BELGIJA-LE SOIR OD 23.9.00.ANALIZA O REFERENDUMU U EU-U

BELGIJA LE SOIR 23. IX. 2000. Kad europski građani glasuju "Hoćemo li sutra biti homo referendi, pozvani da dajemo mišljenje o svakom projektu Europske unije i da biračkom kutijom određujemo sudbinu međuvladine konferencije, novog pristupa ili smjernica o čokoladi? Hoćemo li parlamente pojedinih država prepustiti rasprama kako bi gradili Uniju pomoću 'da' i 'ne'? Već desetak godina, gotovo posvuda u Europi, zanimanje za referendum izrazito se pojačalo. Za to je umnogome odgovorna Europska unija. G. 1992., potvrda ugovora iz Maastrichta potiče niz referenduma među kojima su najglasovitiji danski i francuski. G. 1994. Austrijanci, Finci i Šveđani bilježe svoj ulazak u EU, za razliku od Norvežana. U srpnju 2000., Austrija prijeti referendumom o bilateralnim sankcijama. Prije nekoliko tjedana, njemački se povjerenik Guenter Verheugen očitovao za traženje narodnog mišljenja preko Rajne o proširenju Unije na istok. Zemlje poput Njemačke i Belgije, u čijim se ustavima referendum ne predviđa, raspravljaju o tome treba li se to mijenjati, dok se Francuska u nedjelju očituje o petogodišnjem predsjedničkom mandatu, a Danska se - ako je vjerovati istraživanjima - priprema da u četvrtak odbaci euro. Za švicarskog politologa Frederica Esposita, nema dvojbe: u Uniji je nakon Maastrichta bilo više referenduma nego u trideset i pet godina koje su prethodile potvrdi europskog ugovora. (...) Referendum ipak ima vatrene branitelje. 'Demokratski deficit' koji nagriza Uniju, tj. sve veće udaljavanje građana od europske građevine, zahtijeva da se brzo pronađe lijek tomu. 'Le Soir' se već 1989. pitao hoće li Talijani biti jedini koji će pokazati volju da ispune demokratski manjak u Zajednici? Istraživanje je pokazalo da je sedam od deset Belgijanaca bilo spremno očitovati se za jačanje europskih ustanova na referendumu... koji nikad nije proveden. Povjerenik Verheugen samo je, dakle, oživio raspru staru deset godina. Još prije, u prigodi francuskog referenduma 1972. o ulasku Velike Britanije u EEZ, predsjednik Georges Pompidou rekao je da bi svaki Francuz morao odobriti proširenje Zajednice. No u Verheugenovu prijedlogu ima jedna 'nezgoda': budući da dolazi od europskog povjerenika, trebao je biti namijenjen svim građanima Unije, a ne samo Nijemcima. To više što nije teško zamisliti da će nepovoljan rezultat dovesti Berlin u nepodnošljiv položaj naspram njegovih partnera, grad koji je pobornik proširenja na istok. Najnoviji su događaji pokazali da previše neposredne demokracije može štetiti demokraciji. Nakon nagovora populista Joerga Haidera, austrijski kancelar Schuessel odvažno je podupro zamisao o provedbi referenduma u jesen 2000. o bilateralnim sankcijama, ako se ove brzo ne ukinu. Glasovanja, čiji ishod nije prijeporan s obzirom na jačanje nacionalističkih osjećaja u Austriji, nije ni bilo, što je sreća za Europu. Može li referendum koji se organizira u državi članici doista pomoći europskoj integraciji? Frederic Esposito misli da je on čimbenik integracije samo ako ga prati prava politička kultura. Referendum iz 1950. o povratku kralja Leopolda III. u zemlju pokazuje da on u nekim slučajevima, naprotiv, može poticati dezintegraciju. Čas demagoški u rukama populista, čas ograničen tamo gdje bi fine razlike i nagodbe bile prijeko potrebne, referendum ima barem jednu prednost: prisiljava političare da siđu u borilište i izlože građaninu zadaće koje ga često nadilaze. Još se sjećamo nastupa bivšeg predsjednika Francoisa Mitterranda na Sorbonnei 1992., koji je htio nagovoriti, ali i poučiti. Francuska je iste godine pokazala nove političke podjele jer je 'ne' Maastrichtu privukao kako komuniste, tako i liberale, kako Nacionalnu frontu, tako i socijaliste i zelene...", piše Pascal Martin.