THE ECONOMIST O BALKANIJI

VELIKA BRITANIJA THE ECONOMIST 4. XI. 2000. Ako ne mogu zajedno neka se razdvoje Do nezavisnosti Kosova ne može doći tako skoro, unatoč izbornoj pobjedi Ibrahima Rugove. Ali ne bi je trebalo isključiti, piše list ističući trenutno poboljšanje stanja na cijelom Balkanu koje ulijeva nadu da će i na ovim područjima doći do trajnog mira. No, budućnost ovoga područja je gospodarski gledano zajednička; postoji li dakle potreba za novim razmišljanjem o prekrajanju zemljovida? Najproblematičnije područje Europe danas gaji više nade nego što je to moglo desetljećima. Samo tijekom nekoliko tjedana, balkanskog najkrvavijeg krvnika, srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića, zbacio je s vlasti nešto razumniji srpski nacionalist, Vojislav Koštunica; a na Kosovu, koje je pravno još dijelom Srbije, najrazumnija među kosovskim nacionalističkim strankama, koju predvodi pacifist Ibrahim Rugova, upravo je održala dobru lekciju svojim manje tolerantnim i oružju sklonim protivnicima na lokalnim izborima pod pokroviteljstvom UN-a. Bude li sreće, ova dva događaja mogla bi potaknuti traganje za mirnim, sporazumnim poglavlju nakon krvavih ratova pri raspada Jugoslavije. A upravo o toj nadi visi i sudbina kako Crne Gore tako i Kosova, dva nesretna zatočenika koja Srbija drži od onoga što je preostalo od Jugoslavije. Jedan razlog za nadu jest što se ta sretna plima širi po čitavom Balkanu. To je bitno jer se ni jedan od područnih bezbrojnih problema ne može riješiti izolirano. Skoro svaka točka etničkih razdora ima potencijal za prelijevanje negdje drugdje. U gospodarstvu, također, područje može isključivo funkcionirati kao cjelina. Tako i još uvijek nesuvisli "Stabilnosni pakt" kojeg sponzorira EU ima daleko bolje prilike za ponovnu izgradnju cijeloga područja sad, kada i Srbija, koja je nekada bila njezino glavno žarište, ponovno funkcionira i kada je otvorena. Tijekom protekle godine, došli su na vlast naizgled pristojni vođe ili su uspjeli učvrstiti svoju vlast u povojima Balkana. Zloglasni režim u Hrvatskoj zamijenjen je jednim boljim, koji je usmjeren k Zapadu. Krhke zemlje na rubu onoga što je ostalo od Jugoslavije ? Bugarska, Albanija, Makedonija ? uspjele su se održati na okupu i čak su postigle gospodarski napredak. Bosna, iako umjetna tvorevina koju na okupu drže vanjske snage, mogla bi postati stabilnijom budu li umjerene snage postigle rezultate na skorim lokalnim izborima koji će održati krajem mjeseca. Trebali li onda nanovo prekrajati zemljovid? Ipak, nakon nedavnih razaranja, trajni mir nije zajamčen. Niti u jednoj balkanskoj zemlji ne može se još reći da postoje izgledi da bi različite nacije, bili oni Hrvati ili Srbi, Albanci ili Makedonci, mogli doskora zajedno živjeti u skladu. Crna Gora, srbijanski nezadovoljni mali partner u krnjoj jugoslavenskoj federaciji, vjerojatno je danas najnapetiji kut Balkana iako je nacionalno gledano prilično homogena. Načelno, Koštunica je odlučan zadržati Crnu Goru unutar djelokruga Srbije. Sa svoje strane, Crnogorci su podijeljeni. Možda bi se mogla stvoriti neka vrsta labavije federacije, ili možda čak i konfederacije. Problem je za Koštunicu što će mu, pusti li Crnu Goru da se izdvoji, biti teže uza se vezati Kosovo, bez obzira koliko mu autonomije odobrio. Doista, najtrnovitije današnje pitanje na Balkanu jest pitanje budućnosti Kosova. Rezolucija VS UN-a 1244 koja je izglasovana s ciljem da se Kosovo zaštiti od pljačkaša Miloševića, naglašava "znatnu samoupravu Kosova" iako "uzima u obzir ...načela suvereniteta i teritorijalnog integriteta Socijalističke Federativne Jugoslavije". No ta očigledna potvrda suvereniteta Jugoslavije ostavljena je "kao pitanje konačnog sporazuma". Drugim riječima, ona je dvosmislena. U svakom slučaju, bilo bi ludo kada bi vanjski čimbenici koji nastoje izgraditi bolju budućnost temeljem ovih dobrih vijesti na Balkanu, izbacili iz ravnoteže Koštunicu ohrabrujući Kosovare da zahtijevaju skoru nezavisnost iako većina Kosovara, uključujući Rugovu, izrijekom to žele. Strani mirotvorci morat će biti na oprezu još prilično dugo vremena da bi osigurali Kosovarima (a isto tako i u Bosni) da ne potraže način kako ponovno ubijati jedni druge. Postoji nada da će mir i gospodarski rast polagano stvoriti klicu plemenskoga suživota unutar jedinstvene, možda države, možda federalne. Ali to ne isključuje alternativni smjer ako se on može postići drukčije osim ubijanjem. Bi li Srbi, čak i pod razumnim vođom, ikad pristali da se Kosovo izdvoji? Bi li Kosovari bili spremni uzdržati se od zahtjeva za potpunom nezavisnošću? Ovog trenutka, odgovor na oba pitanja jest ? ne. Čak i u tom slučaju, Koštunica bi se mogao pozdraviti s Crnom Gorom, ili bi je u najmanju ruku mogao staviti na dužu uzdu, a Rugova, kada jednom bude imao vlastiti parlament, (vjerojatno sljedeće godine) možda će zagovarati strpljivost. Ako, kroz deset ili 15 godina, mir ? i zajedničko tržište ? budu zavladali čitavim područjem, uključujući Kosovo, vođe balkanskih entiteta mogli bi zamisliti, na velikom tajnom zasjedanju (konklavi) složiti se oko serije referenduma koji bi prekrojili zemljovid na takav način da se zadovolje etničke lojalnosti. Čak i to bi zasjenilo daljnje mučno preseljenje pučanstva. Bilo bi najbolje kada bi se ljude moglo uvjeriti da zajedno žive . Ali ako je to nemoguće, neka se razdvoje u miru.