EU-nafta-Politika AUSTRIJA 13. IX. 2000. VISOKA CIJENA NAFTE AUSTRIJADIE PRESSE13. IX. 2000.Cijena nafte - objekt mržnje"Još do nedavno se moglo čuti da će biti zajedničke akcije 15 zemalja članica EU-a protiv rasta cijena nafte. Na
kraju je od toga ispalo mlačno upozorenje zemljama članicama OPEC-a, kartelu zemalja izvoznica nafte, što bi mogle biti posljedice previsokih cijena. OPEC je stvarno odlučio - ali sigurno ne iz tog razloga - povećati proizvodnju. Sve to nije pomoglo ništa. Jučer su cijene benzina i dizela ponovo porasle. Što nijednog stručnjaka nije iznenadilo.OPEC ovog trenutka uopće nije problem. To su dobro uočili i najogorčeniji vozači teretnjaka i osobnih automobila, koji u sve većem broju europskih zemalja organiziraju prosvjede. Hoće li se dnevna proizvodnja sirove nafte povećati za 500 tisuća ili za čitav milijun barela, trenutno neće ništa promijeniti. Rafinerije trebaju svaku kap kako bi zadovoljile povećanu potražnju koja je nastala kao posljedica čekanja pada cijena nafte koji nije uslijedio, a sada se više ne može čekati, nego se potrebe trebaju pod hitno namiriti. Dakle, jedna promašena špekulacija kupaca
AUSTRIJA
DIE PRESSE
13. IX. 2000.
Cijena nafte - objekt mržnje
"Još do nedavno se moglo čuti da će biti zajedničke akcije 15
zemalja članica EU-a protiv rasta cijena nafte. Na kraju je od toga
ispalo mlačno upozorenje zemljama članicama OPEC-a, kartelu
zemalja izvoznica nafte, što bi mogle biti posljedice previsokih
cijena. OPEC je stvarno odlučio - ali sigurno ne iz tog razloga -
povećati proizvodnju. Sve to nije pomoglo ništa. Jučer su cijene
benzina i dizela ponovo porasle. Što nijednog stručnjaka nije
iznenadilo.
OPEC ovog trenutka uopće nije problem. To su dobro uočili i
najogorčeniji vozači teretnjaka i osobnih automobila, koji u sve
većem broju europskih zemalja organiziraju prosvjede. Hoće li se
dnevna proizvodnja sirove nafte povećati za 500 tisuća ili za čitav
milijun barela, trenutno neće ništa promijeniti. Rafinerije
trebaju svaku kap kako bi zadovoljile povećanu potražnju koja je
nastala kao posljedica čekanja pada cijena nafte koji nije
uslijedio, a sada se više ne može čekati, nego se potrebe trebaju
pod hitno namiriti. Dakle, jedna promašena špekulacija kupaca
nafte - za to OPEC ne može biti kriv. Baš naprotiv: on je u proteklom
razdoblju već tri puta povisio postavljeni limit proizvodnje, ne bi
li time smirio cijene. Kad bi, tehnički gledano, bio u mogućnosti
povećati proizvodnju - mada su posljednjih godina mnoge nužne
investicije bile odgađane - tada bi se sada prazni tankovi
industrijskih zemalja ponovo počeli puniti mineralnim produktima.
Tada bi cijene opet bile niske - što je za očekivati tek sljedećeg
proljeća. Ovakvom obliku privrede kružnog toka postoje samo dvije
alternative: jedna je planska privreda koja pri promjenljivo lošoj
opskrbi brine o stalno niskim cijenama (čini se da radnički
sindikat austrijskih benzinskih crpki ima taj cilj u vidu)- a,
druga je koja želi osigurati dobru opskrbu posredstvom većeg
tržišta uz umjerene cijene. Tako gledano, glas koji je proteklih
tjedana dignut protiv međunarodne 'liberalizacijske službe', WTO-
a, može se lako razumjeti. Samo: što se ima od toga? Treba li možda
uvesti kaznene carine na uvoz iz zemalja članica OPEC-a?
De facto nešto takvo i postoji u obliku visokih poreza na mineralna
goriva, prigovaraju članice OPEC-a. I što je najvažnije, nisu ni
tako u krivu. Kao ni kočitelji u Francuskoj, Velikoj Britaniji i na
ostalim mjestima koji znaju gdje se nalazi najpohlepniji ali i
istovremeno najranjiviji dio čitavog lanca poskupljivača benzina -
u ministarstvima financija. No, što bi trebale raditi vlade? Prije
svega prihvatiti to da su zemlje članice OPEC-a još za vrijeme
naftnog šoka 1973. nepokolebljivo učvrstile svoj položaj. Pokušaji
zastrašivanja izgledaju samo smiješno. Drugo, iskorištavati
razdoblja visokih cijena nafte, da bi se tržišna snaga OPEC-a
smanjila, time da se unapređuju alternativni izvori energije, da se
otvaraju naftna nalazišta u trećim zemljama, te da se ustrajava na
mjerama štednje energije. Treće, promisliti o vlastitim porezima
na mineralna goriva- kako o njihovoj veličini, tako i o tome da su
sastavni dio smislenog upravljanja skromnim sredstvima za promet i
okoliš. I četvrto, moraju, uz svo razumijevanje za nezadovoljstvo
demonstranata, pojasniti da se ovi svojim postupcima
zabrinjavajuće približavaju granici samovlade. Umirovljenike s
minimalnim mirovinama, kojima pri trostruko većoj cijeni loživog
ulja predstoji gorka zima, moglo bi se razumjeti. Ali svi oni, koji
su u prošlosti zarađivali na iznimno niskim cijenama, a sada su
doprinijeli zaustavljanju tržišta time što se svojim ponašanjem
nisu prilagodili znatnim razlikama cijena na benzinskim crpkama,
ti i takvi ne zaslužuju žaljenje", piše Christian Ultsch.