FRANCUSKA-LE MONDE OD 27.9.00.EU

FRANCUSKA LE MONDE 27. IX. 2000. Tko će braniti interes proširene Europe? "Na pragu XXI. stoljeća, prva među najvažnijim zadaćama EU-a mora biti povijesni projekt koji se skriva iza pomalo dosadne riječi proširenje. Posrijedi je ostvarenje na koje se do sada u Europi nisu odvažili: izgradnja poretka slobode za čitav kontinent. Taj projekt danas treba promicati više no ikad; ali je to i teže no ikad. Teže zato što su javnosti u Uniji, napose u Francuskoj i u Njemačkoj, ali i u glavnim zemljama kandidatima kao što su Poljska i Republika Češka, sve suzdržanije prema tom procesu. Uspjeh Joerga Haidera na izborima u Austriji pokazao je koliko uspješno populistički vođe mogu iskoristiti strahove u svezi s proširenjem na istok. Proširenje bi moglo biti povod za prepirku na njemačkim parlamentarnim izborima, a možda i na predsjedničkim izborima u Francuskoj 2002. A ono što ulijeva povjerenje njemačkim i francuskim biračima, moglo bi rasrditi poljske i češke birače. Zauzimati se za proširenje, izazov je koji je upravljen svim demokratskim vladama u Europi. Predloživši nedavno da bi Njemačka trebala organizirati referendum o proširenju, europski je povjerenik za proširenje Guenter Verheugen postavio dobro pitanje i dao loš odgovor. Pitanje je: zašto su više od deset godina nakon pada Berlinskog zida politički čelnici u zapadnoj Europi učinili tako malo da bi uvjerili narod kako je proširenje Europske unije na zemlje u središtu, na istoku i na jugoistoku Europe, u njihovu vlastitom interesu, dugoročno pravilno shvaćenom? I kako se to kasnije može sretno svršiti? No referendum nije dobar odgovor. Ne zato što se ne bi vjerovalo narodu, već zato što je primjena referenduma u predstavničkim demokracijama oruđe koje treba rabiti samo kada je riječ o samom središtu ustanova, o identitetu ili o državnim interesima. Zato je Francuska imala referendum o sporazumu iz Maastrichta, zato će ga imati Danska (28. IX.) i Velika Britanija (tko zna kad?) o ulasku u područje eura. No proširenje ne ulazi u tu skupinu. Dakako, ono je životno važno za budućnost svih nas. No ne tiče se izravno temeljnih interesa nijedne zemlje članice EU-a. Protivno podmetanjima onih koji vole izazivati strah, proširenje neće dovesti do masovnog priljeva useljenika, do gubitka desetaka tisuća radnih mjesta, niti do novog napuštanja suvereniteta. Populisti preuveličavaju kratkoročne cijene i zanemaruju dugoročne koristi. Zadaća demokratskih čelnika je da preuveličaju dugoročne prednosti, promatrajući kratkoročne cijene s poštenog i strogog gledišta. Ne trebamo se plašiti činjenica. Javnosti s obje strane istočne granice EU-a - europskog 'baršunastog zastora' - imaju različite brige, ali su isto tako spojene posude. Na Zapadu se brinu za radna mjesta, plaše se useljavanja i troškova proširenja. Bilo izravno, povećanjem izdvajanja za proračun Unije, bilo neizravno subvencijama koje će, umjesto u Španjolsku, ići u poljsku Galiciju. Strah od nestabilnosti na istoku Njemačke na kojemu se temeljila njemačka potpora proširenju, smanjio se - koje li ironije! - ulaskom Poljske, Republike Češke i Mađarske u NATO. Istodobno su se tržišta srednje i istočne Europe toliko otvorila izvozu i ulaganjima iz zapadne Europe, da se poslovni ljudi sa Zapada mogu sebično zapitati: treba li nam još proširenje? Na istoku treba računati s razočaranjem zbog onog što se drži neispunjenim obećanjima zapadnih čelnika (proširenje za 2000.), sa smetenošću zbog birokratske krutosti i osamdeset tisuća stranica europskih stečevina koje kandidati moraju prihvatiti prije nego uđu u klub. Oni s razlogom smatraju da mnogi propisi odveć štite neke interesne skupine u Uniji i ometaju dinamiku tržišnog gospodarstva. Treba također povesti računa o brigama pojedinih skupina, kao što su poljski seljaci. Ne zaboravljajući neodređenu tjeskobu zbog napuštanja dijela suvereniteta koji su ove zemlje tek stekle. Tu je, napokon, i stvarni strah da će cijena njihova ulaska u raj Schengenlanda biti uspostava krute i neprobojne granice nešto istočnije. Upravo to Poljska želi spriječiti s Ukrajinom, a Republika Češka sa svojim slovačkim alter egom, ili Mađarska s mađarskom manjinom u Rumunjskoj. Jedna od teškoća u obrani proširenja je u tome što za njegovu 'prodaju' u Njemačkoj i u Austriji treba jamčiti 'čvrstu' i zatvorenu granicu na istoku, dok se u Poljskoj, Mađarskoj i Republici Češkoj traži obećanje o propusnim, otvorenim granicama. Ako referendum nije dobar odgovor, što učiniti? Prvo, Europska unija mora, najkasnije u proljeće sljedeće godine, pod švedskim predsjedanjem, izraditi točan kalendar za prvi krug proširenja. Činjenica da postoji obvezujući vremenski plan, znatno je pridonio uspostavi gospodarske i monetarne unije u siječnju 1999. To je pravilo bez premca. Potaknuti iskustvom dvaju krajnjih rokova za EMU, predlažemo da čelnici EU-a kažu: ako se ispune svi uvjeti, prvo će se proširenje dogoditi do 1. I. 2003. Ono se bezuvjetno mora dogoditi prije 1. I. 2005. Osim toga, prvo proširenje mora uključiti Poljsku koja je istodobno najteža i najvažnija zemlja u prvoj skupini kandidata. Drugo, sjednica Europskog vijeća u Nici, u prosincu, mora se napokon završiti reformom ustanova, bez koje EU s dvadeset i više članova jednostavno neće moći djelovati. Uz reforme Vijeća i Povjerenstva, treba prihvatiti i novo načelo. Vijeće u Nici mora prihvatiti načelo 'pojačane suradnje', koja treba biti prilagodljiva, jasna i otvorena svim državama koje u njoj žele sudjelovati. To otvaranje također djelomice zaokuplja zemlje kandidate koje se puno više plaše da će biti primljene, a da će ipak ostati vani. Treće, EU mora ispitati, dogovarajući se s europskim zemljama koje mu se žele pridružiti, može li se dio njegova zamršenog ustroja suradnje otvoriti nekima od njih prije nego budu punopravne članice. Zajednička bi vanjska i sigurnosna politika mogla, primjerice, biti pogodna za to (napokon, poljske i češke postrojbe već su raspoređene na Kosovu, uz britanske i talijanske postrojbe). Drugo bi područje bilo priključenje europskoj povelji o temeljnim pravima koja je u pripremi. Svakako će biti prikladno da se u uvodu povelje izričito pozove na ideale revolucija u srednjoj Europi iz 1989. Četvrto, treba razmisliti kako otvoriti stvarni europski obzor političkim populacijama i eliti u jugoistočnoj i u istočnoj Europi. Jedna je od ironija zadnjeg desetljeća što su europske postrojbe i dužnosnici više nazočni u Bosni i na Kosovu, nego u Češkoj ili u Šleskoj. Moraju se prosuditi i formulirati etape koje vode od vojnog protektorata do političke integracije. Nedavna poruka Europske unije narodu Srbije i bivše Jugoslavije početak je koji obećava, ali treba ići dalje. Što možemo ponuditi Ukrajini i drugim istočnim zemljama? Napokon: europski se čelnici doista moraju uključiti u obranu proširene Europe pred njihovom javnosti, kako istočno, tako i zapadno od 'baršunastog zastora'. Moraju biti odlučni u tome, kao što su bili u svezi s eurom. Slab euro je možda skrivena prednost. Slaba Europa bila bi siguran poraz. Tko bi od naših čelnika mogao prihvatiti taj izazov?", pitaju se Timothy Garton Ash sa St. Antony's College na Oxfordskom sveučilištu, Michael Mertes, glavni urednik časopisa 'Rheinischer Merkur (Bonn), Jacques Rupnik, direktor odjela za istraživanje u Državnoj zakladi za političke znanosti (CERI) i Aleksander Smolar, predsjednik zaklade Batory u Varšavi i istraživač u CNRS-u (Državno središte za znanstveno istraživanje).