TRANSPLANTACIJA ORGANA U HRVATSKOJ: SVEGA 4,9 DONATORA NA MILIJUN STANOVNIKA

Piše: Tamara Marinković ZAGREB, 19. studenoga (Hina) - Hrvatska se danas nalazi gotovo na europskom dnu u transplantacijskoj medicini sa svega 4,9 davatelja organa na milijun stanovnika, no podatci za 2000. bit će, kako ističu stručnjaci, još nepovoljniji, jer bi na milijun stanovnika mogla doći svega dva donatora. #L# Po riječima akademika Andrije Kaštelana, voditelja Referentnog centra za transplantacijsku organa Ministarstva zdravstva, samo na bubrege, koji se i inače u svijetu najviše presađuju, trenutno u Hrvatskoj čeka 761 pacijent, na presađivanje srca tri, a na jetru šest pacijenata. Istodobno, do sredine studenoga presađeno je svega 27 bubrega, u tri slučaja presađeno je srce, a kod šest pacijenata jetra. Hrvatskoj, ističe Kaštelan, nedostaje donatora organa, a do njih se može doći samo uspješnom organizacijom cijelog sustava. Usporedbe radi, Španjolska godišnje ima 33 donatora organa na milijun stanovnika, a nama susjedne Austrija 25, Slovenija 13, te Mađarska 11 davatelja. Transplantacijska medicina spada u sam vrh medicinskih vještina čiji razvoj ovisi o rješavanju brojnih organizacijskih, stručnih i etičkih pitanja, te zrelosti društva da popularizira tu metodu. Iako je u Hrvatskoj 1971. godine prvi puta u ovome dijelu svijeta obavljena transplantacija jednoga organa (bubrega), ta grana medicine nije zaživjela u pravom smislu, što će se pokušati ispraviti u predstojećoj zdravstvenoj reformi. Koordinatorica za transplantaciju organa Ministarstva zdravstva dr. Vesna Vegar-Brozović iz KBC-a "Zagreb" kaže kako je počelo organiziranje eksplantacijskih centara u Osijeku, Slavonskom Brodu, Varaždinu, Čakovcu, Karlovcu, Rijeci i Splitu, koji bi na temelju medicinskih parametara utvrđivali potencijalne donatore. Eksplantacijski bi centri bili u stalnoj vezi s transplantacijskim centrima (u Hrvatskoj postoje po dva za svaki organ) i Referentnim centrom u KBC-u "Zagreb", u kojemu se pohranjuju podaci o svakom pacijentu koji čeka na presađivanje organa. Cijeli taj sustav tvorio bi "Crotransplant" - nacionalnu organizaciju koju bi, kao i slične u svijetu, financirala država. Transplantacijska medicina susreće se i s nizom etičkih pitanja o tome tko može postati potencijalni donator organa. Iako organe mogu darovati i srodnici, potencijalni su donatori zapravo unesrećene osobe kod kojih se, uslijed teških ozljeda glave, mozga i živčanog sustava, utvrdi smrt mozga, a funkcije ostalih organa održavaju aparatima. Mahom je riječ o mlađim osobama koje postaju donatorima nakon opsežnih pretraga i uz pristanak obitelji. Dr. Vegar-Brozović ističe da je za dopuštenje uvijek važno pitati obitelj, iako zakon omogućuje uzimanje organa bez njihove prethodne suglasnosti. "Čovjeka koji je mozgovno mrtav ne možemo vratiti, ali on može produžiti život nekolicini ljudi, i ako je komunikacija s rodbinom dobra, oni to neće odbiti, usprkos velikoj boli koju u tom trenutku osjećaju", kaže dr. Vegar-Brozović. Transplantacija organa je skup postupak, no dok se cijene u Njemačkoj kreću oko 80 tisuća maraka, a u Velikoj Britaniji do 140 tisuća maraka, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje plaća takvu operaciju 50 tisuća maraka. To podrazumijeva besplatan rad medicinske ekipe, što u svijetu nije slučaj, pa dolazi u pitanje i motiviranost liječnika s obzirom da operacije traju između 9 i 12 sati, često uz neprekidni boravak u bolnici i do 48 sati. No, za razvoj transplantacijske medicine vrlo je važno i njezino promicanje u društvu. Jedan je od primjera popularizacije doniranja organa "Donorska kartica", koju izdaje Hrvatska donorske mreža, osnovana u Puli 1998. godine. Inicijator osnivanja te mreže dr. Igor Povrzanović kaže da karticu posjeduje oko 15 tisuća ljudi, a tiska se novih 10 tisuća kartica. Ipak, dodaje on, svjetska iskustva pokazuju da karticu uza se nosi mali broj ljudi, pa ona više predstavlja poticaj za razgovor o donatorstvu u obitelji i široj zajednici. (Hina) mt md