RUSIJA-IZVESTIJA OD 9.10.00.O CRNOJ GORI

RUSIJA-IZVESTIJA OD 9.10.00.O CRNOJ GORI RUSIJA IZVESTIJA 9. X. 2000. Crnogorska dvojba "Slavlje Vojislava Koštunice nije trajalo dugo. Tek što je uspio doći na dužnost jugoslavenskog predsjednika, mogao bi ostati bez nje. Jugoslavenska je federacija na rubu raspada. Crnogorski predsjednik Milo Đukanović izjavio je da njegova republika kani 'razmotriti pitanje' o neovisnosti. To da se Đukanović želi odvojiti od Srbije, ni za koga nije bila tajna. Ipak, do nedavno nije naglas izricao 'buntovničke misli' i radije se prema cilju kretao postupno, korak po korak. Crnogorci su jednostrano odredili njemačku marku kao drugu službenu valutu, ukinuli vize za građane gotovo svih zapadnih država, odbili su da svoje zastupnike šalju u savezni parlament i da sudjeluju u saveznim izborima. U stvari, pomorska republika koja ima 650 tisuća stanovnika, već je bila neovisna država. Samo Đukanović nije javno o tome govorio - plašio se reakcije Beograda - i nije htio dati povod Slobodanu Miloševiću da primijeni silu protiv 'separatista'. Danas, kada je Milošević svrgnut, došlo je vrijeme da se karte stave na stol. Đukanović se ne boji Vojislava Koštunice. Novi beogradski vođa neće poslati tenkove na Crnu Goru. K tomu, demoralizirana jugoslavenska vojska nije spremna za novi rat. No neće li odlazak Crne Gore dovesti do nove smjene vlasti u Beogradu? U početku predizborne utrke Koštunica je dao nepromišljenu izjavu: 'Crnogorskog problema nema'. I te kako ga ima. Predsjednik će vrlo brzo osjetiti to na svojoj koži. Ako Crna Gora ode, bit će to svojevrsna Miloševićeva odmazda. Jugoslavija će nestati. Koštunica neće imati čime predsjedati. Zato će ostati Srbija s predsjednikom Milanom Milutinovićem, Miloševićevom marionetom. Đukanovićevi se postupci mogu različito prosuđivati. Možemo ga žestoko moralno osuđivati i optužiti što u odsudnom trenutku napušta srpske demokrate i što ne dopušta da se pobjeda nad diktaturom učvrsti. No možemo biti i blagonakloni i zamisliti se na mjestu Crnogoraca. Možemo zamisliti kako im je bilo dok su deset godina bili taoci tuđe politike, odgovarali za tuđe grijehe i slali u smrt svoje sinove radi zadovoljenja tuđih državnih interesa. Od svih naroda u bivšoj Jugoslaviji, Crnogorci su najbliži Srbima. Imaju isti jezik, istu vjeru i ista imena. Nije čudno što je nakon raspada SFRJ Crna Gora bila jedina republika koja se odrekla neovisnosti. Zajedno sa Srbijom ušla je u novu Jugoslaviju. Početkom 90-ih, Crnogorci su još bili u zanosu, njihove su se postrojbe borile za 'srpsku ideju', bombardirali su Dubrovnik - hrvatski 'biser Jadrana'. Milo Đukanović koji tada, 1991., još nije bio predsjednik, dolazio je na bojišnicu i bodrio sunarodnjake koji su opsjedali Dubrovnik. Nedavno se pokajao i ispričao Hrvatima zbog tih postupaka. Zajedno s Đukanovićem, postupno je progledao i narod. Sve češće Crnogorci su si u čudu postavljali pitanje: 'Zbog čega patimo i trpimo sankcije, i ne možemo razvijati turizam? Zato da Radovan Karadžić i njegovi bosanski Srbi zauzmu još jednu muslimansku enklavu? No mi s time nemamo veze?' Zbog tog 'zapadnog' raspoloženja Đukanovića su izabrali za predsjednika. Zatim je došlo do dugotrajnog sukoba s Miloševićem, napetog očekivanja upletanja, rata između Srba i Albanaca, njihova rata za Kosovo protiv NATO-a, do rasula i gospodarske krize. Prema najnovijim istraživanjima, danas se za neovisnost očituje od 60 do 70 posto Crnogoraca. Đukanović mora povesti računa o tom raspoloženju. No za nj je važno još nešto - ne žuriti i ne nametati odvajanje. U Đukanovićevu je interesu da pričeka dok Koštunica ne učvrsti vlast, dok vojska i specijalne postrojbe ne budu 'očišćene' od Miloševićevih ljudi i dok se stari sustav napokon ne sruši. Tek nakon toga treba otići. Otići, ne izlažući se opasnosti od izazivanja novog rata. I bez toga ih je bilo previše", piše Maksim Jusin.