RFE 8. XI. SVILANOVIĆ

RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 8. XI. 2000. Goran Svilanović, ministar vanjskih poslova SR Jugoslavije: Trčećim korakom u svijet. Razgovor vodila Branka Trivić. Gospodine Svilanoviću, četiri dana ste na dužnosti ministra vanjskih poslova Savezne Republike Jugoslavije. Možete li nam ocrtati diplomatske i vanjskopolitičke prioritete zemlje i dinamiku poteza koje ćete poduzeti? = Mnogo se stvari dogodilo još prije nego što je Vlada formalno izabrana, jer je dio djelatnosti organizirao kabineta predsjednika Koštunice - čak možda neke od najvažnijih stvari. Već tim djelatnostima, s jedne strane, i u kampanji DOS?a koju smo svi zajedno vodili prije ovih izbora. S druge strane, određene su nekakve osnove nove vanjske politike ali na, da tako kažem, vrlo ograničeno vremensko razdoblje. One i jesu određeno imajući u vidu tako ograničeno vrijeme. Prioritet je prije svega integracija zemlje u međunarodnu zajednicu, što podrazumijeva učlanjenje u niz međunarodnih organizacija u kojima nikada nismo bili članica, odnosno ulazak u one organizacije u kojima smo nekada bili, ali smo iz njih isključeni. Druga ključna stvar je unaprjeđenje odnosa sa susjedima, pri čemu prije svega mislim na države s područja bivše Jugoslavije. Dakle, uspostava punih diplomatskih odnosa sa Slovenijom i Bosnom i Hercegovinom, s jedne strane, i s druge - unaprjeđenje odnosa s Makedonijom i Hrvatskom. To je ono čim se u ovom trenutku najviše bavimo. Treba znati i to da su tijekom NATO-ve agresije na našu zemlju prekinuti diplomatski odnosi s Francuskom, Velikom Britanijom, Njemačkom i Sjedinjenim Američkim Državama. Sada je pravi trenutak da ponovo uspostavimo diplomatske odnose s ovim zemljama, i time, na neki način, zaokružimo vanjskopolitički položaj naše zemlje za relativno kratko vrijeme. Jučer je u našoj zemlji bila gospođa Ferrero-Waldener, austrijska ministrica vanjskih poslova i predsedavajuća u OESS-u. Ona je razgovarala s predsjednikom Koštunicom, predsjednikom Vlade i sa mnom o mogućnosti da naša zemlja uskoro pronađe svoje mjesto u OESS-u. To bi bio sljedeći veliki korak i ja se nadam da će se to uspješno obaviti. Sljedeći korak bi bilo službeni početak procedure za primanje Jugoslavije u Vijeće Europe, što je jedna duža procedura - do našeg članstva u Vijeću Evrope proći će više mjeseci, možda čak i cijela godina. To bi nas trebalo voditi k ostvarenju našeg sljedećeg cilja - a to je članstvo Jugoslavije u MMF-u i drugim svjetskim novčarskim organizacijama. Gospodin dopredsjednik Vlade, istodobno i ministar za gospodarske odnose s inozemstvom, Miroljub Labus, tu ima ključnu ulogu. On je već dosta toga uradio i mi se svi nadamo da bi do kraja prosinca domaćoj javnosti mogao biti priopćen neki konkretniji rezultat naših odnosa s MMF-om. Što se tiče našeg drugog prioriteta, uspostave diplomatskih odnosa s državama na prostoru bivše Jugoslavije, moram priznati da sam osobno vrlo zainteresiran, a to doživljujem kao svoju ambiciju. To je nešto što moramo učiniti, zajedno sa svim tim zemljama, jer je to u interesu građana, i njihovih i naših. Ja ću biti spreman uložiti dosta napora. Očekujem veliku potporu i vlada i ministarstava Slovenije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Makedonije, jer mislim da su i oni svjesni do koje mjere je to važno za njihove građane. Uzmite bilo koji od ovih primjera koje sam spomenuo. Na primjer, u Sloveniji postoji veliki broj građana zainteresiranih za sređivanje pitanja državljanstva, a velik je i obostrana interes za gospodarsku suradnju. To je nešto što je očito. Uzmite kao primjer i Hrvatsku. Tu su u pitanju desetine i stotine tisuća ljudi kojima je interes lakše komunicirati jedni s drugima zbog svojih imovinskih ili obiteljskih, a naravno da postoji i velika zainteresiranost za gospodarsku suradnju. Također treba raditi i na repatrijaciji Srba iz Hrvatske, što je samo dio onoga o čemu treba razgovarati. - Predsjednik Koštunica je, u okviru teme uspostave diplomatskih odnosa s Bosnom i Hercegovinom, spomenuo i želju za uspostavom posebnih odnosa s Republikom Srpskom. Možete li nam reći što bi podrazumijevali ti posebni odnosi? = Ni više ni manje nego što stoji u Daytonskom sporazumu. Mislim da ne valja ići izvan okvira dokumenata koji su usuglašeni i međunarodno potvrđeni. Oni odnosi koji su definirani u Daytonskom sporazumu trebaju biti realnost. Mi ćemo svi nastojati to postići. Takvi odnosi stabiliziraju i Bosnu i Hercegovinu kao državu, i jamče njezinu cjelovitost, a istodobno ostavljaju mogućnost za uspostavom posebnih odnosa s BiH kao cjelinom, ali i između SRJ i Republike Srpske kao jednog dijela teritorije Bosne i Hercegovine. - Predsjednik savezne Vlade, Zoran Žižić, najavio je preobrazbu vojske, te uključivanje Jugoslavije u NATO-ovo Partnerstvo za mir. Možete li nam reći nešto više o dinamici ovog projekta, može li se očekivati u doglednoj budućnosti i službeno iskazivanje želje za uključenjem Jugoslavije u Partnerstvo za mir? = Mislim da je sve realno ako za to dobijemo potporu građana svoje zemlje. Do sada smo je imali. Ako i za ovo dobijemo potporu građana - vjerujem da to može biti realno i zaista ostvareno. - Možete li reći nešto više o ideji formiranja Povjerenstva za istinu o zločinima počinjenim u ime srpskog naroda, po uzoru na iskustvo Južnoafričke Republike. Kakav bi, zapravo, bio odnos između jednoga takvog povjerenstva i haaškog suda? = Prvo, puna suradnja s haaškim sudom je nešto na što smo se obvezali potpisivanjem Daytonskog sporazuma, dakle - to je međunarodno pravo. Zna se tko je potpisao Daytonski sporazum, ali ta obaveza se proteže i na svaku novu vlast ove zemlje. To konkretno znači, za očekivati da nećemo ići ispod standarda koji su postojali i prije Vlade koja je upravo pala. Dakle, haaški sud je imao ured u Beogradu, a tek prije nekog vremena je bio suspendiran njegov rad. Očekujem nastavak rada ureda koji je bio uspostavljen, imao službenike i radio svoj posao. To je prva stvar koju valja učiniti. Onda sam sugerirao i ovo o čemu Vi govorite, da bi sljedeći korak trebao da biti formiranje povjerenstva. To je moja ideja i ja sam je spreman iznijeti u javnosti, što sada i činim, ali bih volio za to dobiti potporu građana ove zemlje i, naravno, Vlade. Moja je sugestija da to ne bude do kraja po ugledu na iskustvo Južne Afrike i Latinske Amerike, već da članovi ovoga povjerenstva budu ljudi nesumnjiva moralnog i stručnog integriteta u našoj javnost - znači, političari, ali i drugi stručnjaci i kulturni radnici. Ljudi kojima se vjeruje. Oni bi se trebali baviti utvrđivanjem istine i prikupljanjem dokaza o zločinima koji su činjeni, navodno, u ime srpskih nacionalnih interesa, kao i o zločinima koji su činjeni protiv srpskog naroda. Vjerujem da bi temeljit rad ovakvog povjerenstva omogućio da naša javnost bude do potankosti upoznata s onim što se dogodilo i što vrijeđa naše dostojanstvo, bez obzira na to tko je činio zločine i protiv koga su činjeni. To bi potaknulo ljude ove zemlje na sučeljavanje sa strahotama rata i njegovim pravim posljedicama. Tek poslije toga bi, mislim, na pravi način svi mogli ući u sudske postupke protiv pojedinaca koji su eventualno u ovakvim zločinima sudjelovali. - Predsjednik Koštunica i vi ste najavili otvaranje ureda haaškog suda u Beogradu, o čemu ste upravo govorili. Ima li razlike između vašeg stava o haaškom sudu i njegovoj ingerenciji u procesima optuženima za ratne zločine i stava predsjednika Koštunice? = Ne, mislim da smo mi dosad u javnosti pričali gotovo istovjetne stvari. - Ukoliko se dobro sjećam, Vi ste izjavili da bi svi optuženi za ratne zločine - sada smo fokusirani na Srbiju - trebali završiti pred haaškim sudom. Čini se, međutim, da predsjednik Koštunica nema baš tako rezolutan stav o tome. = Ja sam govorio o koracima. Rekao sam da bi prvi korak bio otvaranje ureda haaškog suda, drugi - formiranje povjerenstva za istinu koja bi omogućila našoj javnosti da sazna sve potankosti; sljedeći korak trebalo biti suđenje za ratne zločine. Ja sam to tako poredao. Što se trećeg koraka tiče, možemo otići i u potankosti. Ja sam i tu ideju već iznio - ona je nazočna u našoj javnosti. Riječ je o presedanu koji je već napravljen u slučaju Ruande. Njima je omogućeno da suđenje za počinjene ratne zločine organiziraju u vlastitoj zemlji - dakle, u Ruandi. Taj proces se istodobno tretira kao suđenje haaškoga suda. Poruke da bi se pravni okvir za ovo o čemu govorim mogao naći dolaze i iz haaškog suda, a u prilog tomu ide i ovaj presedan o kojem sam govorio. Ja sam imao u vidu mogućnost suđenja na području naše zemlje, uz sudjelovanje svih onih koji mogu pomoći da to suđenje bude provedeno, da ono dovede do sučeljavanja s teškim ratnim zločinima i posljedicama rata. To konkretno znači da vjerujem da bi u dokaznom postupku morali prikupiti sve dokaze koje naša strana ima na raspolaganju i koji trebaju biti dostupni svim našim, a i međunarodnim nevladinim organizacijama. Vjerujem da bi prave i najvažnije dokaze o onome što se zaista događalo mogli pružiti istražitelji haaškog suda, dakle, ja mislim da bi oni morali biti pozvani da u sudskom postupku predoče sve ono što imaju. Time bi započela jedno novo doba. - Očekujete li da bi takva ideja počela ostvarivati nesuglasice sa susjedima, s Hrvatskom, recimo? = Znam da u ovom trenutku postoji stanovita uznemirenost javnosti u Hrvatskoj. Ja to razumijem i želim poručiti svim ljudima u Hrvatskoj da se nijednog trenutka ne zalažemo za dvostruke standarde i razliku u tretiranju Savezne Republike Jugoslavije i Republike Hrvatske. Kada govorim o ovoj temi, ili o drugim temama u vanjskoj politici, onda ne govorim o razlikama u načelima, nego o razlici u prioritetima. - Gospodine Svilanoviću, kako gledate na izjavu koordinatora DOS- a, gospodina Zorana Đinđića, da bi Hrvatska mogla prepustiti Prevlaku Crnoj Gori, odnosno Jugoslaviji, kao znak dobre volje? Također bih Vas zamolila i za stav o tome tko se kome treba ispričati zbog tragičnih ratnih igara u proteklih deset godina. Čini se da ima stanovitih nesuglasica među vodstvom DOS-a kad su u pitanju ove osjetljive teme koje zalaze u područje vanjske politike. = Ovo što me pitate su dvije potpuno različite teme. Nemam namjeru komentirati izjavu gospodina Đinđića, niti bilo kojeg drugog političkog vođe. Prevlaka je u ovom trenutku u procesu u kojem sudjeluju i SRJ i Hrvatska i međunarodna zajednica - preko Ujedinjenih naroda. Taj proces mora biti nastavljen i kroz njega se mora naći rješenje. - Možemo li čuti vaš stav o tome tko se komu treba ispričati za strašne ratove u proteklih deset godina? = Naravno, odgovorit ću na to pitanje. S jedne strane, postoji velika želja u dijelu političke javnosti da svatko od nas postane veliki političar time što će uputiti ispriku svoga naroda i svojih sugrađana i tako postati Willy Brandt. S druge strane, u dijelu političke javnosti - i kod nas i u Hrvatskoj, vjerujem i u Bosni i Hercegovini - postoji veliko očekivanje da će takva izjava svakako doći. Ja sam, naravno, svjestan činjenice da su se vojna djelovanja odigravala na području Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske. Svjestan sam i činjenice da je vrlo veliki broj ljudi stradao. Proces sučeljavanja sa svim onim što se dogodilo će trajati, i u ovoj zemlji i u Hrvatskoj. Nekoliko sljedećih godina sigurno, a možda i duže. U tom procesu ćemo se suočavati sa stradanjima, žrtvama, i s odgovornosti svih nas koji smo živjeli u to vrijeme - koji smo sudjelovali u tim djelovanjima, ili nikada nismo sudjelovali i uvijek se protivili. Morat će se u tom procesu proći i kroz moralno čistilište, ali i kroz sudsku proceduru u kojoj će se utvrditi tko su bili žrtve, kako su stradale, i tko su bili oni koji su te zločine počinili. Ono što se, naravno, ne može preskočiti jest činjenica da postoji relativno velika trauma i s ove strane. To je trauma koja traje ne samo posljednjih deset godina, već više desetljeća. To je traženje nekakvoga odgovora na pitanje što se zaista dogodilo, i koliko smo krivi ili koliko smo bili žrtve u događajima tijekom Drugog svjetskog rata. Kad ovo kažem, ne govorim ni o kakvoj bilanci, ni o kakvoj ravnoteži - to nije poanta. Bit je u tome da se trebamo okrenuti onome što je pred nama, i ja bih poručio svima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Saveznoj Republici Jugoslaviji da mi ni u jednom trenutku ne možemo pobjeći od onoga što je činjeno u ovom razdoblju i na području ovih zemalja, da smo prolazili kroz razne faze u kojima smo manje ili više razumijevali ono što se oko nas zbiva, u čemu su neki od nas i sami sudjelovali. Vrijeme koje je pred nama jest vrijeme suočavanja sa svim tim, ali ako se samo time budemo bavili nećemo moći pomoći naraštaju koji dolazi da se bavi vlastitom budućnosti. To je, dakle, moja poruka - hajde okrenemo se onome što je pred nama, ubrzanju uspostave diplomatskih odnosa, pomirbi u jednom praktično-političkom smislu, pomirbi u onom smislu u kome je to možda najvažnije ? a to je pomirbi u duši onih koji su vrlo teško stradali u ovom ratu. Ono će doći s vremenom, ali će to vrijeme biti duže nego što je godina, dvije ili tri, i tražit će jasnu potvrdu o tome tko su ljudi koji su zločine vršili, pod kojim okolnostima i tko su bili žrtve. To je nešto što se ne može izbjeći i što se ne treba izbjegavati. (...) (RFE)