FR-US-integracije-Obrana-Organizacije/savezi-Diplomacija-Vlada FRANCUSKA-LIBERATION OD 22.11.00.LAFAY - NATO TREBA RASPUSTITI FRANCUSKALIBERATION22. XI. 2000.Izgradimo europsku Europu"U času dok Francuska predsjeda Europskom unijom i
mora pripremiti međuvladinu konferenciju o reformi europskih ustanova, svi priznaju da je Europa u zastoju. Jedni su za kretanje naprijed, a drugi za povratak unatrag. Ako mislimo da je Europa prijeko potrebna, vrijeme je da izvučemo pouke iz prošlosti i predložimo novi projekt koji će odgovarati zbilji.Nakon osnutka početkom pedesetih, izgradnja Europe uspješno se razvijala tijekom četvrt stoljeća, od 1950. do 1974. Sljedeću četvrtinu, od 1975. do 1999., obilježio je, naprotiv, postupan pad. Europa koju su prvo destabilizirali naftni udari i monetarni potresi, kasnije je pasivno trpjela posljedice globalizacije. Pojavu masovne nezaposlenosti pratio je opći pad stope rađanja, pa tako u prosjeku četvrtina Europljana nestaje sa svakim naraštajem. Europa je sve više izložena intelektualnoj, gospodarskoj, društvenoj, kulturnoj, diplomatskoj i vojnoj prevlasti Sjedinjenih Država. Čini se kao da ona više ne želi postojati na međunarodnoj pozornici.
FRANCUSKA
LIBERATION
22. XI. 2000.
Izgradimo europsku Europu
"U času dok Francuska predsjeda Europskom unijom i mora pripremiti
međuvladinu konferenciju o reformi europskih ustanova, svi
priznaju da je Europa u zastoju. Jedni su za kretanje naprijed, a
drugi za povratak unatrag. Ako mislimo da je Europa prijeko
potrebna, vrijeme je da izvučemo pouke iz prošlosti i predložimo
novi projekt koji će odgovarati zbilji.
Nakon osnutka početkom pedesetih, izgradnja Europe uspješno se
razvijala tijekom četvrt stoljeća, od 1950. do 1974. Sljedeću
četvrtinu, od 1975. do 1999., obilježio je, naprotiv, postupan pad.
Europa koju su prvo destabilizirali naftni udari i monetarni
potresi, kasnije je pasivno trpjela posljedice globalizacije.
Pojavu masovne nezaposlenosti pratio je opći pad stope rađanja, pa
tako u prosjeku četvrtina Europljana nestaje sa svakim naraštajem.
Europa je sve više izložena intelektualnoj, gospodarskoj,
društvenoj, kulturnoj, diplomatskoj i vojnoj prevlasti
Sjedinjenih Država. Čini se kao da ona više ne želi postojati na
međunarodnoj pozornici.
Organizacija Sjevernoatlantskog pakta (NATO) simbol je američkog
protektorata koji guši kulture pojedinih naroda i želi vladati
čitavim svijetom prema jedinstvenom obrascu. Atlantski je savez
bio opravdan nakon Drugog svjetskog rata, u razdoblju kada je
golema moć sovjetskih snaga jako prijetila slobodi zapadne Europe.
Stvorivši francuske snage za odvraćanje, general De Gaulle izveo je
Francusku iz zajedničkog zapovjedništva vojne organizacije, ali je
ostao blizak SAD-u. No 9. XI. 1989. NATO je izgubio razlog za
postojanje, budući da je pad Berlinskog zida doveo do rušenja
komunističkog carstva.
Svi koji su privrženi izgradnji 'europske Europe' iznenađeni su što
se već ne razmišlja o raspuštanju NATO-a. Ne pobijajući
prijateljstvo sa SAD-om, bilo je vrijeme da se Europa oslobodi. Ne
samo da ona to nije učinila, već je predsjednik Chirac, koji se
smatra baštinikom degolizma, ponovno uveo Francusku u Atlantski
savez. Kako bi poštovali odredbe Maastrichta, sve su europske vlade
smanjile vojne troškove, čime su postale još ovisnije o
Washingtonu.
Nijedan se projekt ne može nazivati europski ako ne prekida s
uniformiranjem koje nam želi nametnuti spoj atlantizma i
ujediniteljskog federalizma. Prva je, dakle, zadaća raspustiti
NATO. Europljani moraju biti kadri da zajedno osiguraju mir na
Starom Kontinentu, a da američki slon ne razbije balkanski
porculan. Temelj europske Europe mora, dakle, biti velika
konfederacija otvorena svim demokratskim narodima od Atlantika do
Urala, tj. s Rusijom, ali bez SAD-a. Nakon pada komunizma, De
Gaulleov je san postao moguć.
Istodobno treba osnovati specijalizirane ustanove po načelu
'promjenljive geometrije'. U sadašnjem obliku, bruxelleskim
Povjerenstvom koje je federalne i centralizirane naravi, ne da se
upravljati. Zato se ono mora podvrgnuti korjenitoj
decentralizaciji, a ovlasti se moraju prenijeti na nacionalne
države u sklopu specijaliziranih ustanova koje bi imale sjedište u
različitim zemljama. Države članice mijenjale bi se prema
ustanovi, budući da bi svaka okupila samo države koje na stanovitom
području mogu i žele ići naprijed. (...)
U svakoj bi ustanovi političku vlast obnašalo vijeće nadležnih
ministara koje ima prvenstvo pred upravnim instancama, a
nacionalne bi države prihvatile većinska pravila i mogle bi se
povući dođe li do većih neslaganja.
Samo takav projekt koji bi pomirio produbljenje i proširenje,
omogućio bi Europi da se vrati na izvore demokracije i da se
oslobodi nadzora koji nad njom zajednički provode atlantizam i
centralizatorski federalizam. Europski narodi neće moći vjerovati
u budućnost ni osigurati obnovu naraštaja, sve dok zajednički ne
uzmu sudbinu u svoje ruke", piše Gerard Lafay, profesor na
sveučilištu Pariz II.