DNEVNI PREGLED BR. 172 8. RUJNA 2000.

NJEMAČKI RADIO - RDW 7. IX. 2000. Iz tiska Unatoč pompoznom najavljivanju sastanka predstavnika zemalja članica Ujedinjenih naroda u New Yorku, ovaj 'tisućljetni' događaj u njemačkom tisku nailazi na glasove kritike. Tako se bonnski dnevnik 'General Anzeiger' pita nije li to još jedan prestižni, skupi i nekorisni sastanak na vrhu. 150 govora šefova država i vlada, apstraktni razgovori za okruglim stolovima, velika primanja i čašćenja - UN-ovi majstori ceremonija oko šefa Kofija Annana koji se stalno bori za svoj reizbor, stavili su u pogon sve instrumente dosade i luksuza. Razloga za slavlje ova svjetska organizacija ni u kom slučaju nema. 1,3 milijarde ljudi gladuje. AIDS prijeti postati pošast čovječanstva. Ujedinjeni narodi ne posjeduju autoritet za donošenje jednog općeg koncepta za razvojnu politiku, koji bi prije svega trebale podržati bogate zemlje.' Kako je UN-ov milenijski sastanak na vrhu još uvijek u fazi zagrijavanja, njemačke dnevne novine puno se više bave prijedlozima vladajuće zeleno-crvene koalicije za uvođenje referenduma kao oblika političkog očitovanja građana u Saveznoj Republici Njemačkoj. Protiv referenduma argumentira 'Frankfurter Allgemeine Zeitung' riječima da se glavni tajnik SPD-a Muenterfering igra s još uvijek popularnom tezom da je zastupnička demokracija manjkava demokracija. A činjenica da i Unija već dugo koketira s idejom o pružanju novoga načina glasovanja narodu, potkrjepljuje sumnju da eros zastupničke demokracije slabi i u strankama. Zastupnička demokracija koristi narodu tako što ga štiti od samoga sebe. Nije dobro za narod slijepo pratiti svaku riječ vladara. Ako politika treba plebiscit, onda je ona manjkava, a nije vladar loš', smatra komentator 'Frankfurter Allgemeine Zeitunga'. Ni ulmski list 'Suedwest Presse' nije sklon ideji o referendumu na saveznoj razini. List se pita smiju li u jednoj demokraciji oblikovanoj televizijskim izvješćima, u kojoj su raspoloženja promjenjiva i podložna populističkim pojednostavljenjima, referedumom biti rješavana pitanja kao što su pristupanje Poljske ili Turske Europskoj uniji, ili pak broj imigranata. Ne. Što bi pak s druge strane vrijedila volja naroda na kojoj inzistira Ustav kada bi se zaobilazile sve sporne teme? Socijaldemokrati i zeleni bore se za uvođenje referenduma. Moglo bi proći podosta vremena prije nego što im pođe za rukom skupiti potrebnu dvotrećinsku većinu. Do tada bi narod već bio zadovoljan kada bi predizborna obećanja bila održana i kada parlament ne bi samo smio potvrdno klimati glavom na sve što Vlada odluči, piše 'Suedwest Presse'. 'Tagesspiegel' iz Berlina je mišljenja da bi referendum bio dobar u određenim slučajevima, koje i navodi. Za referendum bi bile pogodne pregledne teme iz iskustvene prakse: spajanje općina, ukinuće senata u Bavarskoj, fuzija saveznih zemalja. Zato postoje plebisciti u općinama i saveznim zemljama, ali ne i na saveznoj razini.(...) (RDW) BRITANSKI RADIO - BBC 7. IX. 2000. Pregled tiska "Jutrošnji tisak uvelike se bavio skupom svjetskih državnika u New Yorku. Sastanak više od 150 svjetskih čelnika u New Yorku na t.zv. 'summitu tisućljeća' čini se da nije uspio impresionirati novinare britanskih dnevnih listova. Iako je glavni tajnik UN-a Kofi Anan ustvrdio kako je to skup na koji će svi sudionici, kao i budući naraštaji, biti ponosni - izvjestitelji nisu bili u to posve uvjereni. Sazvao je skup koji bi trebao ni manje ni više nego reformirati UN, kako bi organizacija bila dorasla izazovima 21. stoljeća, a bilo je dovoljno pogledati u tavanicu koja propušta kišu i shvatiti koliki su problemi s kojima se suočavaju Ujedinjeni narodi, izvijestili su novinari jutrošnjeg 'The Guardiana' ustvrdivši kako srećom u New Yorku jučer nije kišilo. Golemi problemi s kojima se suočava svijet - ratovi, siromaštvo, bolesti i neznanje - čine se maleni u usporedbi s problemima s kojima se suočavaju organizatori toga skupa, ironično će 'The Times'. Počevši od toga da će biti teško natjerati 150 svjetskih čelnika da govore samo svaki 5 minuta, da se ne bune što ih je abecedni red možda posjeo pokraj političkih protivnika, te se suzdrže od vrijeđanja zemlje domaćina. Kofi Anan se ne treba bojati budućnosti, zaključuje list, jer ako preživi ova tri dana summita svjetski mir i boljitak činit će mu se lako ostvarljivim ciljevima. 'The Guardian' ipak priznaje da bi se na rubovima summita, u pojedinačnim sastancima čelnika, možda nešto moglo pomaknuti u rješavanju svjetskih kriza. Neke je od njih spomenuo u svom govoru američki predsjednik Clinton, koji je apostrofirao jugoslavenskog predsjednika Miloševića kao jednog od najvećih rušitelja svjetskoga mira u posljednjih 10 godina. S čelnicima balkanskih zemalja, on i drugi poglavari razgovarat će o tome što bi trebalo učiniti ako predsjednik Milošević uzrokuje nevolje uoči predsjedničkih izbora u Jugoslaviji potkraj ovog mjeseca, izvješćuje list. Ubojstvo radnika UN-a u pograničnom gradu u zapadnom Timoru podsjetilo je sudionike skupa u New Yorku do koje je mjere svijet u kojem živimo zatrovan nasiljem. Iako većina jutrošnjih novina izvješćuje što je prethodilo napadaju ekstremista na sjedište UNHCR-a u Ambui, samo 'The Times' javlja da je među batinama ubijenim službenicima UNHCR-a bio i jedan Hrvat". (BBC) GLAS AMERIKE - VOA 6. IX. 2000. Svjetski tisak o UN-ovu summitu tisućljeća. Prilog Žorža Crnarića. Prijelaz procesa globalizacije iz teorijske faze u etapu praktične primjene među središnjim je temama summita tisućljeća u New Yorku - ocjena je komentatora mnogih medija u svijetu. A s obzirom da je organizacija Ujedinjenih naroda jedinstvena globalna ustanova, ona je i pravo mjesto okupljanja više od 150 šefova država ili vlada i suverena, konstatira se u medijima iz kojih smo izdvojili nekoliko komentara. Glavni tajnik Kofi Annan računa da će sudionici tisućljetnoga summita dati poglavarstvu Ujedinjenih naroda mandat za preobrazbu Ujedinjenih naroda - navodi londonski 'The Times'. Ključno zalaganje gospodina Annana temelji se na uvjerenosti da vlade država članica trebaju shvatiti globalizaciju ne kao prijetnju njihovoj središnjoj vlasti, nego kao snagu koja - ukoliko se mudro koristi - može izvući njihove zemlje iz siromaštva. Na jedinstvenom svjetskom skupu u New Yorku, gospodin Annan će na najvišoj razini tražiti potporu za koncept globalizacije, kao i za stvaranje profesionalnijih i snažnijih mirovnih snaga Ujedinjenih naroda - ocjenjuje uvodničar današnjeg 'The Timesa'. Komentirajući newyorški skup, Radio France International ističe da na tom grandioznom svjetskom okupljanju nisu nazočni sjevernokorejski Kim Jong Il, čelnici Afganistana Lamola Omar i Jugoslavije - Slobodan Milošević. Radio ocjenjuje da se Kofi Annan - sazivajući summit - nadao da će rezultat biti okretanje svijeta u novom smjeru. 'Možda će, do kraja tjedna, biti razočaran, s obzirom da je svaki od sudionika došao odigrati vlastitu točku i održati lekcije ostatku svijeta, bez obzira na vlastite slabosti', komentira Radio France Inter i zaključuje: 'Pitanje na koje se očekuje odgovor jest - hoće li svjetskom organizacijom dominirati moćni, ili će ona biti manje-više demokratski ustrojena'. Hamburški 'Die Welt' ocjenjuje da tisućljetni skup na vrhu možda i djeluje kao uvod u stoljeće u kojem će svijetom upravljati međunarodna vlast, ali to u stvarnosti nije točno. Skup je, zapravo, 'samo pozornica na kojoj pjevački zbor izvodi operu 'Nacionalne države', dramatičnu operu s bezbrojnim činovima' - piše 'Die Welt'. Drugi njemački list - 'Tagesspiegel' - u povodu skupa ističe da Ujedinjeni narodi trebaju povećati svoju učinkovitost, razboritije koristiti sredstva, postaviti jasniju podjelu odgovornosti i suživati prava nacionalnih država. Naravno - smatra taj berlinski list - treba reformirati i proces odlučivanja u Vijeću sigurnosti, na način koji bi odražavao odnos snaga u 2000., a ne 1945. godini. 'Zgrada lijepih želja blista pod suncem na East Riveru, ... blista od obilja snova koji bi je mogli održati na površini i do kraja ovoga tisućljeća', piše newyorški izvjestitelj 'Corriere della Sera'. Tu su uzvišeni snovi, kakve ima Kofi Annan, ili ambiciozni snovi, kakve ima predsjednik Clinton, ali umjesto njih prevladava realna politika - piše talijanski novinar. Iza pozornice, smatra on, vodit će se borba oko budućnosti mirovnih misija, s tim što će se Amerika pokušati osloboditi mnogih izdataka koji su, inače, nužni za održavanje mirovnih misija. Vanjsko-politički komentator austrijskoga 'Kuriera' ocjenjuje da se, ni uz sve učinjene napore, ugled Ujedinjenih naroda nije popravio. Ta organizacija, čini se, nije u stanju zadovoljiti sve veća očekivanja - što se najbolje može vidjeti na primjeru 'samoubilačkih misija koje se naziva mirovnim operacijama' - komentira se u bečkom listu i navode primjeri 'potpunih neuspjeha slabo opremljenih mirovnih postrojba, pod upitnim zapovjedništvom, u Bosni, Sierra Leoneu, ili Somaliji'. (VOA) FRANCUSKI RADIO - RFI 7. IX. 2000. Iz tiska (...)Od međunarodnih tema najvažnije mjesto zauzima summit tisućljeća Ujedinjenih naroda u New Yorku, na kojem se okupilo preko 150 šefova država. 'Le Figaro' prenosi dojmove s otvaranja summita, kada su početni govor održali Ehud Barak i Jaser Arafat. Pitanje Bliskog istoka je udarna tema summita, a Jaser Arafat je potvrdio da će Palestinsko središnje vijeće sljedećih dana raspravljati o eventualnom proglašenju palestinske države. 'Le Figaro' piše da su na summitu nazočni svi osim Gadafija, Sadama Huseina i Slobodana Miloševića. Ističe se i nezavidan položaj Vijeća sigurnosti čiji utjecaj slabi i da nove reforme moraju biti što brže provedene. Francuski predsjednik Chirac je tijekom svog petminutnog govora pozitivno ocijenio reforme Vijeća sigurnosti i složio se s eventualnim ulaskom Njemačke i Japana u krug stalnih članica ove organizacije, prenosi 'Liberation'. O zbivanjima na prostoru bivše Jugoslavije pišu i 'Le Monde', koji u rubrici 'Obzori' objavljuje prvi dio podliska o Srebrenici, pod naslovom 'Ne zaboraviti Srebrenicu'. Reporter 'Le Mondea' na početku opisuje poslijedaytonsku Srebrenicu i spominje okolnosti pada Srebrenice 12. VII. 1995. godine. Pet godina nakon pada Srebrenica je u rukama onih koji su je osvojili i dodaje da je grad sada simbol srpskog nacionalizma kao i Višegrad, Foča i drugi gradovi jugoistočne Bosne. Vlast je u rukama onih koji su još uvijek pod utjecajem bivšeg predsjednika Radovana Karadžića, a reporter navodi i podatak da je 70 posto stanovnika Srebrenice izbjeglo iz Hrvatske i bosanske Krajine. U zaključku se ističe postupni povratak muslimanskih izbjeglica u Srebrenicu, ali i konfuzija koja vlada među srpskim stanovništvom. Dok jedni priznaju počinjene zločine na području grada, drugi ih i dalje niječu, piše 'Le Monde'. (RFI) RADIO SLOBODNA EUROPA 7. IX. 2000. 'Zamjensko stanovništvo' ? neuspjeli zločinački eksperiment, prilog Ivana Lovrenovića. "Stisnuta negdje u drugu polovicu dnevnika Hrvatske televizije, zapela mi je za oko ovih dana mučna reportaža iz okolice Karlovca. U njoj se prikazuje kako su dva starija para srpskih povratnika u selu Tušilović fizički napadnuta od hrvatskih izbjeglica iz Bosne, koji su tu došli nakon Oluje. U godinama poslije rata stjecajem okolnosti upoznao sam to naselje uz cestu Karlovac ? Kladuša, a zavičajno poznajem i neke ljude koje je vihor rata i Tuđmanovog etničkoga inženjeringa tu zavitlao, iščupavši ih iz naših drevnih bosanskih postojbina. Ne mogu ih zamisliti u ružnoj ulozi napadača, i vjerujem da to nisu mogli biti oni, a, opet, znam kako dugogodišnja ogorčenost i deklasiranost mijenja ljude i deformira njihove postupke... Nekako istovremeno s tim događajem dolazi iz Zagreba najava da će čelništvo Hrvatskoga državnog sabora ovih dana organizirati okrugli stol o povratku izbjeglica u Bosansku Posavinu i u banjalučku regiju. Ne bi bilo nevažno da se tom prilikom digne veo mistifikacija, i da se i izbjeglicama i općoj javnosti jedanput zauvijek objasne događaji, koji su doveli do masovnoga egzodusa. Zašto i kako je predana Posavina, a kako i zašto je na onom blatnom prijelazu preko Save između Srpca i Davora u dobro koordiniranoj kampanji između Banje Luke i Zagreba ondašnja Karadžićeva vlast izručila Tuđmanovoj na tisuće Banjalučana... Nakon svih tih događaja lansirana je u Hrvatskoj koncepcija 'područja pod posebnom državnom skrbi', što je birokratski eufemizam za zamjenu nekadašnjega srpskog novopridošlim bosanskohrvatskim stanovništvom. Današnja očajna svakodnevnica toga 'zamjenskoga' stanovništva od Knina i Kistanja, preko Banije i Okončana, do Vukovara, svjedoči o neuspjehu cijele te zločinačke operacije. A događaji poput onoga u Tušiloviću pokazuju kakvoj su moralnoj i ljudskoj degradaciji ljudi izvrgnuti, i kako se ta perverzna socijalna i politička situacija nastavlja jednako kao i u Tuđmanovo doba. Nesumnjivo, hrvatska vlast i država drži u svojim rukama neke od važnih poluga za stvarno pokretanje procesa povratka u svim njegovim dimenzijama, pa i ne samo u Posavinu i Banju Luku. Ako je nakana ovoga okrugloga stola ozbiljna, ona će pokazati i da ih kani upotrijebiti." (RFE) SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 7. IX. 2000. Izbjegavanje trgovačkoga rata telekomunikacijama "Jutros, članovi Kongresa odlučit će o tome treba li se SAD zaratiti s Njemačkom i Japanom. Ne, nije 1941. godina(...). No današnja rasprava u pododboru za telekomunikacije kongresnoga odbora za trgovinu još uvijek SAD može dovesti u rat s tim zemljama glede trgovinske politike. Trgovački ratovi ne uključuju pištolje, tenkove, ratne brodove i ratne zrakoplove, no mogu nanijeti ozbiljnu štetu svjetskom gospodarstvu ograničavajući globalna ulaganja, blokirajući trgovačke putove i razbijajući multinacionalne sporazume i saveze. Trgovački ratovi mogu naštetiti naciji povećavanjem cijena, uništavajući tvrtke koje se bave uvozom i izvozom i ograničavajući izbor potrošačima. Potencijal za takovu gospodarsku nevolju sada se nadvio nad članovima Kongresa a dužnosnici EU-a svađaju se oko politike trgovine telekomunikacija i ulaganja. Rasprava svoje korijene ima u amandmanu nacrta zakona za aproprijaciju trgovine, pravosuđa, države i sudstva (CJSJ) koji je predložio senator Ernest Hollings, demokrat iz Južne Karoline, član trgovačkog odbora Senata. Amandman bi zabranio da Federalni odbor za komunikacije (FCC) troši novac na 'davanje licence, odobrenja ili ovlaštenja' bilo kojoj korporaciji u kojoj vlada ima više od 25 posto direktnog ili indirektnog vlasništva. Hollingsov amandman potaknula je zabrinutost kongresa zbog pokušaja njemačkog giganta Deutche Telekom AG da se udruži s američkom tvrtkom za mobilnu telefoniju, Voice Stream Vireless, što je posao vrijedan 50 milijardi dolara. Amandman bi ovo spriječio braneći dužnosnicima FCC-a da odobre spajanje ovih dviju tvrtki pozivajući se na premisu prema kojoj globalne tvrtke u kojima država ima djelomično vlasništvo ne bi smjela imati pravo ulagati u američku tvrtku. (Njemačka vlada ima oko 58 posto Deutche Telekoma, iako se njezin udio vlasništva u tvrtki sve više smanjuje.) Dužnosnici EU-a odgovorili su na ovo prijeteći kako će se povući iz WTO-a ako Hollingsov amandman postane zakon a vjerojatno je da će uslijediti i drugi osvetnički potezi ako se ovo pitanje uskoro ne riješi. Iz EU-a su već natuknuli kako bi mogli odbiti nedavno predloženi brak između američkog komunikacijskog giganta America Online i Time Warner-a. Još gore, nastojanja Hollingsa mogla bi unaprijed onemogućiti ulaganja drugih međunarodnih nositelja telekomunikacija, kao što su japanski Nippon Telegraph & Telephone (NTT), koji trenutno traži odobrenje sporazuma s Verio-m, američkom tvrtkom za usluge vezane uz Internet. Ako Hollingsov amandman uspori sporazum između NTT-a i Veria, mogao bi potaknuti i osvetu japanske vlade. Današnje saslušanje u kongresnom odboru za trgovinu poslužit će kao dobar pokazatelj toga u kojem će smjeru Kongres krenuti u sklopu ovog debakla. Ako su pametni, krojači zakona će shvatiti da je ova igra politike poigravanja na rubu rata između dužnosnika SAD-a i EU-a otišla predaleko i da će, ako napetosti eskaliraju u pravi trgovački rat, posljedice biti katastrofalne za potrošače na obje strane Atlantika. Obje strane moraju biti voljne učiniti kompromis kako bi se izbjegao trgovački rat. Njemački dužnosnici moraju ponovno potvrditi svoje obećanje kako će se odreći udjela u Deutche Telekomu što je prije moguće. Američki krojači politike koji su zabrinuti zbog 'nepoštenog ulaganja' moraju shvatiti kako nema ničega čega bi se trebali bojati, kada je u pitanju strana tvrtka za telekomunikacije koja ulaže u domaću tvrtku, čak i kada je djelomični vlasnik strane tvrtke strana vlada. Zapravo, ako itko ima zakonsko pravo na vlasništvo glede ovog sporazuma, to su njemački porezni obveznici. Oni zapravo financiraju globalna ulaganja Deutche Telekoma i pomažu smanjiti cijene komunikacija za američke potrošače. (Hvala vam g. i gđo njemački porezni obveznici, za moj niži račun za mobitel.) Osim toga, Deutche Telekom neće odnijeti mobilnu mrežu Voice Stream-a sa sobom nazad u Njemačku. Sustav mobilne telefonije koji se nadaju kupiti može služiti samo američkim potrošačima. Tako da nema skrivenih motiva iza ulaganja tvrtke u Americi. Senator John McCain, republikanac iz Arizone, predvodi nastojanja u Senatu da se iz nacrta za aproprijaciju CJSJ-a ukloni Hollingsova retorika(...). Ovo bi nastojanje moglo biti ključno za održavanje mira između SAD-a i EU-a. U budućnosti, međutim, takove rasprave mogle bi biti riješene preko ustanova kao što su WTO i multilateralni sporazumi. Unilateralna politika poigravanja na rubu rata nije u ničijem interesu", piše Adam D. Thierer. 6. IX. 2000. Krv, znoj i Korzika "Opereta jest talijanski izum, no prošlotjedna ostavka francuskog ministra unutrašnjih poslova, Jeana- Pierrea Chevenementa imala je u sebi i nečeg histrionskog, koja bi svakog umirućeg glavnog junaka operete učinila ponosnim. Na neki način zemlju se može suditi po ostavkama koje se u njoj daju. Američki dužnosnik preuzeo bi 'punu odgovornost' i mirno ostao na svojoj funkciji (barem u Clintonovoj eri). Za razliku od ovoga, Chevenement, koji je uspio svoj konačni potez razvlačiti tjednima i tjednima, prijeteći ostavkom, nagovješćujući da bi uskoro mogao otići i kako će onda svima nedostajati, svoj je odlazak uvjetovao savjetovanjem s premijerom Lionelom Jospinom - i na druge načine pobrinuo se za veći dio vijesti iz svoje zemlje i za zabavu u usporenom mjesecu godišnjih odmora u Francuskoj. Ovo je treći put da je Chevenement dao ostavku na svoje mjesto u Kabinetu, na pompozan način iskazujući jakost osobnog integriteta; Godine 1991. je dao ostavku kao ministar obrane zbog francuskog saveza sa SAD-om u, ni manje ni više nego, Zaljevskom ratu. Predmet indignacije ministra unutrašnjih poslova - otok Korzika i sudbina same Francuske republike - dodatno je pojačala dramu cijele priče. Može li La France preživjeti uvođenje samostalnosti Korzike, kao što to predlaže Jospinova vlada? U zemlji koja je napisala knjigu o moći centralizirane države, gdje su kraljevi bili smatrani božanstvima, a vladini birokrati danas nastavljaju tu slavnu tradiciju, ovo je posebice zanimljivo pitanje. Činjenica da je premijer - socijalist otvorio vrata decentralizaciji možda je posljedica eruropske sklonosti k susretljivosti prema teroristima, no vjerojatno je posljedica tendencija u EU-u prema većoj regionalnoj autonomiji unutar strukture EU-a. Koliko daleko i unutar kojih ograničenja europska zemlja - država može biti 'razrijeđena'- ovo će biti ključno pitanje za Europu u nadolazećim godinama. Na jedan način, upravo je ovo na kocki u prepirki francuske vlade. No nazad na Korziku. Mediteranski otok stoljećima je bio izvor beskrajnih problema, jer su se za dominaciju na njemu borili i Francuzi i Talijani. Podsjetit ćemo se i na to da i Napoleon Bonaparte potječe s Korzike. Iako Napoleon još uvijek ima svoje žestoke poklonike među nekim Francuzima koji ga ističu kao naprednog reformatora, činjenica je da je niski general uspio na europskom kontinentu učiniti mnogo štete, imajući veoma loš osjećaj za razliku između 'tvoga' i 'moga'. Proteklih četvrt stoljeća na Korzici su se pojavili posebice nasilni separatistički pokreti. Ovo se dogodilo kada je Nacionalna fronta za oslobođenje Korzike dobila reputaciju jedne od najopasnijih europskih terorističkih organizacija, slično kao i njemačka Crvena armija i Irska republikanska vojska, s kojima ima mnogo toga zajedničkog. Njezina teroristička kampanja 1970-tih potaknula je krvoprolića diljem Pariza, kada su bombe bile podmetane u vladine zgrade a ubojice bili na ulicama. I 'upalilo' je. Primirje iz 1981. rezultiralo je posebnim statusom za Korziku 1982. godine. Francuzi su si ovim kupili nešto vremena. U proteklih nekoliko godina, teroristi su se vratili u 'punom sjaju'. 1998., ubili su najvišeg francuskog dužnosnika na Korzici, Claudea Erignaca. Unatoč činjenici da na Korzici zapravo veoma malo ljudi želi neovisnost, separatističke skupine postale su sve spremnije na krvoproliće u svojim akcijama iznuđivanja, ponekad međusobno se ubijajući, što se dogodilo u kolovozu kada je pet ljudi u jednoj kavani otvorilo paljbu puškostrojnicama na čelnika druge separatističke skupine i na njegova čuvara. Ovo se dogodilo u vrijeme kada je Jospin počeo razmatrati mogućnost veće samostalnosti Korzike i priznanje odvojenoga korzikanskog kulturološkoga statusa, prijedlog koji je odobrio korzikanski zemaljski sabor. U svemu ovom, ministar unutrašnjih poslova Chevenement djelovao je kao glasnogovornik mnogih onih koji se protive popustiti terorizmu i koji vjeruju da bi ovo mogao biti kraj francuskog teritorijalnog integriteta. (Ovdje na um padaju paralele sa Velikom Britanijom i Sjevernom Irskom.)Zanimljivo, postoji još jedan problem: Korzika je dopala u Chevenementovu lisnicu, koja će prema tome biti prilično dramatično smanjena ako Korzika krene vlastitim upravnim putem. Chevenementove čuvene posljednje riječi su bile: 'Ministar mora imati zapečaćena usta. Ako ih želi otvoriti, mora dati ostavku.' Začudo, sve je te stvari uspio učiniti istodobno. Ono što imamo pred sobom jest nova Jospinova ljevica koja se bori sa starom Chevenementovom ljevicom u koalicijskoj vladi socijalista, komunista i zelenih. Iako je spektakl sam po sebi divan, treba se zapitati gdje trend prema regionalnoj autonomiji vodi zemlje Europe", piše Helle Bering. FRANCUSKA LE MONDE 7. IX. 2000. Kofi Annan: 'Volio bih da nam državni poglavari dadu nove smjernice za budućnost' Izvjestiteljica lista A.B.P. razgovarala je u New Yorku, na summitu tisućljeća, s glavnim tajnikom Ujedinjenih naroda Kofijem Annanom: " - Što očekujete od 'summita tisućljeća' koji u srijedu 6. IX. započinje u Ujedinjenim narodima? = Htio bih da državni poglavari koji dolaze u New York nađu vremena i da ozbiljno razmisle o sadašnjoj ulozi UN-a u svijetu, a napose o njegovoj ulozi u budućnosti, na području mira, stabilnosti i razvitka. Ne treba zaboraviti da su se, nakon pada Berlinskog zida, prilike bitno promijenile. Za hladnog rata sukobe su, kako-tako, rješavale dvije velesile koje su nastojale da se ta pitanja ne rješavaju u UN-u; no već više od deset godina o svim se pitanjima, međudržavnim i unutarnjim, raspravlja u UN-u, što bitno mijenja našu ulogu. Doista je vrijeme da vlade članice UN-a - do danas ih je 189 - razmisle o utjecaju tih promjena na organizaciju. Htio bih da šefovi država, koji barem svojim dolaskom u velikom broju svjedoče da su skloni UN-u, budu kadri ne samo da još jednom potvrde temeljna načela organizacije, već i da nam dadu nove smjernice za budućnost. - Čini se da je globalizacija uzrok vaših briga. Govorite o njoj u svim vašim nastupima... = Da, globalizacija je promijenila svijet. Nekima je bila korisna, ali ne svima. Trebamo razmisliti kako se prilagoditi tim promjenama. Istina je da neke strane globalizacije zabrinjavaju. Ovdje, u UN-u moramo omogućiti da svi imaju koristi od globalizacije. UN mora biti pokretač koji će ljude osloboditi od siromaštva, a ne, kao što je danas, snaga koja isključuje velik broj ljudi. Stoga vlade moraju držati svoja obećanja. - G. 1997. najavili ste da ćete otvoriti vrata UN-a. Učinili ste to, i tisuće su ljudi prešli njegov prag. Što to znači za UN? = Ne zaboravite da je prije deset godina demokracija uspostavljena u mnogim zemljama i da u demokraciji ljudi sudjeluju u svim aspektima vlasti. Kad je tako, kako bismo mogli zamisliti zatvorenu organizaciju Ujedinjenih naroda? Organizacija koja isključuje javnost osuđena je na propast. Napokon, sjetite se prve rečenice iz Povelje: 'Mi, narodi Ujedinjenih naroda...'. Svijet se promijenio, i uvjeren sam da se UN mora promijeniti skupa s njim. - Slabi li puno sudjelovanje civilnog društva koje vi uvodite, utjecaj vlada u UN-u? = Mislim da ne. Narodno sudjelovanje jača demokraciju i ja potičem vlade da temeljito surađuju s privatnim sektorom i s civilnim društvom čija je uloga ubuduće nepobitna. - Partnerstvo koje ste uspostavili s velikim multinacionalnim kompanijama neki pozdravljaju, a drugi, među njima i neke vlade, vide u njemu prijetnju. Kako ih umiriti? = Činjenica je da su velike multinacionalne tvrtke iznimno moćni čimbenici na međunarodnoj pozornici. One imaju velik utjecaj, ne samo na međunarodno gospodarstvo, već i na društvo, okoliš i politiku. Mislim također da ta društva moraju imati svoja pravila ponašanja i da moraju preuzeti građansku odgovornost. Osnivajući 'Global Compact', tražio sam od multinacionalnih tvrtka da prihvate stanovita pravila ponašanja u svezi s okolišem, ljudskim pravima i zapošljavanjem; pravila koja su vlade već prihvatile. Podsjećam vas da je 'Global Compact' vrsta 'ugovora' između UN-a i velikih privatnih poduzeća, nevladinih udruga, branitelja ljudskih prava i sindikata. Može li se takva zamisao smatrati prijetnjom? Mislim da ne može. Po mom mišljenju, ona je samo novi oblik participativne demokracije. - Teškoće u provedbi UN-ovih operacija očuvanja mira bit će u središtu susreta na vrhu petnaesterih zemalja u Vijeću sigurnosti. U svom izvješću, stručnjaci preporučuju UN-u da 'odbije' svaku novu operaciju sve dok države članice ne osiguraju potreban novac. Što mislite o tom prijedlogu? = Treba reći 'mirovne operacije', jer one nisu samo operacije 'očuvanja mira', već obuhvaćaju zadaće od sprječavanja sukoba do obnove. Te su operacije iznimno važne i zaslužuju da se o njima temeljito razmisli. Pogledajmo istini u oči. Kada započinjete vojnu operaciju, morate imati vojne snage. Najveća bi pogrješka bila započeti operaciju za koju nedostaje novca i moliti kako bi ona išla naprijed; tako je bilo do sada. Vidjeli smo kakve su posljedice: to ne ide! Vojna operacija za koju nije osiguran novac na koncu je uvijek jako, jako skupa. Htio bih da očuvanje mira bude profesionalno. To znači da ovdje, u tajništvu, moramo imati mogućnosti da procijenimo opasnosti i izradimo vjerodostojan plan rada. Vlade nam pak bezuvjetno moraju osigurati postrojbe i potrebnu opremu kako bismo mogli ispuniti sve zadaće. Ako nam vlade uskrate pomoć, bit ću prisiljen da to javno kažem, što je moja dužnost kao glavnog tajnika." Europa u očekivanju Nice "Postoji li europski život nakon Nice? Odgovor je dakako potvrdan, ali nitko se ne odvažvuje iznijeti predviđanja o tome kakav će on biti. Nešto više od tri mjeseca prije sjednice Europskog vijeća kojim će se završiti francusko predsjedanje, pregovori o reformama ustanova koje se smatraju uvjetom za proširenje Unije, u slijepoj su ulici, što je posvjedočio i susret u Evianu prošlog vikenda. Nijedna država članica nije još načinila ni najmanji korak koji bi ulijevao nadu u sretan završetak međuvladine konferencije. Francuski dužnosnici opetuju da ne žele 'loš sporazum' i ozbiljno počinju razmišljati kako nanovo pokrenuti europsku integraciju ako se sastanak u Nici završi neuspjehom. U čemu bi bio uspjeh? S francuskog je gledišta nužno da se petnaestorica slože oko triju točaka koje su ostavljene po strani na prethodnoj međuvladinoj konferenciji koja se završila ugovorom iz Amsterdama, t.j. oko sastava bruxelleskog povjerenstva (ograničen broj mjesta), proširenja glasovanja na kvalificiranu većinu (da bi se smanjila opasnost od veta s porastom broja članova) i uravnoteženja glasova u Vijeću (kako bi se bolje vodilo računa o veličini pojedine države). Francuska je u dnevni red uvrstila četvrtu institucijsku točku, 'pojačanu suradnju', tj. mogućnost da neke zemlje članice idu dalje u integraciji. Ta je odredba predviđena u Amsterdamskom ugovoru, ali ju prate takvi uvjeti da je zapravo neprimjenjiva. Prema mišljenju Pariza, ti bi uvjeti, naprotiv, morali biti dovoljno prilagodljivi kako države koje ne žele napredovati u integraciji s petnaestoricom, ne bi mogle blokirati čitav proces. Pošto su dugo oklijevali da tu točku stave na dnevni red u Nici, francuski su pregovarači od 'pojačane suradnje' načinili temeljni kamen svoje strategije. Uspije li sadašnja međuvladina konferencija, razdoblje nakon Nice moglo bi izgledati približno ovako: sazvat će se nova međuvladina konferencija na zahtjev Njemačke i njezinih pokrajina kako bi se utvrdila pravila supsidijarnosti i točno odredile ovlasti različitih razina vlasti (europske, državne, regionalne). Kako god bilo, dvojba proširenje-produbljenje neće se riješiti; pače će biti još oštrija u času kada prvi kandidati uđu u EU. Uz opasnost da oslabi zbog sve različitijih interesa, EU će morati preispitati svoje propise o radu kako bi prerasla u političku zajednicu. Tu bi mogla biti korisna 'pojačana suradnja'. Daleko od konstitucijskih predodžba a la Joschka Fischer, one imaju pragmatičnu važnost: europskim zemljama koje žele ići dalje u integraciji u nekim pitanjima ili na nekim područjima, to se mora omogućiti, a da ne ovise o zemljama koje nisu toliko poletne. U tim bi se sektorskim suradnjama izdvojila manja skupina koju nazivaju 'pionirska skupina', 'prethodnica' ili 'čvrsta jezgra', a mogla bi raditi na osnivanju novih specifičnih ustanova. Istodobno bi se mogla voditi raspra o budućem europskom ustavu, ali su izgledi da ona uspije s petnaestoricom, tj. dvadesetoricom ili dvadeset petoricom, slabi. Naprotiv, 'pojačana suradnja' omogućava 'prirodni' odabir sudionika glavne skupine. Ova bi trebala biti otvorena svim državama članicama EU-a koje su kadre i voljne da sudjeluju u integriranim politikama. Ta - desetogodišnja - predodžba omogućava također da se a priori ne postavlja pitanje odnosa između onih koji su unutra i onih koji su vani, već da se iskustvu prepusti da utvrdi te odnose, ukratko, dobra je jer ne požuruje naše partnere. No nedostatak joj je što ne pojednostavnjuje - što je ublažen izraz - europsku izgradnju koja je sve manje jasna i sve manje razumljiva većini Europljana. Ona ima još jedan nedostatak. Ona zamišlja da je problem koje bi trebala zaobići, napola riješen. Jer države članice koje su zadovoljne sadašnjim stupnjem integracije mogle bi proširenje Unije na istok iskoristiti da odustanu od stečevina Unije; one su dobro shvatile da bi 'pojačana suradnja' mogla biti neizravan način da se pođe ususret političkoj, pa i federalnoj Europi. Ako im se ta opasnost doista učini ozbiljnom, one će u Nici spriječiti 'pojačanu suradnju' ili će povećati zapreke - kao u Amsterdamu - kako bi joj oduzele sadržaj. Premda pregovori u stvari nisu počeli, francusko je stajalište jasno: ako se 'pojačana suradnja' ne prihvati, trebat će se okrenuti prema radikalnijim rješenjima, poput onog koje je ponudio njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer, izvući zaključke iz neuspjeha međuvladine metode, vratiti sve na pregovarački stol i predvidjeti 'ugovor u ugovoru' za države članice koje se ne mire sa zastojem, dakle sa slabljenjem europske integracije. To upozorenje, službeno upravljeno, djelomice je taktičke naravi; može biti adut u rasprama kako bi se od suzdržanih država izvukao minimalan sporazum o 'pojačanoj suradnji'. No ono govori o većem problemu. Nije prerano, misle u Parizu, da se razmisli o razdoblju nakon Nice, ako dođe do neuspjeha. Ne želeći izazvati 'spasonosnu krizu' kojoj je sklon Jacques Delors, francuski dužnosnici ne žele odbaciti ni tu mogućnost. Oni se pitaju kako će se tada nanovo dijeliti karte. I s kime. Francusko-njemačka suradnja podvrgnut će se gruboj kušnji ako europska zajednica doživi poraz, a proširenje na istok se odgodi do grčkih kalenda, no živost zadnjih mjeseci iznjedrila je neke zamisli koje bi bilo dobro provesti u stvarnost. Sretan završetak ili kriza? Alternativa je odveć pojednostavnjena. Premda čelnici danas to odbijaju, najvjerojatniji rezultat sjednice Europskog vijeća u Nici i francuskog šestomjesečnog predsjedanja, mogao bi biti pola vuk, pola koza, koji će zadovoljiti sve i nikog. I otvorena vrata slabo nadziranom proširenju s neprilagođenim ustanovama", piše Daniel Vernet. 6. IX. 2000. Euro i politika "Politički dužnosnici kao i bankari iz središnjih banaka, tvrde ponekad da uvođenje eura znači konačno odvajanje novca od politike. Htio bih ovdje reći zašto ne dijelim to mišljenje: euro je povezan s politikom. Ta veza ima prirodnu sastavnicu koja je euru zajednička s drugim valutama. No ona također sadrži specifične elemente koji proizlaze iz činjenice da je europski novac 'novac bez države'. Ponajprije, o prirodnoj sastavnici veze između eura i politike. Ugovorom iz Maastrichta odgovornost za euro jasno se povjerava neovisnoj ustanovi, Europskoj središnjoj banci (ESB) čija je glavna zadaća očuvati stabilnost cijena. Ipak, odgovornost ESB-a nije isključiva. Kao i za svaki drugi novac, političari su zajedno s guvernerima središnjih banaka suodgovorni za euro. Dva su razloga tomu. Prvi je gospodarski. Ako je istina da stabilnost cijena na koncu ovisi o promjenjivoj veličini koja je pod nadzorom monetarne politike, tj. količina novca, zadaća će središnje banke biti lakša ili teža, već prema ponašanju drugih gospodarskih čimbenika. A više tih čimbenika su dio političkog sustava ili su usko s njim povezani. Države i lokalne jedinice donose odluke o razmjerima i sastavu svog proračuna, o ustroju poreznog sustava, o povećanju plaća u javnom sektoru ili pak o konkurentnoj strukturi gospodarstva. Svaka ta odluka može povećati ili pak smanjiti inflacijske pritiske u gospodarstvu i tako olakšati ili otežati zadaću središnje banke. Dakle, politički dužnosnici nisu oslobođeni odgovornosti prema euru. Drugi je razlog političke naravi. U demokratskom društvu, status neovisnosti ustanova kojima je povjerena javna zadaća - u slučaju središnje banke to je nadzor nad novcem - mora pratiti 'obveza polaganja računa'. Ta obveza - za koju u engleskom jeziku postoji naziv 'accountability' - priznaje političkoj vlasti pravo da imenuje članove upravnih tijela središnje banke, da bude dovoljno upućena o njihovu radu, da sudjeluje na njihovim sjednicama i da ih povremeno sasluša. Dolazim sada do specifičnosti veze između eura i politike koji proizlaze iz njegova statusa 'novca koji nema državu'. Htio bih spomenuti četiri takve osobitosti. Prva se tiče onog što zovem 'osamljenost' ESB-a. Granice u kojima se obično očituje neovisnost jedne središnje banke su granice nacionalne države. U takvom okružju, biti zaštićen od političkih utjecaja ne znači da nema vjerodostojne raspre između banke i političkih dužnosnika o njihovu djelovanju. Danas, na sadašnjem stupnju europske integracije, ESB nema političke alternative koja bi imala europski profil u pravom smislu. Ta 'osamljenost' nije ugodna. Naime, ESB, čiji je mandat europski, mogla bi biti optužena za stanje u europskom gospodarstvu - napose zbog velike stope nezaposlenosti i nedovoljne konkurentnosti - na koje ona ne može utjecati. Tada bi mogla doći u pitanje potpora javnosti njezinoj neovisnosti. Ako je neovisnost ESB-a nužan uvjet za provedbu njegova mandata, mislim da institucijska 'osamljenost' u kojoj se on ostvaruje, a znači slabost političkog sustava Europske unije, nje dobra. Druga se osobitost veze između eura i politike tiče mnoštva sudionika gospodarske politike. Dok ugovor iz Maastrichta uvodi jedinstvenu monetarnu politiku i odgovornost za nju povjerava nadnacionalnoj ustanovi, ovlasti za druge gospodarske politike (porezni sustav, javna potrošnja, zapošljavanje, nadzor nad tržištem) i dalje su vertikalno podijeljene na mnogo razina vlasti: europsku, državnu i lokalnu. (...) Treći se čimbenik tiče međunarodnog zastupanja područja eura. Tu je osobitost veze između eura i politike dvostruka. S jedne strane, činjenica da odgovornost za gospodarsku politiku dijele mnogi sudionici, otežava Europljanima pronalaženje zajedničkog stajališta puno više nego Amerikancima ili Japancima. S druge, budući da su danas pojedine zemlje sudionici međunarodnih odnosa, područje eura - koji nije zemlja - na sadašnjem stupnju razvitka nije kadro donijeti zakon i imati vodeću ulogu koju bi opravdalo postojanje europske valute. To me dovodi do zadnjeg, važnijeg čimbenika specifične veze između eura i politike. Kroz čitavu povijest, snaga i uspjeh nekog novca uvijek su bili usko povezani sa snagom i djelotvornošću gospodarskog, društvenog i političkog sustava čiji je izraz bio. Dokaz tomu je povijest europskih valuta do uvođenja eura. To znači da će daljnji napredak u izgradnji jedinstvene Europe samo pomoći njegovu uspjehu. Naprotiv, ako se dugi proces ujedinjenja Europe koji traje pedeset godina, zaustavi ili, što je gore, počne nazadovati, vjerodostojnost i snaga eura nužno će oslabiti. Poseban status 'novca bez države' koji obilježava euro danas, održiv je samo ako bude faza na putu Europske unije prema jačoj političkoj zajednici", piše Tommaso Padoa-Schioppa, član upravnog vijeća ESB-a. NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 7. IX. 2000. Zalazak jednog simbola "Novi moto stručnjaka glasi: 'Ako pijetao na gnoju kukuriječe, euro pada ili isti bit' će.' U svakom slučaju jamačno je samo jedno: sasvim je svejedno kako se gospodarstvo razvija - pravi razlozi za slabljenje eura trebaju se tražiti u politici. Tome u prilog govori povijest europskog zajedništva. Ono je nakon Drugog svjetskog rata bilo zamišljeno kao politički projekt. Njezina prva prethodnica, Montanuion, bila je doduše gospodarski savez, ali je u glavama ljudi politička zajednica imala prednost. Ujedinjenje na gospodarskoj razini neprimjetno se šuljalo i utoliko je žešće stiglo. Najprije su tečajevi europskih valuta pripojeni jedan na drugi, da bi nakon toga središnje banke zemalja članica bile stavljene 'pod skrbništvo'. Na jednom se pojavio euro kao kruna europske gospodarske i monetarne unije. Prilikom ujedinjenja na političkoj razini stvari su tekle nešto drukčije: ono je bilo popraćeno mnoštvom lijepih gesta, ali je jedva išlo naprijed. Od zajedničke europske Vlade, o kojoj se sanja još odavno, danas smo udaljeniji nego ikad. Tome nisu mnogo pomogli ni Kohl i Mitterand, samozvane 'lokomotive integracije'. Budući da je političko ujedinjenje nakon sporazuma u Maastrichtu 1992. stagniralo, šefovi država i vlada odlučili su se usmjeriti ponajprije na gospodarsko ujedinjenje: kad bi ono uspjelo, mislilo se, politika bi slijedila sama: euro kao zajednička valuta i simbolični putokaz. Međutim, euro pati od 'problema kokoši i jajeta': neće političko ujedinjenje slijediti gospodarsko, već će gospodarstvo čekati veće političko ujedinjenje. Ovakvom očekivanju slabi euro uzmiče. Osobito pogubno djeluju otvoreno izrečene sumnje koje primanje istočnoeuropskih zemalja u EU prikazuju nepoželjnim. Tim prije što se u stvarnosti uvijek pokazalo sljedeće: u slučaju da postoji nekakva sumnja, političko djelovanje svake zemlje posebno ima prednost pred zajedničkim gospodarskim rješenjem. Čini se da političari još ne žele uvidjeti da će euro ojačati tek onda kada oni počnu razgovarati i djelovati zajednički. Ministri financija Eichel i Fabius, koji se danas zalažu za jak euro, pokazuju prije svega da o gospodarstvu nisu razumjeli ništa. Euru bi se pomoglo samo kada bi se Vlade očitovale za više političkog jedinstva", piše Katharina Koufen. ŠPANJOLSKA EL PAIS 7. IX. 2000. Europska blokada "Previše različitih gledišta u vezi sa sadašnjošću i budućnošću Europske unije ozbiljno otežava pregovore o reformi njezinih ustanova. Europskoj uniji ta reforma hitno treba, ne samo zato što bi omogućila proširenje na istok, nego i zato da bi Europska unija s petnaest članica mogla funkcionirati na zadovoljavajući način. Nedavni neslužbeni sastanak ministara vanjskih poslova u Evianu donio je više nejasnoća nego jasnoća. Budući da trenutno miruje velika rasprava o budućnosti Europe, koju su načeli Francuzi i Nijemci prije ljeta, petnaestorica ovoga prosinca u Nici najžurnije moraju postići dogovor glede novih sustava odlučivanja u Ministarskome vijeću, a Europsko povjerenstvo mora opet dobiti svoj nadnacionalni karakter i mora se omogućiti kontrolirano stupanje u integracije različitim brzinama. Za sada, tri mjeseca prije toga sastanka, nitko ne želi pokazati svoje karte. A ako ne bude približavanja različitih gledišta, neuspjeh pregovora u Nici mogao bi izazvati krizu povjerenja u Europsku uniju i frustracije u državama koje se nadaju da će joj pristupiti. Jer, iza raznih stavova nalaze se brojni i suprotstavljeni interesi pojedinih država članica, prema crtama podjele koje postoje još odavna: veliki protiv malih (Španjolska je u sredini); oni koji su za dublje integracije protiv onih koji čuvaju suverenost, te oni koji su više za političku integraciju protiv onih koji se zalažu prije svega za gospodarsku, poput španjolskog ministra vanjskih poslova Josepa Piquea, kako nam se čini. Zato je teško u kratkom roku postići sporazum, budući da su polazišta toliko međusobno udaljena. Iskre koje su izazvale neprikladne izjave povjerenika Guenthera Verheugena - a koje je jučer ispravio u Europskome parlamentu - posebno ističu ne samo nesuglasja u Europskome povjerenstvu, koje Prodi ne uspijeva voditi kako treba, nego i nedostatak jasne vizije o tome kojim smjerom treba krenuti na putu proširenja. Verheugen je čak predložio održavanje referenduma o proširenju u Njemačkoj, a to je jedina država prema čijem se ustavu rezultati referenduma ne moraju poštovati, iako bi to socijaldemokrati i zeleni mogli promijeniti. Njegova nesmotrenost poslužila je i za uočavanje činjenice da u Berlinu razmišljaju o prvom proširenju tek 2005., a to je čak dvije godine kasnije od službeno objavljenog roka. Iako zapadna Europa mora ispuniti svoj povijesni dug prema istočnoj, ne smiju se umanjivati golemi problemi koje donosi to proširenje, kako zbog nepripremljenosti država kandidata, tako i zbog nespremnosti same Europske unije. A kandidate ne može privući mogućnost da svojim ulaskom izazovu propast Europske unije. No, ako se nadnevci prvih ulazaka odgode za kasnije, kako frustracije ne bi stvorile protueuropske pokrete, morat će se pronaći novi načini za suradnju te djelomično i privremeno integriranje s kandidatima za pristup. Iako je to učinio na zaista nezgodan način, Verheugen je pokazao koje je središnje pitanje: izgradnja Europske unije ne može se provoditi za leđima javnosti koja istodobno mora probaviti mnogo toga, počevši od eura, čija se slabost nekima (poput Schroedera) sviđa više nego drugima. Jer, već 28. listopada Danci će se na referendumu morati izjasniti o pristupu području koje uvodi euro. Negativan rezultat mogao bi izazvati još više sumnji u Velikoj Britaniji, gdje se konzervativna oporba već omotala državnom zastavom i opire se navodno nekontroliranom integriranju. Kad su posrijedi svi ovi elementi, jasno je da se Europska unija izlaže opasnosti od blokade ili, ako ništa drugo, mlitavosti", piše u uvodniku lista. SRBIJA VEČERNJE NOVOSTI 7. IX. 2000. Bolesnik na East Riveru "SAD su svojedobno dale komadić zemlje u New Yorku za sjedište UN-a, ali se posljednjih godina bilo same, bilo uz pomoć svojih sljedbenika, prema svjetskoj organizaciji odnose tako kao da su je kanile tu, na East Riveru i pokopati. (..) Simptomi krize i nemoć UN-a su se mogli uočiti prije četiri godine za vrijeme smjene ondašnjega glavnoga tajnika UN . Od 189 članica, samo su Izrael i Azerbajdžan poduprle Clintona da se Butrosu Ghaliju ne da drugi mandat. (...) Ništa nije vrijedilo. Amerikanci su ga otjerali i na njegovo mjesto doveli Kofi Anana koji će tri godine kasnije naći opravdanje čak i za to da se jedna suverena zemlja može bombardirati mimo Vijeća sigurnosti i mimo Povelje UN- a. (..) Te opore i neprijatne istine svijet je danas svjesniji nego ikad ranije. U sjeni takve spoznaje počinje i 'milenijski samit', iznimna prigoda da njegovi sudionici upozore da nitko, pa ni SAD, od UN-a ne može praviti vlastito kazalište i da je krajnji trenutak da se svjetska organizacija izvuče iz sjene američke bahatosti i arogancije."