FRANC. - 4. VIII. - LE MONDE DIPLOMATIQUE - SAD I "ROGUE STATES"

FRANCUSKA LE MONDE DIPLOMATIQUE 4. VIII. 2000. SAD, "banditska država" "Koncept 'banditske države', tj. države koja djeluje s onu stranu zakona, igrao je sve donedavna vrlo važnu ulogu u američkoj političkoj raščlambi i strategiji. Iračka kriza, koja traje već točno deset godina (iračka invazija na Kuvajt započela je 1. kolovoza 1990.) najpoznatiji je slučaj. Washington i London proglasili su tada Irak 'banditskom državom' koja prijeti svojim susjedima i ostalim državama, 'nacijom s onu stranu zakona', pod vodstvom Hitlerove reinkarnacije, državom koju budno moraju nadzirati čuvari međunarodnoga mira: SAD i njegov štitonoša Velika Britanija. Najzanimljivija značajka ove raspre u vezi s 'banditskim državama' zapravo je to što prave rasprave nije ni bilo, budući da su sve rasprave vođene u granicama koje priječe zadovoljavanje glavnoga uvjeta: da SAD i Velika Britanija moraju djelovati u skladu s međunarodnim zakonima i sporazumima koje su potpisali. Mjerodavni zakonski okvir u ovom je slučaju Povelja Ujedinjenih naroda, temelj međunarodnoga prava, a kad je riječ o SAD-u, i američki Ustav. U Povelji UN-a stoji: 'nakon što se utvrdi postojanje prijetnje miru, narušavanje mira ili neki čin agresije, Vijeće sigurnosti može odlučiti o primjeni mjera koje ne uključuju primjenu oružane sile. Ako se te mjere pokažu nedovoljnima, Vijeće sigurnosti može poduzeti bilo kakvu akciju koju smatra nužnom za održavanje ili uspostavu mira i sigurnosti na međunarodnoj pozornici'. Jedini izuzetak nalazi se u članku 51. 'Nijedna odredba ove Povelje ne smije narušiti pravo na zakonitu obranu, pojedinačnu ili kolektivnu, u slučaju da neka članica UN-a bude žrtva oružane agresije, sve dok Vijeće sigurnosti ne donese mjere nužne za održavanje mira i međunarodne sigurnosti'. Postoje, dakle, načini za zakonito suprotstavljanje brojnim prijetnjama miru u svijetu, a nijedna država nema autoritet za djelovanje jednostranim mjerama. SAD i Velika Britanija nisu nikakav izuzetak za to pravilo, pa čak i da imaju posve čiste ruke, što je naravno vrlo daleko od istine. Ni 'banditske države', npr. Irak Sadama Huseina, ni SAD, ne prihvaćaju tu stegu. Tako se Madeleine Albright, sadašnja američka državna tajnica, tada američka veleposlanica pri UN-u, prigodom prvog sukobljavanja s Irakom nije uopće ustručavala reći u Vijeću sigurnosti: 'Djelovat ćemo multilateralno kad to budemo mogli, a unilateralno kad to budemo smatrali nužnim jer smatramo područje Bliskog istoka vitalno važnim za obranu državnih interesa SAD-a'. I taj je stav ponovila u veljači 1998., u trenutku kad je glavni tajnik UN-a Kofi Anan odlazio na diplomatsku zadaću u Bagdad: 'Želimo mu puno sreće, a kad se vrati, vidjet ćemo je li to što će nam donijeti uskladivo s našim državnim interesima'. Kad je Anan objavio da je postignut sporazum sa Sadamom Huseinom, predsjednik Clinton je izjavio da će, ako Irak ne bude poštovao taj sporazum - a Washington je jedini sudac za ocjenjivanje - 'cijeli svijet shvatiti da SAD, a treba se nadati, i svi naši saveznici, imaju pravo na jednostrani vojni odgovor kada i na koji način to oni budu odlučili'. (...) Preziranje međunarodnoga prava duboko je ukorijenjeno u američkoj intelektualnoj kulturi i praksi. Dovolno je podsjetiti se, između ostaloga, reakcije Washingtona na odluku Međunarodnoga suda u Haagu iz 1986. Prisjetit ćemo se da je tada SAD osuđen zbog 'nezakonite uporabe sile' protiv sandinističke Nikaragve i da je pozvan da prekine svoje tajne aktivnosti na pomaganju protivnika sandinista te da isplati odštetu vladi u Managui. Odluka najviše međunarodne pravne ustanove podigla je uragan prosvjeda u SAD-u. Optužili su taj sud da se 'diskreditirao', a sama sudska presuda čak nije smatrana dostojnom da bude objavljena. I naravno, uopće se nisu obazirali na nju. Upravo suprotno tome, Kongres s demokratskom većinom opet je odlučio dati znatnu novčanu pomoć kontrašima. U izjavi danoj u travnju 1986., američki državni tajnik George Shultz dobro je ocrtao američku doktrinu u tome području: 'Riječ pregovori zapravo je eufemizam za riječ 'kapitulacija' ako se sjena sile nije ocrtala na zelenome sagu'. Usput je napao i sve one koji su predviđali 'utopijska, legalistička sredstva poput posredovanja trećih država, UN-a, ili Međunarodnoga suda u Haagu, čime bi se ignorirao čimbenik sile u cijeloj jednadžbi'. Pokazano preziranje članka 51. Povelje Ujedinjenih naroda posebno je uočljivo. Najbolji je primjer za to ono što se dogodilo poslije potpisivanja sporazuma iz 1954., kojim je okončan prvi rat u Indokini, a sve je vodila Francuska. Ti su sporazumi u Washingtonu smatrani 'katastrofom', pa je SAD odmah sve poduzeo da ih sabotira. Vijeće za nacionalnu sigurnost u tajnosti je odlučilo da 'u slučaju pobune ili subverzije lokalnih komunista, čak i ako to nisu oružani napadi', SAD može razmotriti uporabu sile, uključujući i protiv Kine ako se utvrdi da je Kina 'izvor subverzije'. U istome se dokumentu predviđa ponovno naoružavanje Japana i pretvaranje Tajlanda u 'središte tajih operacija psihološkog ratovanja u jugoistočnoj Aziji', a posebno u Indokini, tj. u Vijetnamu. Zatim je američka vlada dala i vlastitu definiciju pojma 'agresija' uključujući u nju i 'političku borbu i subverziju'. Naravno, podrazumijeva se da to čine svi osim SAD-a. Kako bi pred Vijećem za nacionalnu sigurnost opravdao napad na Panamu 1989., američki veleposlanik Thomas Pickering pozvao se na čl. 51. Povelje UN-a. Radilo se, prema njegovim riječima, o sprječavanju uporabe teritorija te države 'kao baze za krijumčarenje droge u SAD'. 'Prosvijećena' američka javnost nije ništa rekla na takvo tumačenje. U lipnju 1993. predsjednik Clinton je polučio veliki uspjeh u Kongresu i u tisku kad je zapovijedio raketni napadaj na Irak u kojemu su poginuli brojni civili. Komentatori su bili posebno impresionirani načinom na koji je Madeleine Albright tumačila slavni čl. 51 Povelje UN-a. Prema njezinim riječima, bombardiranja su bila 'čin legitimne obrane od oružanog napadaja'. U tom slučaju, napad je bio navodni atentat na bivšega predsjednika Georgea Busha koji se dogodio dva mjeseca prije toga! (...) Takva bilanca događaja daje za pravo svima onima u svijetu koje zabrinjava postojanje 'banditskih država' odlučnih da koriste silu u ime 'nacionalnih interesa', određenih isključivo unutarnjim političkim igrama, i što je još ozbiljnije, postojanje 'banditskih država' koje se uzdižu do razine sudaca i krvnika na planetarnoj razini. Pa što je to, dakle, 'banditska država'? Ideja koja podupire tu formulaciju jest, iako je hladni rat završio, da je SAD i dalje odgovoran za zaštitu cijeloga svijeta. Ali od koga? 'Monolitna i nemilosrdna urota' J. F. Kennedya i 'carstvo zla', toliko draga formulacija Ronalda Reagana, danas su stvar prošlosti. Sada treba pronaći nove neprijatelje. Na unutarnjem planu, strah od kriminala, osobito od droge, pojačan je 'nizom čimbenika koji imaju malo ili nikakve veze sa samim kriminalom'. To je zaključak američkoga Nacionalnog povjerenstva za kazneno pravo, u kojemu se navodi ponašanje medija i 'način na koji država i privatni poduzetnici kod građana održavaju strah iskorištavajući latentne rasne napetosti zbog svojih političkih ciljeva'. (...) Na vanjskome planu, opasnosti koje se obično naglašavaju jesu 'međunarodni terorizam', 'hispanski krijumčari droge' i, kao najopasnije od svih, 'banditske države'. Tajna studija, dovršena 1995. godine i objavljena tek nedavno zahvaljujući zakonu o slobodi izvješćivanja, iznosi glavne crte strategije na pragu novoga tisućljeća. Pod upravom Strateškog zapovjedništva (Strategic Command), u čijoj se nadležnosti nalazi i strateško nuklearno naoružanje, i pod naslovom 'Essentials of Post-Cold War Deterrence' (Temeljna načela odvraćanja u razdoblju poslije hladnoga rata), ta studija dokazuje, prema pisanju agencije Associated Press, da je SAD 'modificirao svoju strategiju odvraćanja zamjenjujući Sovjetski Savez tzv. 'banditskim državama' ili 'državama s onu stranu zakona', a to su Irak, Iran, Libija, Sirija, Sudan, Kuba i Sjeverna Koreja. U studiji se preporučuje da SAD svoj nuklearni potencijal i dalje koristi na način da u svijet odašilje sliku o sebi kao o 'iracionalnoj' i 'osvetoljubivoj' državi u slučaju da njezini vitalni interesi budu ugroženi. 'Štetno je ako se prikazujemo kao razumni, racionalni i hladnokrvni ljudi', a još gore ako se o nama stekne dojam da poštujemo smiješne djetinjarije poput međunarodnoga prava i međunarodnih sporazuma. 'Ako neki pripadnici savezne vlade izgledaju kao mogući luđaci, koje je nemoguće nadzirati, to u očima naših neprijatelja može pojačati strahove i oprez'. Ovo izvješće opet oživljava 'teoriju luđaka' Richarda Nixona prema kojoj neprijatelji SAD-a moraju shvatiti da protiv sebe imaju luđake čije se ponašanje ne može predvidjeti, a na raspolaganju im je golema razorna moć. Strah će ih navesti da se podvrgnu volji SAD- a. Taj je koncept izradila laburistička vlada u Izraelu pedesetih godina, a njezini su pripadnici 'zagovarali luđačka djela', kao što piše nekadašnji premijer Moshe Sharett u svojem dnevniku. Uostalom, taj je koncept dijelom bio uperen i protiv SAD-a, u koji Izraelci u to vrijeme nisu imali dovoljno povjerenja. Nakon što ju je preuzela jedina današnja velesila, koja smatra da je iznad svih zakona i koju slabo sputava vlastita elita, mora se priznati da ova teorija predstavlja ozbiljni problem ostatku svijeta. Već od početka Reaganove vlade, 1980. godine, Libija je označena kao 'banditska država' par excellence. Ranjiva i bez mogućnosti obrane, ta je država zapravo odlična vreća za udaranje. Godine 1986., npr. bombardiranje Tripolija bilo je prvo bombardiranje predviđeno da bude izravno prenošeno na televiziji kako bi piskarala 'velikoga komunikatora' Reagana mogla odmah nakon toga mobilizirati američku javnost za podupiranje američkih terorističkih napadaja protiv Nikaragve. A koji je bio izgovor? 'Superterorist' Gadafi je 'poslao 400 milijuna dolara i pravi arsenal oružja u Nikaragvu kako bi rat prenio u srce SAD-a', koji opet koristi pravo na zakonitu obranu od oružane agresije 'banditske države' - sandinističke Nikaragve. Odmah poslije pada Berlinskoga zida 1989., što je označilo kraj sovjetske prijetnje, vlada Georgea Busha podnosi američkome Kongresu godišnji prijedlog za golemi proračuna Pentagona. 'U novoj eri koja je pred nama, uporaba naših vojnih snaga vjerojatno neće imati nikakve veze sa Sovjetskim Savezom, nego s trećim svijetom, pa zbog toga moramo razviti nove mogućnosti za djelovanje'. U tome je prijedlogu dodano i to da će SAD morati imati velike snage za djelovanje na drugim kontinentima, osobito one namijenjene za Bliski istok, 'gdje prijetnje našim interesima' zahtijevaju izravne vojne intervencije 'i gdje se to više ne može izvoditi 'na račun straha od Kremlja', za razliku od, usput budi rečeno, beskrajnih neistina koje je američka propaganda širila u posljednjih četrdeset godina, a sada su same od sebe propale. U tom razdoblju prijetnje američkim interesima nisu se mogle pripisati ni Iraku. Gospodin Sadam Husein, koji je tada ratovao protiv Irana imama Homeinija, bio je za Washington prijatelj kojemu se SAD ulagivao, ali i trgovinski partner. No, njegov se status promijenio samo nekliko mjeseci kasnije kad je Sadam Husein pogrešno protumačio, u srpnju 1990., američki pristanak na nasilno mijenjanje iračke granice s Kuvajtom kao bianco ček za osvajanje cijeloga Kuvajta. Drugim riječima, u očima Georgea Busha to je bilo oponašanje pothvata koji je SAD i sam izveo u Panami, u prosincu 1989. godine. No, povijesne usporedbe nisu nikada baš posve točne. Kad se SAD djelomice povukao iz Paname, nakon što je u toj državi postavio na vlast marionetsku vladu, val bijesa razlio se cijelom zapadnom polutkom, uključujući i Panamom. A taj je val bijesa prešao i na ostatak svijeta, prisiljavajući Washington da se vetom suprotstavi dvjema rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a i da se usprotivi rezoluciji Glavne skupštine UN-a kojom je osuđeno 'očito kršenje međunarodnoga prava i neovisnosti, suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti država' te kojom je zatraženo 'povlačenje američkih okupacijskih snaga iz Paname'. To je opet navelo analitičare političke situacije poput Ronalda Steela na postavljanje pitanja o 'enigmi' pred kojom se našao SAD: 'sloboda uporabe sile najmoćnije države na kugli zemaljskoj sputana je više nego kod bilo koje druge države'. To je i razlog (privremenog) uspjeha Sadama Huseina u Kuvajtu, u kolovozu 1990., u usporedbi s nesposobnošću Washingtona da nametne svoju volju u Panami. Prije Iraka, na čelu popisa 'banditskih država' nalazili su se Iran i Libija. Ali neke druge države nikada se nisu našle na tome popisu. Indonezija je dobar primjer. Od neprijatelja postala je prijateljem nakon što je general Suharto došao na vlast 1965., i to poslije krvavog pira kojim je zaradio veliki pljesak Zapada. Gospodin Suharto je vrlo brzo postao 'čovjek kakav nam se sviđa' ('our kind of guy'), prema opisu Clintonove vlade, iako je počinio beskrajne zločine i agresiju nad vlastitim narodom. Samo u osamdesetim godinama snage reda u Indoneziji ubile su oko 10 tisuća ljudi, i to prema priznanju samoga diktatora, koji je usput objasnio da se mrtva tijela ostavljaju nepokopana kao neka vrsta 'šok terapije'. Od prosinca 1975. Vijeće sigurnosti UN-a ipak je zatražilo od Indonezije da 'odmah' povuče svoje vojne postrojbe iz Istočnog Timora, nekadašnje portugalske kolonije, i zatražilo da 'sve države poštuju teritorijalnu cjelovitost Istočnoga Timora i neotuđivo pravo njegovih stanovnika na samoodređenje'. A SAD je na tu odluku Vijeća sigurnosti odgovorio tajnim povećanjem isporuka oružja agresoru. Tadašnji američki veleposlanik pri UN-u Daniel Patrick Moynihan u svojim memoarima kaže da je ponosan što je za račun Indonezije UN učinio 'posve nedjelotvornim, bez obzira na područja u kojemu je UN donosio odluke'. A sve je to radio prema uputama State Departmenta, 'koji je zaista želio da se stvari razviju onako kako su se razvile i koji je djelovao s tim ciljem'. Washington će kasnije mirno prihvatiti, iako je to bilo kršenje međunarodnog zakonodavstva, krađu timorske nafte (uz sudjelovanje jedne američke naftne kompanije) unatoč svim razumnim tumačenjima međunarodnih sporazuma. Usporedba stanja u Istočnome Timoru i u Kuvajtu stoji, ali postoje i neke razlike. Ograničit ćemo se samo na onu najočitiju razliku: zločini koje je indonežanski režim počinio na Timoru uz američki blagoslov uvelike nadmašuju one koji su pripisani Iraku poslije okupacije Kuvajta. Ali Indonezija zbog toga nije proglašena 'banditskom državom' na popisu koji je sastavio Washington. Nisu zločini Sadama Huseina nad svojim vlastitim narodom ni uporaba kemijskog oružja protiv civila, što su američke tajne službe savršeno dobro znale, pretvorili toga diktatora u 'bagdadsko čudovište'. Prije zauzimanja Kuvajta, SAD ga je toliko podupirao da mu je čak progledao kroz prste poslije iračkoga napada zrakoplovima na američki ratni brod USS Stark (u kojemu je poginulo 37 američkih mornara). Tu je povlasticu prije toga doživio samo Izrael (prigodom napada 'zbog pogreške' na USS Liberty, u lipnju 1967., u kojemu je bilo 34 poginulih). Koordinirali su sa Sadamom Huseinom diplomatsku, vojnu i gospodarsku kampanju koja je 1989. dovela do kapitulacije Irana pred 'Bagdadom i Washingtonom', kako to piše povjesničar Dilip Hiro. Čak su od Sadama Huseina zatražili usluge koje obično obavlja vazalska država: npr. da uvježba nekoliko stotina libijskih plaćenika koje su Amerikanci okupili za zbacivanje režima pukovnika Gadafija, prema izjavi nekadašnjeg Reaganova savjetnika Howarda Teichera. Sadam Husein je završio na popisu 'banditskih država' zato što je previše zagrizao i pokazao se neposlušnim, jednako kao i zločinac mnogo manjeg dometa, general Manuel Noriega iz Paname, čiji su najveći zločini počinjeni u vrijeme kad je bio u službi Washingtona, za što je bio i plaćen. Kuba je u tu kategoriju svrstana zbog navodne upletenosti u 'međunarodni terorizam', ali u toj kategoriji nisu i SAD koje su u posljednjih četrdeset godina poduzele mnoge terorističke napade na taj karipski otok pokušavajući izvršiti atentat na Fidela Castra. I Sudan se našao među 'banditskim državama', ali ne i SAD koje su 1998. bombardirale navodnu tvornicu kemijskoga oružja, za koju se kasnije utvrdilo da je zaista bila samo tvornica lijekova, što su tvrdili i u Kartumu. Kao što se može vidjeti, koncept 'banditske države', danas službeno napušten, bio je iznimno fleksibilan. Na kraju krajeva, kriteriji su bili savršeno jasni: 'banditska država' nije samo zločinačka država, to je bila država koja se ne pokorava zapovijedima moćnih, osobito zapovijedima SAD-a, a sam SAD je, naravno, uvijek izvan te sramotne kategorije", piše Noam Chomsky, profesor na Massachusetts Institute of Technology u Bostonu (SAD).