FRANCUSKA-L'EXPRESS OD 17.8.00. JOSPIN I KORZIKA

FRANCUSKA L'EXPRESS 17. VIII. 2000. Jospin, korzička pogrješka "Reći istinu, je li to besmislen politički čin? Živimo u vremenu konsenzusa koje teško podnosi različita mišljenja. Uostalom, kohabitacija vrlo dobro oslikava taj duh našeg doba. Ona stvara mekušce, neodlučne osobe i beskičmenjake. Vladin program za Korziku jalov je plod takva stanja. Treba, dakle, napokon napisati crno na bijelo: Lionel Jospin se teško prevario u toj stvari. Nepunih mjesec dana nakon donošenja, njegova je reforma propala, umrljana krvlju ubijenog Jeana-Michela Rossija, zatrpana pod razvalinama Agencije za gospodarski razvitak Ajaccia. Tako su se za manje od četiri tjedna svi ciljevi koje si je vlast postavila udaljili toliko da se sada čine nedostižni. Nema druge riječi doli 'fijasko' kojom bi se opisao taj rezultat pred kojim su naše uzoritosti nijeme. Oslanjajući se na pokazatelje popularnosti, sigurni u svoju stvar i u svoju spretnost, ljudi iz Matignona - a s njima i Elizejska palača, gdje je sve računica i kohabitacijske spletke - nisu poslušali upozorenja iz same vlade koja su dolazila od Jeana-Pierrea Chevenementa. Lionel Jospin je mislio da je čarobnjak. Otkriva da je alkemičar u pogibelji: puščano olovo nije se pretvorilo u zlato mira. Mafijaška ga je Korzika prevarila. Ona se kočoperi, ubija i terorizira pod balkonom Republike čijeg je prefekta umorila. Bilo bi vrijeme da se podsjetimo na strašnu Marxovu pouku: 'Ljudi stvaraju povijest, ali ne poznaju povijest koju stvaraju'. Koliko neznanja i pogrješaka u rješavanju tog pitanja! Za razliku od De Gaullea koji je na zamršeni istok išao s jednostavnim zamislima, prezirući upozorenja koja su mu bila upravljena, Jospin je krenuo na Korziku s nejasnim nakanama. Dokaz tomu su njegove različite izjave: sve je bilo rečeno i porečeno u tim izjavama koje se kreću između odlučnosti i pružene ruke. U tim isključivo taktičkim razmišljanjima nemoguće je otkriti drugu misao vodilju, doli ove: dobiti na vremenu. Čekanje je dakle postalo pravilo koje je, prema lijepom izrazu Regisa Debrayja, 'zaslužno što je sadašnjost zaživjela u budućnosti'. Odgađati, značilo je, kako su mislili, okolišati, dobiti šansu i manevarski prostor. Tako se danas ispisuje korzička stvarnost iz 2004. Budući da ništa nije sigurno prije tog nadnevka, sve je dopušteno. Čak i ono što se ne da zamisliti, tj. povreda velikih načela na kojima se temelji Republika. (...) Vlada je govorila da želi 'građanski mir' na Korzici. Dakle, bili smo sučeljeni s ratom za neovisnost! Nismo to znali, a Korzikanci, kada je o njima riječ, nisu vjerovali: nije li se prema istraživanju CSA-Marianne, objavljenom 14. VIII., njih 83 posto očitovalo za ostanak u sklopu Francuske? Mislili smo da je država policijskim akcijama progonila uglavnom mafijaše. Nudeći im riječ 'mir', kao i čašici lokalnih zastupnika koji su se ponajprije zabrinuli za osobne povlastice, vlast je ozakonila riječ 'rat' i ratničko plemstvo koje je tobože za slobodu. U stvari je bez vjere i bez morala. Sve je dakle bilo pogrješno u tom planu: analiza i odluke. Republika svakako nije nedodirljiva okamina, ali isto tako nije Marijana koju se po svojoj volji može oblačiti i svlačiti. Njezina je veličina u tomu što svakom omogućuje da njeguje svoju različitost u ravnodušnosti. (...) Ništa u toj kaljuži ne govori u prilog mišljenju koje smo imali o Lionelu Jospinu, jakobincu, republikancu, čovjeku načela, strogom i postojanom. Taj 'mir' po bilo koju cijenu govori o drugačijoj osobi kojom ponajprije upravlja sadašnji trenutak i izborni kapital, kojeg vodi časovita politička računica i očito ga muče predsjednički izbori 2002. Ta ga je opsjednutost navela na pogrješku kada je riječ o Korzici. Njegove nagodbe koje su neprihvatljive za običnog građanina koji je bar malo republikanac, ovih se dana okreću protiv njega. Ne sjeda se za stol s ucjenjivačima. Oni se nikada neće promijeniti. Lionel Jospin htio je svoje republikanske uzmake umotati u korzički sretan svršetak. Dobio je krvavu i rušilačku mržnju", piše Denis Jeambar.