja. Tako smo imali nedosljednu i gdjekada pogibeljnu politiku. (...) Što napokon reći o 'double containmentu' koji je uvela Madeleine Albright prema Rusiji - premda demokratskoj - i prema Europskoj uniji, čiji se planovi o vojnoj integraciji stalno osuđuju, koristeći frustracije i nestrpljenje Srednje Europe i turske vojske? Obnova orijaškog, bezvoljnog i loše zamišljenog NATO-a, još uvijek je jedna od najprjepornijih ostavština Billa Clintona koji je to odgovorniji što ne vjeruje ni riječi od onoga za što su ga zadužili da čini. Napokon, Clinton je naslijedio problem neposlušnosti vojnih zapovjednika prema političkoj vlasti koji je sve veći: drzovitost jednog Wesleyja Clarca na Kosovu koja je sa zakašnjenjem sankcionirana, jednaka je napadima histerije zapovjednika ekspedicijskog korpusa u Vijetnamu od 1964. do 1974. Na koncu će se doznati tko je, poznavajući stvar, naložio bombardiranje kineskog veleposlanstva u Beogradu. I zašto. Jer, jasno je da nalog nije došao od predsjednika Sjedinjenih Država i da neke snage, u Washingtonu, kao i u Tokiju i u Taipeiju, nisu htjele da kineski premijer Zhu Rongji uspije u gospodarskoj obnovi i uvede Kinu u Svjetsku trgovačku organizaciju (WTO). Unatoč tom, u cjelini ne baš zadovoljavajućem rezultatu, Clinton odlazi gotovo kao slavodobitni pobjednik, odlučivši se za zadnju porugu koja se može shvatiti dvojako: njegov posjet Hanoju i Saigonu može se promatrati kao glas srca jednog šezdesetosmaša koji napokon želi posvjedočiti svoju sklonost prema narodu koji se u velikoj većini borio protiv imperijalističke i konzervativne Amerike, kao što se može promatrati u sklopu protukineske strategije 'containmenta', koju je nadahnula američka i japanska desnica koja od Vijetnama želi načiniti područnu silu koja će uz pomoć Indije, Japana i Tajvana obuzdavati politiku Pekinga. Takva se potpora uskoro više neće priznavati. Americi će trebati jasnije i odvažnije odluke: morat će računati s pravom političkom i gospodarskom vezom s Latinskom Amerikom, kako bi pobijedila izazov Venezuelca Chaveza, pogibeljnijeg od Castra koji je na zalazu; prihvatiti pravi dugoročni dijalog s kineskom silom koja će biti sve manje komunistička i sve manje neprijateljski raspoložena prema Tajvanu; dati priliku europskoj obrani, kako bi se racionalno rabila vojna moć zemlje, a saveznici preko Atlantika prihvatili proturaketni štit koji neće biti potpuno na njihovu štetu; izgraditi na Bliskom istoku pravu protuintegrističku koaliciju koja će riješiti različite saudijske ucjene i omogućiti Iranu, Iraku i Siriji da se vrate na pravo mjesto. To je izbor protuimperijalističkog realizma. Bio je to svojedobno izbor Nixona i Kissingera. Besmisao je na prvi pogled u tome što mu se moramo vratiti nakon osam godina šezdesetosmaškog predsjednikovanja koje je više lutalo nego što se općenito misli", piše Alexandre Adler u stalnoj rubrici 'Bilješke'.