NJ 4.XI.-TAZ-KONVENCIJA O LJUDSKIM PRAVIMA

NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 4. XI. 2000. Iluzija univerzalnosti "Jučer je svečanošću u Rimu proslavljena 50. godišnjica postojanja Europske konvencije za ljudska prava - najvažnijeg sporazuma Vijeća Europe utemeljnog 1949. Ona štiti temeljna prava 800 milijuna građana 41 zemlje Vijeća Europe i jedini je međunarodno pravni sporazum zbog čijeg se kršenja pojedinačne osobe mogu dovesti pred sud. No javno zanimanje za jučerašnji događaj - za razliku od samo prije dvije godine - bilo je umjereno. Uz sudjelovanje političara, medija i nevladinih organizacija tada je, u prosincu 1998. proslavljen 50. rođendan 'Opće povelje ljudskih prava'. Još je veće zanimanje i sudjelovanje bilo na Bečkoj svjetskoj konferenciji UN-a za ljudska prava u lipnju 1993. Na svršetku te konferencije od tadašnjih su 186 država članica 172 potpisale rečenicu: 'Sva ljudska prava vrijede univerzalno i nedjeljiva su'. Osim toga je na konferenciji donijeta odluka o ustroju ureda visokog povjerenika UN-a za ljudska prava. Poslije više od 40 godina Hladnoga rata, tijekom kojega je tema ljudskih prava bila oružje u borbi blokova i ideologija, Bečka je konferencija označila znatan napredak. Osobito je očitovanje država sudionica za 'Univerzalnost ljudskih prava' stvorilo velike nade. Kao daljnji miljokaz uskoro je uslijedilo stvaranje UN-ovih sudova za ratne zločince za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, prvih takvih ustroja od sudova u Nuernbergu i Tokiju 1945. Iz toga je proistekla politička dinamika koja je poslije četiri desetljeća neplodnih stručnih rasprava na posljetku u ljetu 1998. dovela u Rimu do odluke 122 države o statutu stalnog međunarodnog kaznenog suda (ICC) za progon budućih zločina protiv čovječnosti, genocida i ratnih zločina. No na konferenciji ICC-a u Rimu počelo je i otrježnjavanje koje je u međuvremenu dovelo do dvojba u univerzalnu valjanost i provodivost ljudskih prava. Svjetska sila SAD ustrajala je na pravilima izuzeća za svoje građane i odbila, kad se u tom smislu druge države nisu složile, potpisati statut ICC-a. Sada svi oni - ne samo iz promidžbenog aparata Slobodana Miloševića nego i među zapadno europskim kritičarima - drže da su bili u pravu kad su stvaranje UN- ovog suda za ratne zločince za Jugoslaviju držali selektivnim činom. Zašto nisu ustrojeni UN-ovi sudovi i za istragu počinjenih genocida i ratnih zločina drugih država - bilo za Amerikance u Vijetnamu, Ruse u Afganistanu ili Francuze u Alžiru? To uvijek iznova postavljano pitanje teško je otkloniti - osobito što za genocid prema konvenciji iz 1948. nema zastare. NATO-ov zračni rat protiv Jugoslavije uz istodobnu nedjelotvornost prema primjerice kršenjima ljudskih prava u Turskoj nad Kurdima, kao ni jedan drugi događaj posljednjih godina podgrijao je sumnju da Zapad doduše propovijeda univerzalnost ljudskih prava, ali da u praksi postupa selektivno. Ta sumnja potkopava vjerovanje u univerzalnost ljudskih prava. U novije se vrijeme pojačava mekanim ponašanjem Zapadne Europe prema nastavku ratnih zločina u Čečeniji kao i zapadnim suzdržanim držanjem prema masovnim postupcima izraelskih vojnih i policijskih snaga protiv Palestinaca. Daljnju dimenziju selektivnosti s pravom već godinama kritiziraju zemlje Juga, ali sve više i sindikati i nevladine organizacije Sjevera: industrijske se zemlje skoro isključivo zanimaju za provedbu civilnih i političkih sloboda. Gospodarska, socijalna i kulturna ljudska prava - među koja pripadaju i prava milijuna stanovnika ovoga svijeta da ne izgladne - Sjever je do sada zanemarivao. Globalizacija i svjetska liberalizacija trgovine posljednjih godina, za razliku od onoga što za sada tvrde njezini zagovarači na Sjeveru, nisu dovele do poboljšanja stanja gospodarskih, socijalnih i kulturnih ljudskih prava na Jugu. To pak služi brojnim nedemokratskim režimima kao izgovor da svojim građanima i dalje uskraćuju civilna i politička prava na slobodu" - zaključuje komentator lista Andreas Zumach.