ŠVIC 10.VIII.-NZZ-BIH

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 10. VIII. 2000. Bosna - vojno primirena i raskoljena "U Sarajevu na putu od zračne luke do grada, ruševine olimpijskog sela podsjećaju na 1395 dana srpske opsade. Vlada svjesno ostavlja kosture kuća kao upozorenja. U kući vojske predstavljaju se oružane snage bošnjačko-hrvatske federacije. General Atif Dudaković, koji je u ratu branio bihaćku enklavu, predstavlja Ordre de Bataille s četiri korpusa i više divizija. Organigram je dojmljiv. Ali potpuno opremljene, za akcije spremne postrojbe nisu posrijedi. O tomu svjedoče brojevi koje predočuje švedski brigadir Ulf Henricsson. Henricsson po nalogu Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi (OESS) ovjerava izgradnju postrojbe o kojoj su se dogovorile zaraćene strane sporazumima iz Daytona, Beča i Firence. Po Henrikssonu se profesionalna vojska federacije 1999. sastojala još od 34 tisuće ljudi. Sada, poslije prve utvrđene redukcije za 15 posto, broji još dobrih 28 tisuća ljudi. A poslije idućeg koraka razgradnje, kretat će se oko 22 tisuće. Federacijska je vojska uglavnom stalna vojska, znači da su doista popunjene samo ključne funkcije. U svakom slučaju oružane snage u slučaju novog sukoba mogu se kadrovski povećati u roku od nekoliko tjedana. Vodstvo bi moglo posegnuti za velikim pričuvama koje su unovačene, obučene i upotrijebljene u ratu od 1992. do 1995. U postupku verifikacije general Henricsson vodi ustrajnu borbu. U vojnom smirivanju međunarodna mirovna postrojba (SFOR) obavlja sjajan posao. Teže je uspostaviti demokratske odnose i učvrstiti pravnu državu. No ponajprije treba pokrenuti gospodarstvo. Tu zapinje u cijeloj Bosni i Hercegovini. Sve dok među narodnosnim skupinama vlada nepovjerenje, pozorno paze na svoju vojnu spremnost. Ali vojske zahtijevaju previše novca koji zbog toga nedostaje u ekonomskoj izgradnji. Što se tiče zaliha oružja, SFOR pomaže OESS-u kod verifikacije razoružavanja. Koliko se može prosuditi, strane se u stanovitoj mjeri pridržavaju sporazuma. Sive zone postoje samo u knjigovodstvu. Proračuni ne odgovaraju činjenicama. U federaciji se kantoni brinu za opskrbu ali izdaci se ne knjiže. U računima nedostaju troškovi uzdržavanja a vojske općenito malo drže do transparentnosti. U organigramu federacijske vojske plavom su bojom označena tri korpusa, jedan crvenom. Plavi su bošnjački, crveni je hrvatski. Prvi bošnjački korpus razmješten je na prostoru Sarajeva, drugi na prostoru Tuzle a treći u blizini Bihaća. Prvi hrvatski korpus zove se Prvi gardijski korpus i glavni mu je stožer u Mostaru, glavnom gradu Hercegovine. Slavko Pulić, šef stožera gardijskog korpusa potvrđuje razdiobu. I bosansko-hrvatske oružane snage zasad se uglavnom sastoje od stalnog sastava vojske. Korpus zapravo tvori vlastitu vojsku s četiri stalne divizije koje imaju svoja zapovjedništva u Mostaru, Tomislavgradu, Vitezu i Orašju. Veza s tri bošnjačka korpusa praktički ne postoji. Postoji samo na papiru. Hrvatski zapovjednici dobivaju zapovjedi samo od svojeg zamjenika ministra obrane, bošnjački samo od muslimanskog šefa ministarstva. Sporazumi reguliraju odnos snaga bošnjačke i hrvatske komponenete. Prvotno je brojčani odnos iznosio 2 prema 1 u korist Bošnjaka. Na njihov je pritisak sada pomaknut na 2,3 prema 1. Hrvatski korpus podređen je izravno hrvatskom Vijeću obrane koje je u ratu tvorilo oružane snage u Hercegovini i srednjoj Bosni. U razgovorima s hrvatskim i bošnjačkim časnicima do izražaja dolazi nepovjerenje. Od travnja 1993. do ožujka 1994. obje su narodnosne skupine vodile ogorčeni rat u ratu, čije rane teško zarastaju. U hrvatskom korpusu osjeća se strah da će unutar federacije biti marginalizirani. Hrvatima i Bošnjacima zajednička je potpora američke tvrtke MPRI (Military Professional Resources Incorporated). MPRI se uglavnom sastoji od umirovljenih američkih časnika. Oni su i u Hrvatskoj sudjelovali u vojnim uspjesima. Sada bitno pridonose profesionalizaciji oružanih snaga u Bosni i Hercegovini. Obje etničke komponente federacijske vojske školuju se i opremaju po NATO-ovim standardima - za razliku od Republike srpske koja ustraje u tradiciji jugoslavenske vojske. Hrvatski korpus dobiva financijsku potporu iz Zagreba. Hrvatska ponajprije snosi troškove vojničkih plaća. Iz Zagreba je 1999. u Hercegovinu došlo više od 100 milijuna maraka. Iako je iznos poslije promjene vlasti u Hrvatskoj smanjen, bosanski Hrvati i dalje su upućeni na financijske injekcije. U borbi za transparentnost OESS je postigao da doznake za plaće iz Zagreba više ne idu izravno, nego preko ministarstva u Sarajevu. Inozemni novac trebaju i Bošnjaci. Značajnu potporu dobivaju iz arapskog svijeta. Bez financijske pomoći s Bliskog Istoka, ne bi postojala njihova tri korpusa. Od Ujedinjenih arapskih emirata Bošnjaci su dobili stanovitu količinu tenkova AMX-30. Prvotna francuska vozila razmještena su u Tuzli. No zbog vježba moraju ih premjestiti na zapad, u Glamoč. Treću bosansku oružanu snagu čini Republika srpska. Četiri srpska korpusa imaju svoje glavne stožere u Banjoj Luci, Bjeljini, Sokolcu i Bileći. I tu se lako može uočiti da se pretežno radi o postrojbama stalnog sastava a ne o postrojbi. U najvećoj pripravnosti, u ratu, oružane snage Republike srpske obuhvaćale su, prema podacima predstavnika glavnog stožera Milivoja Samardžića, 250 tisuća ljudi. Sada ih je još samo 12 tisuća, no potkraj 2000. godine morala bi se dostići donja granica od deset tisuća. Što se tiče oružja, Republika srpska se oslanja na materijal koji joj je jugoslavenska vojska masovno prepustila u proljeće 1992. Borbeni tenkovi su uglavnom T-55/62, djelomično i M-84 (poboljšana inačica T-72). Od 1995. više nije bilo obnavljanja. Do 1999. Beograd je snosio oko 60 posto vojnih izdataka. S kosovskim ratom potpora je gotovo zamrla. Sada Srbija pokriva tek 18 posto vojnih izdataka. Među bosansko-srpskim časnicima vlada potištenost. Žale se na očiti nedostatak novca, demografsku neravnotežu, nesretno povlačenje granica u Daytonu i na 'političke gadosti'. Bosansko- srpskoj vojsci nedostaje svega. Ima premalo goriva i gotovo više ne obavlja vježbe. Financijski je oružana snaga na rubu bankrota. No ne može se previdjeti da su bosanski Srbi profitirali na embargu protiv Jugoslavije. Granica na Drini slovi kao 'meka' i otvorena. Preko Bjeljine i Zvornika stalno u Srbiju odlazi roba koja inače ne bi baš lako našla put u bojkotiranu zemlju. U Republici srpskoj rade instruktori iz Beograda. Časnici srpsko- bosanske vojske školuju se u Jugoslaviji. No i federacija svoje kadrove šalje na školovanje u inozemstvo. Hrvatski gardijski korpus školuje svoje časnike u Hrvatskoj ili u Sjedinjenim Državama a bošnjački korpus svoje kadrove šalje u Tursku. Odvojeno školovanje protivi se nastojanjima da se unutar Bosne stvori izjednačenje. U proljeće ove godine zamisao OESS-a da zajednički stvore postrojbu za mirovne akcije, naišla je na otpor. Bataljun bi imao po jedan bošnjački, hrvatski i srpski odred a zapovjedništvo bi se rotiralo među narodnosnim skupinama. No Republika srpska odmah je stavila veto. Sporazumi dopuštaju federaciji posjedovanje 273 borbena tenka, 227 oklopnih tenkova, tisuću topova (kalibra iznad 75 milimetara), 41 borbeni zrakoplov i 14 borbenih helikoptera. Za Republiku srpsku gornje su granice 137 borbenih tenkova, 113 oklopnih tenkova, 500 topova, 21 borbeni zrakoplov i 7 borbenih helikoptera. To su službene brojke. Svakako ne treba isključiti i mogućnost postojanja tajnih brojki. Veća je teškoća što se oružje u sadašnjem kadrovskom stanju više ne može opsluživati. Isto tako se zbog financijske oskudice i ugovorno ograničenje trajanja obuke može tako smanjiti, da više ne može biti govora o dodatnom školovanju postrojba. U federaciji bi osnovni vojni rok od godine dana trebao biti smanjen na šest mjeseci. Četvrta i prevladavajuća vojska je SFOR (Stabilisation Force), međunarodna oružana snaga pod NATO-ovim vodstvom. Samo ona jamči mir. 1996. godine, kad se još zvala IFOR (Implementation Force), imala je 60 tisuća ljudi. U međuvremenu je znatno smanjena. Prvotno je okosnicu činila brigada. Sada je struktura smanjena na tako zvanu Battle Group. Nepromijenjena je jezgra mehaniziranog pješaštva ili tenkovskih grenadira. Tu pripadaju vlastito topništvo, komunikacije, logistika i po mogućnosti helikopterski odred. U Tuzli, u hermetički zatvorenoj Eagle Base (teksaške) 49. Armor Division, odnos snaga prosuđuje Michael H. Tayler, zamjenik zapovjednika. On je zaključio da se težina pomiče u korist federacije. Promjena odnosa snaga mogla bi se ipak prihvatiti, jer federacija ne želi novi rat, drži Tayler. Razvitak dopušta da se SFOR smanji na oko 20 tisuća ljudi. Ali treba računati na njegovu dugu nazočnost. Točan zaključak donosi i general Dudaković, junak Bihaća: 'Mi Bošnjaci, tvorimo najmlađu vojsku u Europi - ali s bogatim ratnim iskustvom. No suvremena bi borba od nas zahtijevala više od one koju smo vodili od 1992. do 1995. Odnosi među vojskama nisu dobro definirani. Dayton ostavlja previše toga otvorenim. Vlada nepovjerenje: tko je neprijatelj? Odakle dolazi prijetnja? Sve dok se to moramo pitati, mir može štititi samo SFOR'" - piše Peter Forster.