RFE 23. X. NESIGURNA VLADA

RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 23. X. 2000. Hrvatska vlada nesigurna u sebe, prilog Ines Šaškor. U vrhu SDP-a govori se kako se sudbina Hrvatske i nove vlasti određuje do konca ove godine, do kada treba konačno početi ostvarivati predizborna obećanja. Zašto je vlast tako pesimistična? Prema svjedočenju drugog čovjeka SDP-a Zdravka Tomca, premijer Račan nedavno je izjavio kako se 'sudbina Hrvatske i nove vlasti određuje do kraja ove godine. Ova vlast će do tada ili neke stvari napraviti i stvoriti uvjete da se ispuni ono što je obećala, ili će pasti', kazao je, po Tomcu, Račan. Nismo zamijetili tu premijerovu izjavu, bit će da je rečena u nekom zatvorenom krugu, ali nema razloga ne vjerovati profesoru Tomcu. Tim više što i sam takvu procjenu dijeli. Nešto slično izjavio je u subotu na stranačkom SDP-ovom skupu ministar financija Mato Crkvenac, po prirodi stvari najupućeniji čovjek u Hrvatskoj u stanje državne blagajne. On je pak izjavio kako još nisu pronađena rješenja za izlazak iz ekonomske krize, te je slijedećih nekoliko mjeseci proglasio ključnim za to. U SDP-u, najjačoj stranci vladajuće koalicije, koja objektivno nosi i najveću odgovornost za stanje u državi, su, dakle, zabrinuti. Čak dotle da govore i o sudbini Hrvatske ako ova Vlada ne uspije. U čemu je problem, što ne ide i zašto? Zatečeno stanje bilo je daleko lošije nego što se mislilo. Vlast je predugo to samo konstatirala i odlučila se na polurješenja, ona koja su stvari nastojala popravljati, a ne iz korijena mijenjati. Detuđmanizaciju nije željela prihvatiti kao svoj program. Sukladno tome, promjene u upravi, pravosuđu, vojsci, policiji, sigurnosnim službama, medijima, bile su male i nikakve, a morale su biti radikalne, jer je ukupna prijašnja struktura bila izraz ideološke i političke volje bivše vlasti. Zbog svojih političkih razlika vlast se dala impresionirati pričama o revanšizmu. Stotine tisuća oštećenika iz doba HDZ-a, koji su izgubili radna mjesta, poslove, stanove, politička prava - glasači koalicije - osjećaju se prevarenima. U zemlji nema konsenzusa ni oko smjera gospodarskog razvoja. Zbog toga kasne i nužni sistemski i drugi zakoni i prateće mjere ekonomske politike. Mirovinska i zdravstvena reforma se odgađaju. Ne vraća se ni dug penzionerima. Socijalni pakt sa sindikatima i poslodavcima, neophodan u uvjetima bolnih rezova u socijalnoj sferi, još nije postignut. Nužna vlasnička i zakonodavna regulacija u medijima nije izvršena. Stanje je na rubu kaosa. Promjena političkog sustava iz polupredsjedničkog u parlamentarni, također važno predizborno obećanje, prijeti da se pretvori u lakrdiju. Na svakom od ovih područja nešto je pokrenuto, ali ništa nije dovršeno i zaokruženo. Obični ljudi samo primjećuju da cijene rastu, novih radnih mjesta nema, a vlast se svađa oko moći i prevlasti. SDP kao najjača stranka postaje toga svjestan, ali to nije dovoljno. Ova vlast još uvijek ima potporu birača, međunarodna je neupitna, vanjske okolnosti su objektivno povoljnije. Politička neslaganja unutar šestorice, borba za vlast i utjecaj, kao i nesposobnost rješavanja konflikta blokiraju odlučivanje u zemlji. Ako ova vlast ne uspije, to će, dakle, biti samo njezina krivnja i ničija više. (RFE)