FRANCUSKA-LE COURRIER INTERNATIONAL OD 20.10.00.ADLER O DEM.I REPUBL.U SAD-U

FRANCUSKA LE COURRIER INTERNATIONAL 20. X. 2000. Lažni republikanci protiv lažnih demokrata "Nitko ne može tvrditi da je izbor predsjednika u Americi presudno sučeljavanje. Ne zato što bi se demokratski sustav, protivno neukoj marksističkoj slici, opirao velikim rasprama u društvu. Sučeljavanje demokratskog populista Bryana s različitim republikancima koji su bili izabrani početkom stoljeća, omogućio je zapravo Americi da ne potone u svojevrsni prijevremeni peronizam. Izbor Franklina Roosevelta koji je 1932. zamijenio konzervativca Herberta Hoovera, u jeku krize iz 1929., bio je pravi obrat stoljeća koji se vremenski (s oprečnim predznakom) u potpunosti poklopio s dolaskom Hitlera u Njemačkoj i dugoročno najvažniji za čitav tijek svjetske povijesti. S mnogo gledišta, potvrda valjanosti New Deala u poslijeratnom razdoblju s iznenadnim ponovnim izborom Harryja Trumana 1948., dolazak novog liberalnog naraštaja s Kennedyjem 1960., konzervativni zaokret iz 1968. koji simbolizira Nixon, ultraliberalna revolucija koja je krenula iz Londona godinu dana prije i slavodobitno pobijedila s Ronaldom Reaganom 1980. i, na koncu, osveta lijeve šezdesetosmaške Amerike 1992., dvadeset godina nakon završetka Vijetnamskoga rata, jest pet događaja kada su vrlo oštri predsjednički izbori odredili smisao američke, pa i svjetske povijesti na dosta dugo razdoblje. Sada je, barem na prvi pogled, sasvim drukčije: Clinton je, kao i Mitterrand svojedobno, toliko pomiješao karte između ljevice i desnice da su ulozi postali nejasni: u stvari, osmogodišnje je Clintonovo predsjedanje prvi put bilo prigoda za savršenu i potpunu igru biljara nakon koje su vrlo oslabljeni Kongres, identitet obiju velikih stranaka, ali i sam predsjednički položaj. Nepune dvije godine nakon Clintonove pobjede, Kongres je postao ovisan o konzervativnoj većini kakve nije bilo ni u najbolje Reaganovo doba. Republikanska je većina (koja bi ove godine mogla nestati iz Zastupničkog doma) u svojoj uzlaznoj fazi povukla Clintona u poreznu kontrarevoluciju u koju se ovaj vrlo rado upustio: smanjenje državnih troškova bez smanjenja poreza zapravo je izvanredno smanjilo proračunski manjak i izravno potaknulo kupnju dionica za obveznice, napose za državne bonove. Tako je rođena prva sastavnica američkog gospodarskog čuda. (...) No Demokratska stranka, uzdrmana stalnim napadima na njezina vođu i zastrašena moralističkim podmetanjima u tisku, vojnim krugovima i washingtonskim mravinjakom, provodila je pak vlastitu konsolidaciju: predvodeći najdulju fazu stalnoga gospodarskog rasta nakon rata, stranka na vlasti postupno je odustala od želje za preobrazbom države i počela zagovarati mudrost tržišta i novog gospodarstva. (...) No istina je da je, povjerivši vođenje diplomacije i obrane momčadi koja je već 1996. bila konzervativna, momčadi nevjerojatne Madeleine Albright, Bill Clinton je sam pokazao svom dopredsjedniku mogući put prema djelomičnoj kapitulaciji. Možemo također primijetiti ravnodušnost i nezanimanje za predstavu sučeljavanja ovih dvaju sinova senatora iz 50-ih koji se dobro poznaju od svoje mladosti i prema nagodbi igraju na obrnutim poljima: Joe Lieberman, kao što smo rekli, je lažni demokrat, kao i Madeleine Albright, ali Colin Powell i Candie Rice, crne zvijezde tobožnje Bushove vanjske politike su lažni republikanci. No ništa nas ne bi moglo više zavarati: iz Nasdaqua, kao i iz Jeruzalema, iz gradskih središta na sjeveroistoku, kao i iz kolumbijskih prašuma, sa susreta na vrhu OPEC-a, kao i iz još nestabilne Azije neprestano stižu upozorenja o oluji koja neobično proturječi bonaci iz Clintonova doba koje se temeljilo na triptihu: jak rast, globalizacija s ljudskim likom i konsolidacija demokratskog napretka iz 1989. Kandidat koji će biti pobjednik u ovoj jako bezbojnoj utrci zacijelo će imati zadaću da admiralski brod SAD-a povede u mirnu luku u ozračju stalnih oluja", piše Alexandre Adler.