STANJE OKO POVRATKA U BIH NI IZBLIZA NIJE RUŽIČASTO

Piše: Damir MUŠTOVIĆ ZAGREB, 19. studenoga (Hina) - Pet godina nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma povratak u BiH mnogo je slabiji nego što se očekivalo, a događaji na terenu kojima dominira stalno smanjenje međunarodne pomoći za obnovu, neprovođenje imovinskih zakona i gotovo beznadna gospodarska depresija u cijeloj zemlji ukazuju na to da ni u budućnosti ne treba očekivati poboljšanje.#L# No možda je najporaznija spoznaja da su činjenicu da je BiH daleko od obećane zemlje za povratak, osobito manjinski povratak, prihvatili i međunarodni i domaći dužnosnici u toj zemlji, u što su se uvjerili novinari najvažnijih hrvatskih medija tijekom trodnevna posjeta Banjoj Luci, Bugojnu i bosanskoj Posavini u organizaciji misija UNHCR-a u Hrvatskoj i BiH. "Jasno je da se svi ljudi neće vratiti i to nitko i ne traži. Demografska slika bitno je promijenjena u odnosu na stanje prije rata, ali mi pokušavamo ostvariti barem dio one prijeratne etničke isprepletenosti i zato je svaki manjinski povratak pobjeda nad zagovornicima etnički čistih područja", izjavio je tijekom posjeta hrvatskih novinara voditelj misije Visokog povjerenstva Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) u BiH Werner Blatter. Službeni podaci Ministarstva BiH za ljudska prava i izbjeglice pokazuju stvarnu razinu borbe za svaki pojedinačni manjinski povratak jer se do danas u svoje predratne domove vratilo 165 tisuća ljudi, što je manje od četvrtine od ukupno 626 tisuća izbjeglica koliko se iz inozemstva vratilo u BiH. Podaci UNHCR-a još su porazniji: u prvih devet mjeseci zabilježeno je 37 tisuća manjinskih povrataka, a taj, dosad najbolji rezultat (u cijeloj 1999. bilo je ukupno 41 tisuća manjinskih povrataka), iznosi tek 1,7 posto od ukupno 2,2 milijuna izbjeglih i raseljenih osoba koliko ih je u BiH registrirano nakon završetka sukoba. "Ova i iduća godina bit će presudne za povratak. Nakon toga će ljudi već biti predugo u izbjeglištvu, ukorijenit će se u druge sredine i neće se željeti vraćati", ocijenio je Blatter. Potvrdu tome dao je i pomoćnik ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH Mario Nenadić, otkrivši podatak da je, prema različitim procjenama, oko 320 tisuća izbjeglica u svijetu već osiguralo trajno rješenje i n kani se vraćati. Stanje s povratkom daleko je od idealnog u cijeloj BiH, ali poseban problem predstavlja bosanskosrpski entitet. Iako pokriva više od polovice teritorija BiH, u RS se vratilo tek 130 tisuća ljudi, od čega 90 tisuća Srba, 35 tisuća Bošnjaka i tek 3 tisuće Hrvata. Osnovni uzrok tako slabog manjinskog povratka je neprovođenje imovinskih zakona. "RS strahovito zaostaje u provedbi imovinskih zakona i to je problem koji se mora početi brže rješavati", rekao je Blatter. No dužnosnici Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica RS smatraju da je problem na sasvim drugoj strani i uzrok činjenici da se na njihovo područje u pet godina vratilo 12 puta manje Hrvata od Bošnjaka i čak 30 puta manje Hrvata od Srba ne vide u teškim uvjetima za povratak već u tome što se Hrvati u Republiku Srpsku ne žele vratiti. "Hrvati se jednostavno ne žele vraćati u Banja Luku i Republiku Srpsku. Ja u svojim kontaktima vrlo rijetko imam molbe za povratak hrvatskih izbjeglica i raseljenih lica", rekla je hrvatskim novinarima voditeljica banjalučkog odjela ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe Ljilja Orešković. Nakon dogovora između hrvatskog ministra vanjskih poslova Tonina Picule i premijera Republike Srpske Milorada Dodika, u razdoblju od 9. ožujka do 9. lipnja 2000. u posjed je uvedeno 328 hrvatskih obitelji na području RS, a zapečaćeno je i čuvaju se do trenutka preuzimanja objekti za još 79 obitelji hrvatskih povratnika. Riječ je o oko 1600 povratnika, no dužnosnici bosanskosrpskog entiteta nisu željeli komentirati golemi nesrazmjer između manje od 2000 povrataka Hrvata u četiri prethodne godine i čak 1600 u samo tri mjeseca nakon sporazuma Picula-Dodik. U samoj Banja Luci u hrvatskim i bošnjačkim kućama živi oko 30 tisuća Srba izbjeglih iz Hrvatske ili drugih krajeva BiH, a prema podacima gradskih vlasti, na mjesec se provede oko 80 deložacija, uz 50-60 mirnih uvođenja u posjed. Iako od 230 djelatnika Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica RS njih više od 150 živi u tuđim stanovima ili kućama, dužnosnici ministarstva tvrde da to ne utječe na njihovu predanost provedbi imovinskih zakona. Iz UNHCR-a BiH upozoravaju na činjenicu da je sadašnji ritam deložacija moguć zato što je riječ o dvostrukom ili višestrukom korištenju stanova, a da će pravi problemi nastati sljedeće godine, kad će se morati početi baviti slučajevima u kojima osoba koja koristi tuđi stan nema kamo otići i kad će vlasti morati osigurati alternativni smještaj. Zakonski rok za uvođenje u posjed je 45 dana od donošenja odluke u slučaju višestrukog korištenja, a 120 dana u slučaju da deložiranoj obitelji treba osigurati alternativni smještaj. No, koliko sporo zapravo ide provedba zakona u praksi pokazuju podaci da čak i u slučajevima višestrukog korištenja katkad treba čekati i do dvije godine. "Nastavi li se ritam provedbe deložacija iz listopada, inače dosad najuspješnijeg mjeseca, od predaje zahtjeva do ulaska u stan proteći će možda i 9 godina, što je apsolutno neodrživo", upozorio je Matthew Newton, voditelj Odjela UNHCR-a za provedbu imovinskih zakona. No i onda kad se imovinski zakoni ispoštuju i povratnici ponovno uđu u svoje nekadašnje stanove ili kuće, ostaje gotovo nepremostivi problem života u potpunoj neimaštini, bez izgleda za napredak. Gospodarsko stanje u cijeloj BiH, pa tako i u RS je katastrofalno, a pri dobivanju ono malo poslova koji postoje osnovni je uvjet ime i prezime. Jedan naš sugovornik iz manjinskog naroda u BiH, koji je zamolio da ostane neimenovan, u godinu dana života u Banja Luci zaradio je ukupno 65 konvertibilnih maraka. "Radio bih bilo što i svaki dan pokušavam dobiti posao. No čim vam pogledaju osobnu iskaznicu, kažu vam da za vas posla nema", rekao nam je. Tako se i u njegovu slučaju ponavlja uzorak svojstven povratnicima u RS iz manjinskih naroda, a osobito Hrvatima. Budući da ima obitelj, a ne može je prehranjivati, čeka povrat stana u rodnom gradu kako bi ga mogao što hitnije prodati i predati molbu za odlazak u treće zemlje. Za takvo je rješenje, međutim, prestara Mara Sušilović, 64- godišnja Hrvatica iz Banja Luke, koja se u srpnju vratila u svoj stan nakon što je iz njega morala pobjeći u kolovozu 1995. Stan je dobila od poduzeća u kojem je radila do mirovine i nije se iz njega dala cijeli rat, a kad ga je ipak morala napustiti, najprije je bila kod poznanika u zagrebačkoj Dubravi, potom kod kćeri u izbjeglištvu u Njemačkoj, a zadnje dvije godine rješenje o povratu stana čekala je ponovno u Banja Luci. "Svugdje me je bilo - u podrumima, na tavanima, kod ovih i kod onih prijatelja", ispričala je Mara Sušilović hrvatskim novinarima. Nakon što je njezin stan prisilno napustio dotadašnji stanar, portir u poduzeću u kojem je ona nekad radila, ona je u svoja 43 m2 uselila sa kćerkom i zetom i njihovo dvoje djece. Kaže da je, unatoč tome što je u zgradi jedina Hrvatica, zasad nitko ne dira, a nema namjeru ikad više odlaziti iako preživjeti uspijeva jedino dodatnim radom. "Moja mirovina, kad dođe, je 70 maraka, a za struju moram dati 30, za grijanje 20, za vodu 15", objašnjava Mara Sušilović zašto u svojim godinama i dalje drugima pere stepenice. "Bez toga ne bih mogla preživjeti". Lokalne vlasti na sličan način, neprovođenjem imovinskih zakona, opstruiraju povratak i u drugim urbanim naseljima poput Broda, ali u ruralnim sredinama prevladava drugi problem - nedostatak sredstava za obnovu, ne samo kuća, već i infrastrukture. U općinu Pelagićevo od prijeratnih 6300 vratilo se 400-500 Hrvata, većinom starijih osoba, kaže zastupnik u općinskom vijeću Anto Matić. Budući da su sve kuće bile potpuno uništene i nije bilo izbjeglica, lokalne vlasti želju za povratkom Hrvata dočekale su dobrodošlicom, pa je 1998. u selu Turić počela obnova 20 kuća, a nakon toga još toliko. "Ispočetka je vladalo veliko nepovjerenje, a sad bi se vratili mnogi, ali nema sredstava za obnovu", rekao je Matić. Koliko je to ozbiljan problem pokazuje se u obližnjem selu Tramošnici, čija se polovica obnavlja zahvaljujući međunarodnoj pomoći, a u drugoj polovici povratnici već mjesecima žive u kontejnerima i čekaju sredstva koja se još ne naslućuju. Anto Matić izrazio je veliko zadovoljstvo posjetom hrvatskih novinara, kazavši kako se "u posljednjih 7-8 godina nije smjelo ništa čuti o Hrvatima iz Posavine", a posebno se osvrnuo na medijsko praćenje jednog događaja iz nedavne prošlosti. "Kad su Boba Živojinović i Brena bili u Hrvatskoj, u četiri dnevna lista o njima je bilo napisano više toga nego o 160 tisuća Hrvata iz Posavine u 8 godina", rekao je Matić. Selo Koraće u bosanskobrodskoj općini pokazatelj je promijenjene međunarodne politike prema obnovi, uzrokovane pomanjkanjem sredstava. Nekad su se kuće obnavljale unaprijed, u nadi da će se vlasnici vratiti, a sad se pomoć odobrava tek kad povratnici čišćenjem ruševina ili eventualnim vlastitim ulaganjem u početak obnove dokažu stvarnu odlučnost da se vrate. U selu koje je nekad imalo kompletnu infrastrukturu, uključujući 10 trafostanica, školu i ambulantu, danas je obnovljeno tek 15 kuća, što je nedovoljno da bi se odobrila međunarodna sredstva za obnovu vodovoda i strujne mreže. No Ivan Ante Pranjić, čijim je ulaganjem od 24 tisuće DEM u obnovu vlastite kuće i počela obnova sela, nada se da će se uskoro vratiti još neke od prijeratnih 650 hrvatskih obitelji i da će "struja i voda doći do proljeća", kako su obećale vlasti. Bugojno su hrvatski novinari posjetili zato što je, prema službenim podacima UNHCR-a, mjesto s najvećim brojem manjinskih povrataka u Federaciji BiH. Nakon što je 2 godine bilo pod blokadom međunarodne zajednice zbog loših odnosa između Bošnjaka i Hrvata, što je bio jedan od razloga za smjenjivanje bivšeg načelnika općine, Bugojno je danas, prema riječima načelnika općine Mustafe Strukara, "u mnogim stvarima primjer za proces povratka". U prvih 10 mjeseci ove godine u Bugojno se vratilo 2796 ljudi, od čega 2 tisuće Hrvata, a ukupno se za povratak prijavilo čak 12.500 Hrvata. Trenutačno u Bugojnu živi 6500 od prijeratnih približno 16 tisuća Hrvata, s tim što su se počeli vraćati i mlađi ljudi, a najveći je problem nedostatak posla. "Sigurnosno je stanje dobro, ljudi se vraćaju ali je obnova kuće tek prvi korak; problem je u tome što nemaju od čega živjeti", kazao je bugojanski župnik Mirko Majdandžić. Poseban pokazatelj sređivanja stanja u Bugojnu je činjenica da od ove godine zgradu osnovne škole, koju su prije pohađala samo bošnjačka djeca, koristi i oko 350 djece povratnika Hrvata. Iako je zapravo riječ o dvije škole, budući da se radi po različitim nastavnim programima, fra Majdanžić je kazao kako je riječ o velikom napretku, jer sve funkcionira besprijekorno. Uz to, početak ove školske godine označilo je i uvođenje zajedničkog vrtića u Bugojnu, a bugojanskim je Hrvatima vraćena i zgrada Hrvatskog doma koju je koristila Islamska omladina. Boravkom u BiH hrvatski su se novinari uvjerili u nespornu činjenicu da je potrebno sliku o povratku uskladiti sa stvarnošću, a ona je mnogo oskudnija od nekadašnjih očekivanja. Ni rezultati nedavnih izbora, što su potvrdili i povratnici i pripadnici međunarodne zajednice, sigurno neće pridonijeti bržem i uspješnijem ritmu povratka, ali mu, zahvaljujući ovlastima visokog predstavnika i drugih međunarodnih čimenika, neće bitno ni nauditi. Prostora za napredak ima, a njegovo ostvarenje isključivo ovisi o izdašnosti sredstava međunarodne zajednice koja je, kako je to potvrdio i šef misije UNHCR-a u BiH Blatter, preuranjeno odlučila "zatvoriti pipu" i tako učinkovito omela možebitni snažniji povratak. Zbog nedostatka sredstava čak je upitan i dalji opstanak UNHCR-a u BiH, barem u ovome obliku, ali će najveći svjetski autoritet za izbjeglice, kako je najavio Werner Blatter, ipak pokušati promijeniti tijek stvari i ishoditi dodatna sredstva. "Vrlo sam zabrinut zbog smanjenja sredstava i UNHCR će svakako zahtijevati nova sredstva iz međunarodne zajednice za dalju obnovu, a vidjet ćemo koliko ćemo biti uspješni", rekao je švicarski diplomat. (Hina) dam rt