FRANCUSKA-LES ECHOS OD 28.9.00.IZRAELEWICZ O EUROPSKOJ KUPNJI AM.PODUZEĆA

FRANCUSKA LES ECHOS 28. IX. 2000. Američko ljeto europskih grupacija "Europa kupuje Ameriku. Svaki, ili gotovo svaki dan, neka velika europska tvrtka javlja o velikoj kupnji u Sjedinjenim Državama. Vivendi (Seagram-Universal), Unilever (Bestfoods), Havas (Snyder), ING (Aetna), Legrand (Wiremold), Dresdner (Wasserstein Perella), Deutsche Telekom (VoiceStream), Rhodia (ChiRex): lista poslova je duga - francuske tvrtke na njoj zauzimaju istaknuto mjesto. To se američko ludilo odražava na statistikama: divovi sa Starog Kontinenta kupili su samo u prvom polugodištu ove godine američke tvrtke za više od sto milijarda dolara (dvaput više nego što su Amerikanci kupili u Europi). G. 1999. kupili su ih za 211 milijarda. Što da mislimo o toj iznenadnoj strasti europskih industrijalaca za Ameriku? Tomu se, bez razmišljanja, možemo samo veseliti. Kada je Francuz Pechiney 1988. kupio American Can, nitko nije doveo u pitanje riječi tadašnjeg premijera Michela Rocarda koji je govorio o 'dobroj vijesti' za Francusku. Današnje su kupnje na svoj način 'dobra vijest za Europu'. Europske grupacije koje su jako često skromnih razmjera - kao što svjedoči njihov položaj u međunarodnoj razredbi - nakon zaključenja prekoatlantskih poslova poprimaju doista svjetske razmjere. Kakvom se god djelatnošću bavili (bankarstvo, osiguranje, telekomunikacije, prehrana, itd.), čelnici europskih poduzeća sve kupnje opravdavaju istim razlogom: potrebom da budu prisutni na najvećem svjetskom tržištu. Sjedinjene Države su, na gotovo svim područjima, najveće tržište, ali često i najotvorenije i najdinamičnije. Unatoč svojoj prednosti, Amerika nije zasićena; ona nudi goleme mogućnosti rasta. Unatoč nekim ispadima nacionalističke groznice - kao danas u Kongresu zbog prijedloga o Deutsche Telekomovoj kupnji VoiceStreama - Amerika je općenito jako dostupna stranom kapitalu. U tom zapljuskujućem valu ima udjela i želja za izjednačavanjem. Europske tvrtke - za razliku od američkih kolega - kasne u međunarodnom proširenju. Povratak dobrog zdravlja koriste da bi se učvrstile u drugim dvama velikim gospodarskim prostorima: u Americi i u Aziji. U potonje su velika ulaganja. Europa tako može utjecati na važne gospodarske odluke i na one koje se tiču nje posebno - industrijski propisi, smještaj djelatnosti, itd. To neočekivano oduševljenje za Ameriku potiče ipak tri pitanja. Prvo se tiče cijene kupnje. 'To je ludnica: Europljani skupo, pače vrlo skupo plaćaju poslove u Americi', primjećuju neki. U stvari, većina europskih društava obavlja te megaoperacije u najlošijem trenutku. Bilo da plaćaju u gotovu novcu ili u dionicama, one zapravo kupuju preko Atlantika u času kada se Wall Street jako uzdigao, kada je dolar na najvišoj razini, a kada je riječ o operacijama razmjenom dionica, često moraju plaćati i dodatnu cijenu jer nisu dugo prisutni na tržištu kapitala. Uz ovu prvu napomenu, europski kupci sustavno se pozivaju na 'strateški interes' i dodaju da u SAD-u izgled na dobit opravdava kupnju po većoj cijeni. Time postavljaju drugo pitanje: nisu li ta ulaganja preko Atlantika slična nekoj vrsti 'odljeva' kapitala? Protivno onome što se mislilo i često čulo, uvođenje eura, a prije toga i stvaranje zajedničkog tržišta, nisu doveli do većeg međueuropskog udruživanja i kupnji. 'Europske grupacije' nastale povezivanjem tvrtki iz zemalja Starog Kontinenta, na koncu su iznimka (Aventis, EADS, Altadis). Vlasnici su radije tražili saveze preko Atlantika nego s neposrednim susjedima - pa i u javnim službama i poduzećima (primjerice pošta) koji su još pod nadzorom države. Svojim američkim sklonostima, europski vlasnici jasno daju do znanja da su srednjoročni i dugoročni gospodarski izgledi puno sigurniji i povoljniji tamo, nego ovdje. Rast, tehnologiju i zaradu vide u Americi umjesto u Europi. To je zajednički čin dubokog nepovjerenja prema Starom Kontinentu. Uostalom, to je glavni razlog slabosti eura. Europski se kupci u velikom broju rješavaju eura da bi mogli u dolarima kupovati svoj plijen. Velik deficit na europskim tekućim računima odražava tu strast Europljana prema Americi i utječe, naravno, na vrijednost zajedničke valute. Tobožnje loše izvješćivanje Wima Duisenberga, predsjednika Europske središnje banke, u najmanju ruku oprečne izjave europskih političkih čelnika o vrijednosti eura te povodljivost špekulanata, u tom su smislu samo beznačajne pojedinosti. Pad vrijednosti europskog novca prema dolaru zapravo je odraz tih oprečnih mogućnosti između novog američkog i starog europskog gospodarstva. Napokon, brojne kupnje u Americi postavljaju treće pitanje: nisu li one nova etapa na putu amerikanizacije Europe? Pitanje se na prvi pogled može činiti besmislenim. Amerikanci su brzo reagirali na japansku najezdu 80-ih. U ovom bi europskom iskrcavanju mogli vidjeti prijetnju. Neki primjerice ne propuštaju prigodu da upozore na ponašanje njemačkih grupacija koje nameću svoje zakone, svoju kulturu i svoje ljude u kupljenim poduzećima (Daimler u Chrysleru, Deutsche Banke u Bankers Trustu, itd.). No s Nijemcima je posebna priča. Europljani su uglavnom dobro prihvaćeni. Europske se tvrtke spremno uklapaju u domaću kulturu. 'Europska' poduzeća koja, s obzirom na velik utjecaj Wall Streeta na svjetskom tržištu štednje, moraju kotirati u New Yorku, zapravo su sve više vlasništvo američkih dioničara. Ona u stvari, svojim pravilima o organizaciji i o radu, postaju 'američka'. Ona podupiru zajedničke ulagačke napore u zemlji koja je uzrok nevjerojatnog rasta u zadnjih deset godina i koji povećava prednost Amerike pred Europom. (...) Američki gospodarstvenik Paul Krugman nudi svoj odgovor: 'Uvjereni smo, pisao je nedavno u 'New York Timesu', da je strano poduzeće koje danas kupuje jedan dio Amerike, osuđeno da se brzo pretvori u američko poduzeće - osim svojim imenom'. Skupe operacije, nepovjerenje prema Europi, veća američka prevlast: američko ljeto europskih grupacija možda i nije tako dobra vijest za Europu. Podsjetimo se da je trebalo niz godina da Pechiney prizna da kupnja American Cana - 'dobra vijest' za Francusku - možda nije bila tako sretna zamisao. Pechiney je kasnije prodao American Can", piše Erik Izraelewicz, glavni urednik uvodnika u listu 'Les Echos'.