NJ 30.X.-FAZ-KAZNENI SUD

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 30. X. 2000. Upućeni na države "Prvi je put jedan bivši šef vlade pravomoćno osuđen zbog genocida pred neovisnom međunarodnom instancijom. Jednoglasno je haaška prizivna komora suda za Ruandu ovih dana potvrdila doživotni zatvor za bivšeg premijera te afričke zemlje Jeana Kambandu, izrečenu u rujnu 1998. Tada je Kambanda priznao krivnju za genocid i zločine protiv čovječnosti. Nakon što se najprije žalio na visinu kazne, povukao je svoje priznanje krivnje. Sud je taj priziv odbio. Kambanda je svjesno počinio 'šokantne' zločine za koje je osuđen. Kao premijer Ruande imao je obvezu i autoritet štititi stanovništvo. Za vrijeme svojeg mandata, samo nešto duljeg od tri mjeseca, nije zaustavio genocid nad Tutsima iako je imao utjecaja na službenike i časnike. Kambanda je izdavao naloge koji su vodili do genocida. Pravomoćna osuda bivšeg šefa vlade nije samo uspjeh suda za Ruandu, kojemu predbacuju sporost u djelovanju. To je i znak da i djelatnici za pisaćim stolovima na najvišim položajima ne mogu biti zaštićeni od kaznenog progona. Ni statut suda za Ruandu ni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu ne isključuju državne poglavare, šefove vlada ili druge državne dužnosnike od kažnjavanja. Izričito je određeno da se ni jedan odgovorni nadređeni ne može pozivati na to da je neki podređeni počinio kazneno djelo. Naprotiv, za sudionike u zločinu zapovijed ublažava kaznu. Ta načela proizlaze iz pouka genocida dvadesetoga stoljeća. Ona su u sličnom obliku i dijelom statuta iz Rima o stalnom međunarodnom kaznenom sudu o kojemu se - više od 50 godina poslije nuernberških i tokijskih procesa - prije dvije godine dogovorilo 120 država, ali koji još nije stupio na snagu. Sporo prihvaćanje pokazuje prirodne granice međunarodne kaznene snage: ostaje upućena na države. U slučaju planiranog stalnog kaznenog suda to se vidi po tomu što statut vrijedi samo za države koje ga ratificiraju. Osim toga, nacionalni kazneni progon ima prednost pred međunarodnim. Samo ako države ne žele ili nisu sposobne za kazneni postupak, mjerodavan je međunarodni sud. To je drukčije kod sudova za bivšu Jugoslaviju i Ruandu. Njihov pravni temelj su rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. One su obvezujuće za sve države članice UN-a. Angažman suda ne mogu spriječiti dakle čak ni neposredno pogođene države. Ipak je stvaranje kaznenoga suda tek temelj državnopravne obrade međunardnih zločina. Za istrage i uhićenja osumnjičenih, sudovi su upućeni na suradnju s međunarodnom zajednicom. To je osobito razvidno u bivšoj Jugoslaviji. Bosanske vođe Srba Karadžića i Mladića sud u Haagu optužio je za genocid i zločine protiv čovječnosti još u srpnju 1995. Karadžić je navodno prije nekoliko tjedana viđen u blizini Sarajeva, no do sada ga nitko nije ni pokušao uhititi. Bivši jugoslavenski predsjednik Milošević, bivši srpski predsjednik Milutinović i tri druga vlastodršca od svibnja prošle godine su pod optužbom haaškoga suda. Navodno su odgovorni za 340 ubojstava i progon više od 700 tisuća Albanaca s Kosova. Točke optužnice glase: zločini protiv čovječnosti i kršenje ratnoga prava. No čak ni poslije promjene vlasti u Jugoslaviji, nije vjerojatan postupak protiv Miloševića. Šefovi država i vlada Europske unije nedavno su u Biarritzu dali do znanja da srpske napore za demokratizaciju ne žele opterećivati zahtjevom za izručenje. 'Međunarodna zajednica a ni mi ne ćemo prestati ukazivati na tu nužnost', ipak je rekao kancelar Schroeder. A novi jugoslavenski predsjednik Koštunica najavio je mogućnost suradnje s haaškim sudom nakon što je godinu dana ranije jugoslavenski veleposlanik u UN-u izjavio da za njegovu zemlju taj sud ne postoji. No izručenje njegovog prethodnika ipak nije 'prioritet', izjavio je Koštunica, sada se najprije želi usredotočiti na učvršćivanje demokracije u Srbiji. Ma koliko ta želja bila razumljiva: i obvezatno izručenje bivšeg državnog poglavara traženog kao teškog zločinca, može ojačati demokratski poredak. Dakako, zapadne su sile te čiji su vojnici razmješteni na Balkanu i koje nisu uvijek bile uzorne u provedbi kaznenih zahtjeva koje su same postavile" - piše Reinhard Mueller.