FRANCUSKA-LE MONDE OD 24. X. RAZLIČITA MJERILA U BIVŠOJ YU

FRANCUSKA LE MONDE 24. X. 2000. Bivša Jugoslavija: različita mjerila "Srbi su se otarasili vlasti Slobodana Miloševića. To je izvrsna vijest: ništa nije moglo biti gore od tog režima. Opasnost od rata je privremeno uklonjena, rođena je demokratska nada. Veselimo se. No nemojmo pljeskati odveć brzo ni odveć jako. Ni Vojislav Koštunica ni velika većina njegovih sunarodnjaka nisu se odrekli nacionalističkih uvjerenja. Što zamjeraju Miloševiću? Da je pronevjerio novce, ograničio njihovu slobodu, uništio i izolirao zemlju, izgubio sve ratove; ni riječi žaljenja zbog zločina počinjenih nad susjednim narodima. Javno mišljenje koje prevladava u Srbiji na tu temu, dosta dobro oslikava izjava koja se čula u Beogradu ('Courrier des Balkans' od 10. X.): 'Budu li mu sudili u Den Haagu, bit će to zato što je svijetu učinio nepravdu, a ne nama. Svijet ne boluje od bolesti zvane Milošević, a mi bolujemo'. Srbi u Srbiji nisu svjesni da je 'bolest Milošević' ponajprije uzrokovala stotine tisuća žrtava u 'svijetu': u Hrvatskoj, u Bosni, na Kosovu; da su zločini koje je ona porodila, zločini 'protiv čovječnosti'. Ta je 'bolest' tek u rikošetu pogodila njihovo vlastito blagostanje i njihove vlastite slobode. Koštunica se u svojoj kampanji pridružio klevetanju haaškoga suda. Danas ne želi izručiti svog prethodnika i mnoge druge optuženike iz Srbije (među kojima je Milan Milutinović, sadašnji predsjednik Srbije). Možemo napokon razumjeti da on tako ugađa biračima od kojih se skriva istina i koje je trinaestogodišnja šovinistička promidžba dobro dresirala. No nedopustivo je da su zapadne vlade i neki visoki međunarodni dužnosnici, od kojih novi predsjednik traži ukidanje sankcija, pomoć, zajmove i različite veze, popustljivi prema tim zahtjevima i spremni zaboraviti samo načelo međunarodnog pravosuđa. Jiri Dienstber, posebni izaslanik UN-a za bivšu Jugoslaviju, išao je čak dotle da je govorio o mogućem 'oprostu' za Miloševića! Sud iz Den Haaga već je podigao brojne optužnice i proglasio kadšto vrlo teške kazne (četrdeset i pet godina zatvora za hrvatskoga generala Tihomira Blaškića). Kako prihvatiti ta različita mjerila i činjenicu da je glavni krivac za čitav niz ratova pošteđen, a drugi moraju plaćati za puno manje pogrješke? U bivšoj je Jugoslaviji bilo više desetaka tisuća ratnih zločina i tisuće zločinaca, ali nijedno nedjelo ne bi bilo počinjeno i svi bi ti ljudi bili nedužni da nije bilo Miloševićeve politike. U Hrvatskoj su se prije devet mjeseci dogodile promjene poput onih u Srbiji: na izborima 3. I., HDZ (bivša stranka Franje Tuđmana koji je umro nekoliko tjedana prije) do kraja je potučena: dobila je tek 30 posto glasova na parlamentarnim i 15 posto na predsjedničkim izborima. Vlast od tada obnašaju predsjednik Stipe Mesić i koalicija šest demokratskih stranaka koju predvodi socijalistički premijer Ivica Račan. To se dogodilo mirno, samo glasovanjem, bez najmanjeg izgreda. Nasilni prevratnički dani poput onih u Srbiji u listopadu, s uličnim prosvjedima i podmetanjem požara u parlamentu, gode našim romantičnim nagonima i lijepo izgledaju na televiziji; demokratska tranzicija bez potresa, slična onoj koja se dogodila u Hrvatskoj u siječnju, je poput vlaka koji stiže na vrijeme, to nije događaj. Naša su glasila bila nijema, naši ministri nisu pojurili u Zagreb za dva dana, kao što je učinio Hubert Vedrine došavši u Beograd. Hrvatskog su predsjednika u Parizu primili tek nakon četiri mjeseca, vrlo tiho, dok je njegov srpski kolega odmah dočekan u Biarritzu kao slavodobitni pobjednik. No u Zagrebu, promjene su bile korjenite ne samo na unutarnjem planu, već i na vanjskom: potpuno odustajanje od Tuđmanove politike podjele u Bosni, prihvaćanje svih zahtjeva međunarodne zajednice, olakšice (ne bez otpora) povratku srpskih izbjeglica i, napose, suradnja s međunarodnim sudom. Nekoliko je ratnih zločinaca uhićeno i izručeno Haagu, oni koji su im izdali lažne dokumente su u zatvoru, olakšana je istraga suda na mjestima na kojima su počinjeni neki zločini. Sve to izaziva bunu u manjem, ali utjecajnom dijelu hrvatske javnosti koji se žali da se napadaju branitelji domovine. Bilo je prosvjeda, prosvjednih pisama skupine generala; ubijen je svjedok koji je svjedočio u Haagu, i samom su Mesiću prijetili smrću; postojao je strah od vojnog udara i predsjednik je smijenio sedmericu generala. Napetost u Hrvatskoj još uvijek je jaka. Zamislimo reakciju hrvatske javnosti da joj danas kažu kako suđenja Miloševiću neće biti; da se Hrvatska mora pokoriti zahtjevima međunarodnog pravosuđa, a Srbija ne mora. U Zagrebu bi to izazvalo urnebes. Hrvatska je zadnjih mjeseci primjer odricanja od nacionalizma i dobrosusjedskih odnosa (Bosna, Crna Gora, Makedonija), potpunog prihvaćanja svih zahtjeva Europe i međunarodnog suda. Bilo bi sramotno zahtijevati manje od glavnog agresora, Srbije, nego od njezine prve žrtve, Hrvatske (sjetimo se 1991., granatiranja Dubrovnika, zajedničkih grobnica u Vukovaru). Prosječni je Srbin, kao i mi, vidio na televiziji kako su novoga predsjednika uslužno dočekali u Biarritzu. On znade da su sankcije ukinute bezuvjetno, da zajmovi stižu, da su vrata Europe širom otvorena njegovoj zemlji, bez postavljanja bilo kakvih uvjeta, pa i kažnjavanja glavnog krivca i žurnog oslobađanja kosovskih talaca koji su već sedamnaest mjeseci zatočeni u Srbiji. Kakav zaključak može iz toga izvući, ako ne onaj koji je već izrekla francuska promatračica vrlo sklona srpskoj stvari Marie-France Garaud (LCI od 10. X.): 'Ukidanje sankcija čini se kao pokajanje?' Da, sve se događa kao da je skrušena Europa, s užetom oko vrata, zatražila oprost od Srba što se kadšto, ne prečesto, protivila njihovim zakonitim pothvatima. Susretljivost Zapada prema Koštunici danas je jako pogibeljna. Ona učvršćuje srpski narod u uvjerenosti kako je u pravu i u njegovim šovinističkim predrasudama. Ona priječi da se postupno priznaju prošle pogrješke, što su demokratske promjene, tek započete u Srbiji, a u tijeku u Hrvatskoj, trebale omogućiti na dulji rok. Naši bi čelnici morali u potpunosti podupirati načelo nepristranoga međunarodnog pravosuđa; prisiliti Beograd, strogo kao što se učinilo u Zagrebu, da se pokori tom pravosuđu. U protivnom, u Srbiji će zauvijek potrajati nesnošljivi nacionalizam pun mržnje i ponovno će prevladati u Hrvatskoj i drugdje. I jednog će dana sve početi ispočetka", piše Paul Garde, umirovljeni profesor Provansalskog sveučilišta.