FR-LE COURRIER INTERNATIONAL 16.11 U AMERICI SE RAĐA BONAPARTIZAM

FRANCUSKA LE COURRIER INTERNATIONAL 16. XI. 2000. Ususret američkom bonapartizmu "Amerika nimalo tragično ne shvaća sadašnju napetost oko izbora. Naprotiv, u naciji okorjelih igrača, ovaj neočekivani nastavak oduševljava kladitelje, zabavlje sve koji su se zbog bezživotnosti programa držali podalje od izbora i, očito, jako ide na ruku našim kolegama u tisku i našim rođacima na radiju i televiziji koji se odveć ne mršte na zamisao o događaju koji im počinje pribavljati rekordno visoku čitanost. K tome, unatoč čestim udarcima koje trpi Nasdaq, unatoč stanju na Bliskom istoku, unatoč cijeni nafte koja ne daje naznake većeg pada, u Sjedinjenim Državama i dalje vlada zanos Clintonovih godina: zemlja nikada nije bila tako bogata ni, čini se, tako moćna. Je li naš začuđen pogled europskih roditelja bistriji, ili je samo više europski? Jasno vidimo da je središte američkog političkog sustava doživjelo težak neuspjeh i da to upozorenje nije imalo posljedica, ali je zadnje koje potiče na reforme. Dakako, sustav nije toliko ugrožen nejednakostima kako se misli: dvojica kandidata uistinu su rame uz rame i, ako završno prebrojavanje pokaže razliku manju od sto tisuća glasova (od sto milijuna birača), može se reći da je pretegnulo tisuću glasova na Floridi. Takav bi rezultat imao teške posljedice da se dvije Amerike nađu u posvemašnjem i međusobnom neprijateljstvu. To se nije dogodilo. Busha kojeg podupire Colin Powell i Gorea kojemu pomaže Joe Lieberman, a sada i bivši državni tajnik Warren Christopher, ne razdvaja ideološki jaz. Kada je riječ o zemljopisnom širenju njihova prijepora, gdje se urbanizirani sjeveroistok i demokratska Kalifornija protive republikanskom jugu i zapadu, ono odražava jak dualizam samo zato što se u izboru zastupnika ne vodi računa o glasovima manjinske stranke: ljevica zapravo nije presudna u malim državama u središtu i na jugu zemlje (odakle dolaze Clinton i Gore: Arkansas i Tennessee), a desnica još upravlja New Yorkom i nije izgubila nadu u Reaganovoj i Nixonovoj Kaliforniji. No ta paraliza sustava koja ipak ozbiljno miriše na izbornu prijevaru ili je bila vrlo blizu prijevari, govori o nedovoljnom samonadzoru političkog procesa koji ima u sebi nešto što zabrinjava. Ponajprije, nepostojanje istovrsnih pravila za prebrojavanje glasova od strane dosta moćnog saveznog izbornog povjerenstva, podsjeća nas na nedopustiv prežitak sustava autonomije pojedinih saveznih država. Možda će napokon sazrijeti prilike za izradbu dopune Ustava koja će omogućiti da se predsjednik bira na općim izravnim izborima. Daleko od toga da kažnjava male države, kako se prečesto čuje, takav će sustav, naprotiv, vrednovati svaki glas, svaki grad, dođe li do čvrste borbe, što se sve češće događa. (...) Naime, Amerika koja napreduje, iz više je razloga, od novih latinskoameričkih i azijskih useljenika do mladih poduzetnika novog gospodarstva, plebiscitarno glasovala za Clintona koji je organizirao jačanje njezine moći. Toj protudržavnoj Americi središte je New York koji je osigurao dojmljivu senatorsku pobjedu njegovoj supruzi. Onoj drugoj, Americi tradicionalnijeg gospodarstva, velikih poljodjelskih prostora, osiromašenih bijelaca, ali i crnih srednjih klasa, laskao je Gore, a pokrenuo ju je Bush: ona, zanimljivo, traži veći utjecaj države (često represivan) glasujući za republikance koji ne žele ni poreze ni saveznu vlast u unutrašnjosti zemlje. Oba su kandidata tražila sintezu, ali je nisu ostvarili, pa se rad sustava poremetio. Tocqueville je vjerovao da će Amerika na koncu prihvatiti oblik bonapartizma, možda u nešto blažem obliku. No izbori 2004. koji će biti prava najava nove poslijeimperijalistčke Amerike, napokon će nam reći prema čemu se kreće ta pomalo klimava država i ta poduzeća koja pucaju od snage, ali se međusobno udaljavaju. Svi glasoviti ratni pobjednici iz prošlosti - Washington (rat za neovisnost), Andrew Jackson (rat 1812.), Zachary Taylor (rat s Meksikom), Ulysses S. Grant (secesionistički rat), Teddy Roosevelt (rat sa Španjolskom 1898.) i Dwight Eisenhower (Drugi svjetski rat), na koncu su izabrani na temelju konsenzualnih kandidatskih lista. Hoće li taj zaokret prema bonapartizmu označiti admiral McCain, junak rata, ali i poraza iz Vijetnama, ili pak Hillary Clinton, veliki strateg muževih pobjeda?", piše Alexandre Adler.