ŠPANJ. ABC - 6. IX. - EUROPSKE INTEGRACIJE I FISCHEROV PRIJEDLOG O FEDERACIJI

ŠPANJOLSKA ABC 6. IX. 2000. Njemačka, Francuska, Europa "Kako napreduje proces integriranja, čini se da je sudbina nacionalnih država u Europi sve tješnje povezana sa sudbinom europske građevine. Već 1923. Ortega je izjavio da smo sazdani od europske 'tvari', da je naša prošlost naša zajednička kulturna baština, kako politička tako i sama povijest, te da je naša budućnost, budućnost svake pojedine europske države, neodvojiva od matice koja nas podupire i koja određuje našu mogućnost za djelovanje. Rasprava koju je pokrenuo njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer opet je u prvi plan dovela aktualnost pitanja o našem viđenju procesa integriranja koji je započet prije pedeset godina. Svojim govorom na sveučilištu Humboldt u Berlinu, Fischer je želio dati svoju stratešku viziju raspravi o institucionalnoj reformi koja je u tijeku, a mogla bi se pretvoriti u duboki san. No, čineći to, pokazao je da i u ovome trenutku pri izgradnji Europske unije postoje mnoga proturječja. Njemački je ministar predložio uspostavu metode i kalendara, kratkoročnog i dugoročnog, do 2010. godine, za dovršavanje cijeloga niza novih koraka s ciljem stvaranja europske federacije. Fischerov je glavni argument činjenica da je glavna metoda integriranja njezino postupno stvaranje, a to se često povezivalo s pragmatizmom Jeana Monneta, pristaše postupnog povezivanja europskih država uz pomoć razvoja konkretnih područja za suradnju, ali bez određivanja kakav će se konačni model izabrati - federalni, nadnacionalni ili konfederalni. No, takva metoda danas više nije moguća. Uspjeh stvaranja sve povezanijega zajedničkoga tržišta te gospodarske i monetarne unije, uz ostvareni napredak na stvaranju zajedničke politike na područjima koja su prije pripadala samoj srži državnog suvereniteta poput vanjske i obrambene politike, pravosuđa i unutarnjih poslova vjerojatno su zamršenost sustava doveli do krajnjih granica pa će to zahtijevati pojednostavljenje toga modela kako bi se izbjeglo još veće udaljavanje građana od projekta koji je još od potpisivanja sporazuma iz Maastrichta sasvim sigurnog izgubio javnu potporu. Fischer predlaže novu institucionalnu shemu koja bi počivala na tri temelja: na uspostavi dvodomnog parlamentarnog sustava tako da se u Europskeom parlamentu osnuje drugi dom s predstavnicima država članica, na strogoj podjeli ovlasti između tri razine uprave (europska, državna i regionalna), čime bi se u praksi ostvarilo načelo subsidijarnosti te na prihvaćanju ustava u koji bi, osim najvažnijih dijelova, bio uključen i popis prava na koja se građani mogu izravno pozivati. Drugim riječima, s jasnom namjerom da obnovi letargičnu francusko- njemačku osovinu, Fischer je javnosti ponudio staru ideju stvaranja sjedinjenih država Europe u kojoj bi federalni model stroge podjele ovlasti i 'kooperativni federalizam' na europsku razinu donio ono što se u praksi radi u Njemačkoj u skladu s njemačkim ustavom. Kako bi postigao taj cilj, Fischer zagovara jasno jačanje Ministarskog vijeća te eventualno biranje europskog predsjednika na općim izborima. Predsjednik bi trebao biti utjelovljenje izvršne vlasti, ali Fischer ipak istodobno ne daje i jasnu ulogu za Europsko povjerenstvo. De facto, jedan od najzanimljivijih vidova prijedloga njemačkoga ministra jest upravo slab interes za sadašnji institucionalni sustav i načelo supranacionalnosti koje ga podupire, kao da se ambiciozni model europske federacije mora ostvariti gotovo isključivo zahvaljujući tko zna kojem po redu obnavljanju savezništva između Njemačke i Francuske, jedine prave 'čvrste jezgre', 'europske avangarde' i 'gravitacijskoga središta' Europske unije, toga Fausta koji grli Marijanu, a sve bi to trebalo dovesti do 'stvaranja novih europskih temelja'. To su glavni argumenti Fischerova prijedloga, zbog čega se taj prijdlog udaljava od stvarnosti Shumanova i De Gasperijeva modela, pa čak i onoga koji je zamislio Monnet. Jer, prema Fischeru, nadnevak od kojega treba krenuti jest propast Monnetova modela i svega supranacionalnoga što utjelovljuje Europsko povjerenstvo. Zbog toga se moraju 'stvoriti novi temelji' Unije oko izvornog sporazuma i francusko-njemačkoga pomirenja. Kako bi se poduzeo skok prema naprijed, novi Hermes kojega Fischer predlaže jest metoda pojačane suradnje. Dok se Monnetova funkcionalna integracija temelji na 'proširenju' sve većih područja djelovanja i zajedničke solidarnosti (jer solidarnost na području europskih zajednica bila je glavna dužnost Europskoga povjerenstva kao nadnacionalnoga tijela), alkemija pojačanih suradnji sada se mora izvesti iz 'intenziteta'. Odvajajući se od ostalih država, skupina koja ide naprijed najprije počinje razvijati pojačanu suradnju na područjima na kojima je teško postići konsenzus država, poput suradnje na području obrambene politike, azila i imigracijske politike, zaštite okoliša te koordinacije gospodarske politike pojedinih država. Kasnije bi ta 'europska avangarda', sastavljena od šest država koje su i osnovale EEZ, s ostalim državama koje su spremne pridružiti im se, postala 'gravitacijsko središte' koje je sposobno potpisati novi temeljni sporazum, pravi europski ustav s vlastitim ustanovama, dvodomnim parlamentom i europskim predsjednikom kojega bi izabrali građani Europske unije na općim izborima. Ta vrsta spontanoga stvaranja europske federacije, temeljena na pojačanoj suradnji 'na razini vlada', bez nekog posebnog prisustva ili posredovanja već postojećih nadnacionalnih ustanova, i dalje počiva na prilično proizvoljnim očekivanjima. (...) Odgovore, osobito iz Francuske i Velike Britanije, nije trebalo dugo čekati. Značajni glasovi iz redova francuskih političara izjasnili su se naglašavajući nastavljanje vizije prema kojoj francuska država mora ostati suverena i za model unije suverenih država, više konfederalnog karaktera, umjesto federalizma koji predlaže Fischer. (...) Paradoksalno u cijelome ovom slučaju jest to što se rasprava o modelima i globalnim vizijama Europe otvaraju, a da prije toga nisu riješeni problemi s pronalaženjem konsenzusa među članicama čak ni glede najvažnijih problema koje pred sobom ima međuvladina konferencija: novo određivanje broja glasova za pojedine države u Ministarskom vijeću, broj povjerenika te proširenje područja djelovanja na kojima se odluke donose kvalificiranom većinom glasova. A ni kad je riječ o važnim razlikama između njemačke i francuske koncepcije europske integracije poput tzv. 'gospodarske vlade Unije' i autonomije Europske središnje banke. A da i ne pričamo o gotovo 180 stupnjeva razlike u smjerovima u vezi s Jospinovom 'socijalnom Europom' te Schroederovim i Chiracovim prijedlozima. (...) Već duga tradicija stvaranje zajedničke Europe svjedoči da je bilo kakav napredak uvijek bilo mudro kombiniranje velikih vizija i malih koraka. Zbog toga, u stvarnosti, kratkoročno i dugoročno, problem je zapravo nužnost postojanja snažnoga Europskoga povjerenstva, snažnijega nego što je sadašnje, uz održavanje sadašnje institucionalne ravnoteže, ali sa zaista povijesnim iskustvom supranacionalnosti", piše profesor europskih integracija Jose Maria Beneyto.