DNEVNI PREGLED BR. 152 - 10. KOLOVOZA 2000.

RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 9. VIII. 2000. Razgovor o Crnoj Gori - Steve Henke: Odlučujući je utjecaj Rusije i Kine, a ne Zapada Moderator: Nikola Gurović "Steve Henke, profesor na sveučilištu 'Johns Hopkins' u Baltimoreu, današnji savjetnik crnogorskoga predsjednika Mila Đukanovića, prije bugarskog predsjednika Petra Stojanova i svojedobno savjetnik potpredsjednika SIV-a Živka Pregelja, u intervjuu za RFE govori o opasnostima rata u Crnoj Gori. - Gospodine Henke, u nedavnom članku objavljenom u američkom magazinu 'Forbes' tvrdite da je Balkan na rubu novog sukoba i da Crna Gora može biti meta jugoslavenskog vođe Slobodana Miloševića. Mislite li da će on zanemariti upozorenja Zapada da ne počinje još jedan rat? = Ne vjerujem da Milošević ikad išta zanemaruje u političkim kalkulacijama. On gleda na ono što smatra svojom dobiti i na troškove angažiranja u ratu i onda donosi odluke. Mislim da će ovoga puta sve u najvećoj mjeri ovisiti, ne o tome što Zapad misli o problemima koje Milošević stvara, nego što o tome misle Rusija i Kina. Ako one kažu u redu je izazivati nevolje u Crnoj Gori to će za Miloševića imati veliku težinu i time se rizik od sukoba u Crnoj Gori povećava. - Ali predsjednik Putin je tijekom summita u Okinavi zauzeo stajalište Zapada? = Mislim da je Putinovo stajalište u najmanju ruku dvosmisleno. On je, objektivno govoreći, u savezu sa Srbijom i nemam nikakvih dvojbi da je Kina također u savezništvu sa Srbijom i Miloševićem. - Prema vašoj ocjeni, Milošević je jači nego ikad, neki analitičari kažu da on nema izlazne strategije i bori se za preživljavanje? = Zašto bi on imao izlaznu strategiju i zašto bi i da je ima rekao bilo kome, jer namjerava ostati na vlasti? - Kako gledate na položaj Crne Gore? Predsjednik Đukanović je dosad bio oprezan i mudar izbjegavajući sukob s Beogradom. Sada je izložen novom pritisku Zapada da prihvati savezne izbore skrojene po Miloševićevim potrebama? = Mislim da je teška pogreška Zapada što gura Đukanovića u tom smjeru. Tu je staru politiku u odnosu na Jugoslaviju ustanovio u travnju 1991. tadašnji američki državni tajnik James Baker kad je rekao da se svakako mora osigurati jedinstvo Jugoslavije. To je još pozicija Zapada. Prošli smo kroz ratove u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu i ti ratovi su djelomično izazvani i time što je Zapad mislio da te republike moraju ostati u saveznoj državi i Milošević je rekao: U redu, slažem se, moraju ostati, imamo Vojsku Jugoslavije koja će ih pokušati zadržati. - Neki eksperti kažu da najveći problem Srbije nije Milošević nego oporba koja je razjedinjena, bez jasne vizije budućnosti Srbije i nespremna da se distancira od nedavne prošlosti? = Oporba, naravno, nema viziju budućnosti i ne želi se distancirati od prošlosti jer jedine primjedbe koju imaju u odnosu na Miloševića su, prvo: da je na vlasti on, a ne oporba i drugo: da nije dobio ratove. Posebno je oporba ljuta jer nije pobijedio u ratu na Kosovu. - Vjerujete li da bi pozitivna promjena u Srbiji potaknula promjene u Bosni i pomogla stabiliziranju Kosova? = Ne, ne znam kako definirate pozitivnu promjenu, pretpostavljam da mislite na pobjedu oporbe i smjenu Miloševića? Da li mislite na to? - Da. = Ako oporba pobijedi smatram da praktično neće biti promjena na Kosovu i vjerojatno vrlo malo promjena u Bosni. Opća gledišta oporbe kada su u pitanju vanjska politika i regionalni problemi su jednaka kao i Miloševićeva. - Kakva je situacija u regiji općenito, imate svježe informacije i svakodnevne kontakte? = Mislim da je opća situacija, bar na temelju onoga što čitam, takva da se sada nalazimo na opasnoj točki i zato tvrdim da Zapad mora podržati referendum o neovisnosti Crne Gore. Ako Crnogorci žele taj referendum, Zapad ga mora podržati, koristeći luku Bar ne samo za logističke potrebe na Kosovu, već kao i luku NATO-a. - Slažete li se da bi to bila rizična operacija, jer nedavni lokalni izbori u Crnoj Gori su pokazali uravnotežen odnos snaga između prozapadne struje i prosrbijanske, da tako kažemo? = Mislim da o tome trebaju odlučiti Crnogorci, jesu li za referendum ili ne, ja nisam u poziciji da im kažem što trebaju učiniti sa svojim suverenitetom. Oni sami moraju odlučiti. - Mislite li da je Makedonija izvan opasnosti zbog snažne vojne prisutnosti na Kosovu? = Da, mislim da to osigurava pokriće za Makedoniju i štiti je do određene mjere. Ekvivalent tome bi bio ako bi NATO koristio luku Bar za logističke potrebe. Srbija neće prouzročiti nikakve probleme u Makedoniji zbog Miloševićevih kalkulacija o dobiti i troškovima, jer su troškovi veći od dobitka i zato što dolje već ima postrojbe. - Kosovska kriza je najveći izazov za Clintonov drugi predsjednički mandat. Kosovski Albanci su se vratili kućama, Srbi još oklijevaju iz sigurnosnih razloga. Iznenađuje li vas spori tempo normalizacije? = Ne, ne iznenađuje me uopće. Mislim da se situacija na Kosovu neće normalizirati još mnogo godina i ostat ćemo tamo u potencijalno nestabilnom okruženju dugo vremena, bilo da je Milošević na vlasti, bilo da je opozicija na vlasti u Beogradu. - Uz podršku 'Pakta o stabilnosti', u tijeku je nekoliko velikih projekata širom regije. Slažete li se da je Balkan na putu demokracije i napretka koji se ne mogu vratiti unatrag? = Mislim da to ostaje veliko pitanje, jer postoje žarišta mnogih problema u Srbiji, što može biti potencijalno faktor nestabilnosti. Imamo izbore uskoro u Rumunjskoj i čini se da će se bivši komunisti vratiti na vlast. Dakle, cijela situacija ostaje dinamična i nestabilna na Balkanu". (RFE) NJEMAČKI RADIO - RDW 9. VIII. 2000. Pregled tiska "Njemački tisak danas komentira eksploziju u središtu Moskve. 'Holsteinischer Courier' iz Neumuenstera piše: 'Trenutačno nitko ne zna tko je odgovoran za napad u središtu ruskoga glavnog grada. Možda nećemo nikad ni doznati jesu li nedužne ljude u zrak digli doista beskrupulozni Čečeni s bombom iz kućne radinosti. A šaputanja kako je ruska tajna služba imala svoje prste u napadima proteklih godina nisu ni do danas prekinuta. No, već sama činjenica da u središtu Moskve može eksplodirati bomba koja nosi smrt za djecu, žene i muškarce pokazuje da se u svakom trenutku rat na Kavkazu može prenijeti i u metropolu. Vojna pobjeda u Čečeniji još nipošto ne znači da je Kremlj osvojio i tamošnje glave. Naprotiv, sukob će se zaoštriti i postati radikalniji, i to kako u brdima Kavkaza tako i na javnim mjestima u Moskvi', procjenjuje 'Holsteinischer Courier' iz Neumuenstera. 'Der Tagesspiegel' iz Berlina pokušava sagledati posljedice: 'Bombaški napad u Moskvi podsjeća na ono čime je počeo Putinov uspon: drugi rat u Čečeniji. No ipak mu se ulizuju zapadni državnici. Doktor Putin u viziti. Obećava pravnu državu, pravdu u plaćanju poreza, više demokracije i tržišnu privredu nakon stagnacije posljednjih Jeljcinovih godina. Putin kao terapeut? Ili ipak - Putin kao diktator. Francuski filozof Andre Glucksman je nakon putovanja kroz čečenske predjele upozorio na mogućnost da bi svijet mogao doživjeti 'trenutak rođenja najveće lupeške države 21. stoljeća'. Zapad mora biti budan. Demokracija ili diktatura, terapeut ili lupež, ništa još nije odlučeno. Ipak je to tek njegova prva godina na vlasti', analizira 'Der Tagesspiegel' iz Berlina. 'Tageszeitung' iz Berlina piše o ukidanju imuniteta bivšem čileanskom diktatoru Augustu Pinochetu: 'Bivši čileanski diktator izgubio je imunitet od kaznenog progona. Nakon sudskog procesa i načina na koji su se odvjetnici ovog 84-godišnjaka ponašali prema sucu, svaka druga presuda bila bi iznenađenje. Sada je otvoren put za prve procese protiv bivšega diktatora. Hoće li on doživjeti i njihov kraj - neki čileanski promatrači polaze od toga kako bi postupak mogao trajati oko osam godina - svakako je upitno. Neće biti ni priveden u istražni zatvor i više je nego nevjerojatno da će Pinochet doista ikad nestati iza zatvorskih zidova', procjenjuje 'Tageszeitung' iz Berlina. Slično - ali ipak naglašavajući svjetsku važnost ove presude - piše i 'Rheinische Post' iz Duesseldorfa: 'Pinochet još ne stoji pred sudom. Ova sudska odluka još nije nikakva presuda o njegovim djelima, nego je tek stečena pretpostavka za sudski postupak. Ne mora biti odgovora ni pitanje je li Pinochet sposoban nastupiti u procesu. Ali Pinochet od jučer zna, kako ga je dohvatila sjena njegovih podruma za mučenje. A presuda djeluje i daleko izvan granica Čilea. Na slučaju Pinocheta zastupnici ljudskih prava napravili su golem korak naprijed. Diktatori i progonitelji ljudi čitavog svijeta više neće moći mirno spavati. A na tome treba čestitati', smatra 'Rheinische Post' iz Duesseldorfa". (RDW) BRITANSKI RADIO - BBC 9. VIII. 2000. Iz tiska "Eksplozija bombe u centru Moskve nalazi se na naslovnicama gotovo svih britanskih listova velikog formata. Svi listovi ističu da su predstavnici ruskih i moskovskih vlasti odmah za napade optužili Čečene, iako njihov vođa Aslan Mashadov to opovrgava. Pod naslovom 'Povratak terora u Moskvu', The Guardian' navodi da su ruske vlasti tijekom proteklog tjedna bile u stanju iščekivanja, jer su se bojali da bi čečenski gerilci ili njihove pristaše terorističkim napadima mogli obilježiti četvrtu obljetnicu zauzimanja Groznog, kad su bili potpuno porazili rusku vojsku. 'The Daily Telegraph' ističe da je u prošlogodišnjim bombaškim napadima u Moskvi ubijeno više od 200 ljudi, te da se i tada tvrdilo kako iza svega stoje čečenski teroristi, iako nikad nisu pruženi dokazi niti je uhićen itko osumnjičen. List navodi da se na Puškinovu trgu samo nekoliko sati nakon jučerašnje eksplozije pojavila skupina članova radikalne Nacionalističke stranke Vladimira Žirinovskog, te da su nosili transparent na kojemu je pisalo: 'Dobar Čečen je mrtav Čečen'. 'The Independent' u izvješću iznosi i teoriju po kojoj su prošlogodišnje napade na Moskvu i druge ruske gradove izveli pripadnici ruske tajne policije, nasljednici bivšeg sovjetskog KGB-a, kako bi stvorili preduvjete za ponovno slanje ruskih vojnika u Čečeniju i pokretanje još jednog napada. (BBC) GLAS AMERIKE - VOA 8. VIII. 2000. Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić posjetio je 'Glas Amerike'. S njim je razgovarala Ivana Kuhar. "Sinoć je gost 'Glasa Amerike' bio hrvatski predsjednik Stjepan Mesić. Gospodin Mesić dao je intervju za nekoliko redakcija 'Glasa Amerike', a u razgovoru s glavnom urednicom 'Hrvatske redakcije' Ivanom Kuhar govorio je o širokom spektru pitanja iz američko- hrvatskih odnosa. - Dobar Vam dan, gospodine predsjedniče, i hvala Vam na razgovoru. Čast nam je imati Vas u studiju 'Glasa Amerike'. Danas ste bili u Pentagonu, zajedno s predsjednikom hrvatske Vlade Ivicom Račanom, gdje ste dočekani uz najviše američke vojne počasti. Time ste postali prvi hrvatski dužnosnici kojima je ukazana takva čast. O čemu ste razgovarali s ministrom obrane Sjedinjenih Država? = Razgovarali smo općenito o suradnji između Hrvatske i Amerike, razgovarali smo o suradnji naše dvije vojske. Ja sam zahvalio na onome što je američka administracija učinila za Hrvatsku, a zahvalio sam i na onome što smo dobili u treningu naše vojske, tako da se mi sada preustrojavamo u vojsku koja će biti kompatibilna vojskama Europske unije. Razgovarali smo i o civilnoj kontroli vojske i o onome što nas očekuje ubuduće, a to znači isto suradnja s američkim instruktorima. Mi želimo imati vojsku koja će biti uključena u NATO pakt, vojsku koja će štititi granice, a ne vojsku koja će bilo koga napadati. - Upravo kada govorimo o preustroju Hrvatske vojske na neke zapadne standarde, dotičemo se pitanja civilne kontrole nad vojskom. Vi ste nedavno izjavili da Združeni stožer treba odgovarati predsjedniku Republike, a ne ministarstvu, odnosno Vladi. Je li bilo govora i o tom pitanju? Kakav je američki stav? = Nismo o tome konkretno razgovarali, ali zna se otprilike što ja zastupam. Naime, komandna vertikala mora ići od predsjednika Republike, preko Glavnog stožera, pa do operativne vojske. Kontrola treba ići od vlade i instrumentarija kojeg vlada ima, a to znači onda i ministarstvo obrane. Gledajte, ako idemo na depolitizaciju vojske, onda vojska ne može biti pod komandom ministra i njegovih zamjenika, koji su svi stranački ljudi. Ja nisam stranački čovjek i time je već i ovako javno obznanjeno da je vojska depolitizirana. Znači, vlada ima svoje ovlasti, vlada ima svoja zaduženja koja mora učiniti u vezi s vojskom. To su mobilizacijski planovi, osiguranje sredstava u budžetu i logistika. No, sama komanda mora biti izdvojena od ministarstva. - Nailazite li na razumijevanje Vaših zapadnih sugovornika za te stavove? = Pa, uglavnom se to prihvaća. Bilo je, rekao sam, nerazumijevanja. Nije to ništa novo, to je u europskim vojskama običaj. Mi ulazimo sada u parlamentarnu demokraciju i parlament će imati do kraja kontrolu čitave vojske, znači i ministarstva i stožera. Samo komandna pozicija predsjednika ostaje i dalje. Mislim da se tu uglavnom svi slažemo. - Prije nego što ste krenuli na put, rekli ste u jednom intervjuu 'Glasu Amerike' da očekujete financijsku potporu Sjedinjenih Država i za kapitalne investicije. Izdvojili ste plinovod iz Norveške, preko središnje Europe do Jadrana, zatim cestu od talijanske granice do Jonskog mora itd. Što je s manjim ulaganjima, s privatnim ulaganjima? Kada će i na koji način Hrvatska uspostaviti jedan pravni poredak koji bi omogućio američkom ulagaču da vjeruje da može ulagati u Hrvatskoj, a da će mu prava biti zaštićena? = Mi smo imali jedan veliki zastoj u ulaganju u hrvatske resurse, jer Hrvatska nije bila pravna država. Hrvatska je bila ipak, na svoj način, izdvojena iz europskih događanja, iz europskog trenda. Hrvatska je bila izolirana vlastitom politikom. Danas smo mi pravna država. Danas u Hrvatskoj svi građani imaju jednaka prava i jednaki su pred zakonom. Mi želimo da to bude prepoznato i u svijetu, pa onda svakako i u Americi. Želimo da financijski kapital nađe put do hrvatskih resursa, da dobijemo aktivitet u privrednim resursima, ali i aktiviranje ljudskog potencijala. To mislim da će biti prepoznato u Europi i svijetu i mi se nadamo da ćemo na taj način riješiti svoje privredne probleme. Regulativu smo donijeli, ona je sada kompatibilna zapadnoj Europi. Ali, ono što je neminovno, ono što se mora učiniti, to je ulaganje u strateške projekte, kao što ste i rekli. To je autocesta od talijanske granice, preko Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Albanije, do Grčke i dalje do Turske. Čitav bi ovaj region time bio otvoren prema zapadnoj Europi što bi značilo i određenu simboliku u udruživanju, a i aktiviranju svih resursa. Radimo i na tome da nam se pomogne u čišćenju Dunava, jer je Dunav neprohodan zbog srušenih mostova. To čišćenje iziskuje oko 30 milijuna dolara te vjerujemo ćemo naići na razumijevanje. Tu je i projekt za kaspijsku naftu preko Rumunjske, Mađarske, do Jadrana, a to znači do Europe, te projekt naftovoda iz Norveške preko srednje Europe do Jadrana. - Jeste li u tom smislu već dobili nekakva obećanja? = Obećanja idu preko Pakta o stabilnosti jer bi se izradila jedna studija o izvedivosti. Jedino je do sada završena studija o čišćenju Dunava. Ove druge studije se sada razrađuju. One će biti sufinancirane i mi se nadamo da će to ići dosta brzo, jer je to potrebno i Europi i nama. - Gospodine predsjedniče, možda riječ-dvije o izbjeglicama, o povratku izbjeglica. Sve se veći broj Srba vraća u Hrvatsku. Čuju se neke kritike da se ipak radi o više-manje jednostranom povratku, da se tek zanemarujuće mali broj Hrvata do sada vratio u republiku srpsku. Hoće li Hrvatska omogućiti svim izbjeglicama srpske nacionalnosti povratak u Hrvatsku, dakle bez obzira na mogućnost da se Hrvati možda i ne vrate tamo kamo bi se željeli vratiti? Što po tom pitanju očekujete od američke administracije? = Mi smo za to da se svi izbjeglice i prognanici vrate u svoje domove. To nije tako jednostavno; treba obnoviti kuće. Ali, ako se Hrvati ne bi vraćali u Bosansku Posavinu, onda je problem s povratkom Srba, jer je to vezano. Znači, mora biti potpuna suradnja vlasti Bosne i Hercegovine i vlasti u Hrvatskoj. Mi jesmo za to da se naši građani vrate, mi uopće ne stavljamo znak jednakosti između prognanika i nacionalnosti. Oni su za nas jednostavno žrtve rata, a drugi su oni koji su krivi za rat, oni koji su krivi za ratne zločine. Ti trebaju i odgovarati. Ali, prognanici su, u principu, jednostavno žrtve rata. Mi želimo da se naši građani vrate u Hrvatsku, želimo im omogućiti ne samo obnovu kuća, nego i obnovu privrednih objekata u kojima će raditi, obnovu škola i na tome radimo. Svuda smo naglašavali da mi možemo obnoviti kuće, međutim, za obnovu privrede trebamo sredstva sa strane; tu očekujemo međunarodnu pomoć i pomoć Sjedinjenih Država. - Očekujete li da će možda Sjedinjene Države izvršiti pritisak na one vlade koje ne dopuštaju povratak prognanika, nego samo deklarativno stoje iza njega? = Problem u Bosni i Hercegovini sigurno je velik i najveći je u srpskom entitetu. Tu međunarodna zajednica mora pomoći. Međunarodna zajednica pomaže sadašnju vlast u srpskom entitetu, a ta vlast ništa ne poduzima za povratak Bošnjaka i Hrvata. U tom smislu, ja mislim da oni mogu učiniti određeni pritisak, a vlast mora garantirati sigurnost ljudima pri njihovom povratku. - Hoćete li u State Departmentu razgovarati o povratku Zvonka Bušića u Hrvatsku? = Taj dio posla mi ćemo obavljati preko našeg diplomatskog predstavništva i nadležnog ministarstva. Činjenica je da je Zvonko Bušić na izdržavanju kazne već 25 godina, da je on spreman za resocijalizaciju, on je već resocijaliziran. Ali, postoje problemi u zakonodavstvu, jer kod nas je zaprijećena kazna 20 godina najveća, a u Americi znatno više. Kad bi na ovaj način Bušić došao u Hrvatsku, mi ga ne bismo mogli držati u zatvoru. Taj dio se mora riješiti, jer, po novom zakonu, može biti izrečena kazna od 30 godina za najveće zločine. Ja se nadam da ćemo u ovom konkretnom slučaju naći rješenje. Znamo da je on suđen za terorizam, ali je tu bio jedan skup okolnosti koje mogu utjecati da se taj problem riješi. - Američki stručnjaci koji se bave hrvatskom problematikom zaintrigirani su postojanjem transkripata razgovora predsjednika Tuđmana. Kada ćete staviti cjelokupne transkripte na uvid javnosti? = Pa, ti transkripti su jedan veliki materijal, koji se skupljao od 1993. pa praktički sve do smrti predsjednika. Jasno da je to nemoguće dati sve na uvid, to bi bile enciklopedije svih tih zapisa i svega što se tamo govorilo, od nogometa, pa do državnih problema. Ali, ono što javnost interesira mi ćemo medijima dati na uvid i slobodno mogu objaviti. To nisu dokumenti koji su zaštićeni vojnom ili državnom tajnom, to su jednostavno razgovori koji su vođeni bez te zaštite. To nisu tajne. Ako su mediji zainteresirani, to im treba dati na uvid. - Povjesničari ističu da bi, čisto povijesno gledano, trebalo objaviti cjelokupne transkripte da bi se možda bolje mogla i procijeniti uloga predsjednika Tuđmana. = Kada bi sve objavili, pitanje je tko bi bio taj tko bi dobio autorska prava na sve te razgovore. Tamo ima stvari koje nikoga ne zanimaju ili su čisto privatne, ali ono što je važno danas za politiku, to se može objaviti. Sve skupa će biti interesantno jednog dana za povijest, pa neka se povjesničari s time bave. - Gospodine predsjedniče, puno Vam hvala na ovom razgovoru za 'Glas Amerike'". *** Očekujemo da će američka vojna industrija sudjelovati u modernizaciji Hrvatske vojske - razgovor s Imrom Agotićem. Prilog Bojana Klime. "Posjet visokoga hrvatskog izaslanstva Sjedinjenim Državama važan je i s vojnog gledišta. O sadašnjem trenutku američko-hrvatskih vojnih odnosa, kao i o temama o kojima se jučer raspravljalo u Pentagonu, za 'Glas Amerike' govori general-dopukovnik Imra Agotić, vojni savjetnik predsjednika Stjepana Mesića. Gospodin Agotić je rekao da je posljednjih šest mjeseci američka potpora Hrvatskoj na vojnom planu bila mnogo otvorenija no u prošlosti: Hrvatska je primljena u Partnerstvo za mir, za što je bila zaslužna - među ostalim - i podrška Sjedinjenih Država. 'Washington također otvoreno zagovara što skoriji prolaz u punopravno članstvo NATO-a. 'Zadovoljni smo sadašnjom razinom suradnje, a očekujemo još i više', rekao je general Agotić. Upitan što konkretno Hrvatska očekuje, gospodin Agotić je odgovorio: 'Amerika shvaća ulogu Hrvatske u stabilizaciji prostora jugoistočne Europe i zapadnog dijela Balkana. I svjesna je da je stabilnost Hrvatske - odnosno, ako je i njezina vojska dio procesa stabilnosti na tom prostoru - interes Sjedinjenih Država. I to je baza za daljnju suradnju. Pred nama je masovnija modernizacija Hrvatske vojske. Vjerujem da će u tom procesu američka industrija, vojna, uzeti vrlo značajno učešće, posebno u modernizaciji ratnog zrakoplovstva'. Hrvatska je pred reorganizacijom oružanih snaga. Dio tog procesa je i reorganizacija sustava zapovijedanja, te upravljanja od strane Ministarstva obrane. Ta problematika uključuje i civilnu kontrolu nad oružanim snagama - pitanje koje je Washington u više navrata, pogotovo prošlih godina, spominjao kao primjer nedovoljne demokratizacije hrvatskog društva. O ovom se pitanju posljednjih tjedana u Hrvatskoj dosta raspravlja, te je očito da postoje izvjesne razlike između Ministarstva obrane i Glavnog stožera Hrvatske vojske. Gospodin Agotić kaže da razlike nisu tako velike, naime, svi se slažu da bi Hrvatska trebala imati učinkovitu, manju i demokratski nadziranu vojsku. 'Razlika je u ovome: treba li Glavni stožer biti direktno, po svim pitanjima, pod Ministarstvom obrane, a da zapovjedanje od strane vrhovnog zapovjednika ide preko tog ministarstva ka Glavnom stožeru, ili da Glavni stožer, po liniji zapovijedanja, bude izdvojen iz Ministarstva obrane. Ja sam pristalica ove druge struje. Ne zagovaramo izdvajanje Glavnog stožera izvan Ministarstva obrane po svim pitanjima, ali želimo da ovlasti Ministarstva obrane u odnosu na Glavni stožer budu točno definirane i razgraničene, i obrnuto. A da linija zapovijedanja Oružanim snagama ide od vrhovnog zapovjednika, predsjednika Republike, preko Glavnog stožera na postrojbe', rekao je vojni savjetnik predsjednika Mesića. Program 'Partnerstvo za mir' nedavno je preporučio Sloveniji, koja je članica te organizacije, da - prema strateškoj koncepciji Partnerstva - nema potrebe trošiti sredstva za nabavu novih tenkova i zrakoplova. Kako bi na ovakav savjet reagirala Hrvatska? Gospodin Agotić, vojni savjetnik predsjednika Stjepana Mesića, kaže da je Hrvatska u jedinstvenoj poziciji. 'Naše Oružane snage stvorene su u jednom vrućem i krvavom ratu, a u susjedstvu nam je još uvijek nestabilna Srbija', rekao je general Agotić i dodao: 'Svatko gradi svoju oružanu silu, pa i kad je član NATO saveza, prije svega za očuvanje vlastite nacionalne sigurnosti, te očuvanja mira, kako bi se demokratski sustav razvio u potpunosti. Ali, istovremeno, ako s nekim ulazite u partnerski, saveznički odnos, onda se morate povinovati određenim regulama koje taj savez nameće, što je sasvim logično i normalno. Ja znam za ovaj savjet što se Slovenaca tiče. Radi se o savjetu, ne o obavezi - da je stvarno korisnije trošiti novce na razvoj komunikacija, a ne na tenkove i avione. Mi bi bili jako sretni kada bi naše procjene, a i procjene nama dobronamjernih saveznika, rekle da moramo puno manje trošiti za oružane snage, no što sada, objektivno, moramo trošiti. Nadam se da će i to vrijeme doći'". (VOA) INOZEMNI TISAK SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 9. VIII. 2000. Ima li Bijela kuća doktrinu? "Svaki predsjednik nešto želi nazvati svojom doktrinom. Ali, prema protokolu, moraju je proglasiti drugi. Pa postoji li onda Clintonova doktrina? Hoću reći, neka druga osim one: 'Oralni seks nije seks'? Nešto na tragu tradicionalnije teme poput pitanja kad se može uporabiti američka vojna sila? Kako kažu Predsjednikovi kritičari, Clintonova je doktrina da američka krv i novac moraju poteći kad god mu netko u nekoj dalekoj zemlji stane na žulj. Te je kritičare Clinton opskrbio streljivom, razmetljivo izjavljujući 'nikad više' nećemo govoriti o 'etničkom čišćenju' nakon bombardiranja na Kosovu prošle godine. Ali Clintonova je doktrina mnogo suptilnija", piše Michael Kinsley. "Ona, kako se gotovo svi slažu, odgovara na pravo pitanje: Kada se, sad kad je završio hladni rat, američke snage može upotrijebiti za nešto drugo osim zaštite nacionalne sigurnosti po strogoj definiciji? Jedan legitiman odgovor je: nikad. Ali to je izolacionizam, odgovor koji dvije glavne stranke odbijaju. Želite li preuzeti vodstvo u svijetu - što mi činimo - morate htjeti upotrijebiti svoju snagu i za nešto drugo osim samoobrane. Clintonova doktrina odgovara da će SAD ponekad pokušati zaustaviti humanitarne katastrofe i zaštititi slobodu i demokraciju širom svijeta. Dobro, ne zvuči baš kao doktrina, a pogotovo ne suptilna. Ali ključne riječi su 'ponekad' i 'pokušati'. Izravno proturječe najslavnijoj doktrini proteklih godina, Powellovoj doktrini. Doktrina Colina Powella može se svesti na 'sve ili ništa'. Svaka vojna aktivnost morala bi imati jasan i ostvariv cilj, morala bi imati potporu javnosti i uključivati nadmoćne snage kako bi osigurala sigurnu i potpunu pobjedu. Bez močvara. Problem Powellove doktrine je to što ona, uzmete li je ozbiljno, odbacuje svaku zamislivu uporabu sile, osim odvraćanja izravnih prijetnja američkoj sigurnosti. I opet se svodi na izolacionizam do kojega se dolazi zaobilaznim putem. Clintonova doktrina kaže: zašto mora biti sve ili ništa? Postoje situacije u kojima su ugroženi naši interesi i vrijednosti, ali ne i naša sigurnost, što traži trenutačan odgovor. Te situacije ne opravdavaju pola milijuna vojnika i učestalo bombardiranje, ali ne opravdavaju ni pasivnost. U takvim situacijama ograničen odgovor s razumnim izgledima za uspjeh ne mora se pretvoriti u noćnu moru, a čak i djelomičan uspjeh može biti časniji od nepoduzimanja nikakve operacije. Clintonova doktrina ne uzdiže logičnu dosljednost u sfere moralnoga. Hoćemo li djelovati, ovisi o okolnostima. A među njima su one koje glasno priznajemo, poput geografske udaljenosti ili opasnosti od šire upletenosti. Ali i one koje se ne spominju poput Predsjednikove popularnosti u anketama, blizine izbora, drugih događaja, raspoloženja i snage druge stranke, koliko toga smo već iskušali i slično. To je, ukratko, potpuno u Clintonovu stilu. Ali to ne znači da je pogrešno. Kritičari su radili veliku zbrku zbog nedosljednosti. Zašto Bosna, a ne Ruanda? Zašto Kosovo, a ne Sierra Leone? Čak su spominjali i rasizam. Ali te pritužbe uglavnom dolaze kad Clinton djeluje, a ne kad nije djelovao. Čudan je oblik afirmativne akcije tvrditi da moramo dopustiti da pokolju bijelce na Kosovu jer smo dopustili da pokolju crnce u Ruandi. U Somaliji smo intervenirali pod Bushom starijim, a kritičari su Clintona optužili da je humanitarnu misiju pretvorio u nešto loše nazvano 'izgradnjom nacije'. Ipak, kad se Clinton upustio u isključivo humanitarne intervencije kojima je jedini cilj bilo spašavanje života, optužili su ga da je 'pretvorio vojnike u socijalne radnike'. Kritičari se koriste svakom prilikom da nejasne rezultate tumače kao potpuni neuspjeh. (Po standardima koje primjenjuju za Kosovo, francuski napad na kolaboracioniste oduzima legitimnost Drugom svjetskom ratu.) I naravno, kad sve drugo propadne, kritičari rado tvrde da Clintonu osobni osjećaji oduzimaju moralnu snagu za djelovanje. (Drugim riječima, Bosanci bi morali umrijeti zbog grijeha Monike Lewinsky.) Ali oni koji kritiziraju moraju ponuditi i svoje rješenje. Kad bi, dakle, kritičari upotrijebili silu? Republikanska platforma 2000. citira Georgea W. Busha: 'Odbacimo zastore izolacionizma, baš kao što odbijamo kraljevsku krunu. Ne smijemo silom dominirati nad drugima - niti ih izdati svojom različitošću', i tako dalje. Platforma ide dalje i 'promiče američke interese i načela', ali 'izbjegava opasne sukobe novom strategijom' koja odražava 'očito američki internacionalizam'. Ukratko, nemaju ideja. 'Ni ovo ni ono' prastara je retorika ('pregovarati iz straha... bojati se pregovarati') i nije loše načelo vlade. Ali 'nedovoljno ovo ili ono' baš i nije kritika. Niti je obećanje da neće biti 'ni ovo, ali ni ono' baš odrednica budućeg djelovanja. Platforma republikanske stranke tuži se na 'prazne prijetnje... na Balkanu', ali ne kaže niti da su te prijetnje morale biti poduprte silom niti da nisu smjele biti izrečene. Oprezno kaže da su 'Amerikanci zabrinuti zbog humanitarnih katastrofa koje su pale na afričke narode', ali još opreznije ne kažu što bi Amerika morala učiniti. 'Republikanci imaju strategiju', tvrde u svom programu i daju mnogo primjera za to što nije njihova strategija, ali ne spominju što jest njihova strategija. Tendenciozno kritiziranje nije strategija. Najpristojnije je tumačenje republikanskih stajališta: Nekad ćemo djelovati, a nekad nećemo, ovisno o okolnostima. Drugim riječima, Clintonova doktrina je sad naša dvostranačka vanjska politika", zaključuje Kinsley. Proračunati rizik "Zašto? To je prvo pitanje koje se nameće o Goreovu izboru senatora iz Connecticuta Joea Liebermana za partnera u predsjedničkoj utrci. Gore nije prirodno sklon rizičnim ispadima, a njegov je izbor rizičan na nekoliko razina", piše Michael Kelly. "Za početak - Lieberman je Židov. Bilo bi lijepo kad nitko od toga ne bi pravio pitanje, a birači možda i neće. Ipak, 'The Washington Post', 'The New York Times' i 'USA Today' - svi su mislili da to moraju istaknuti u naslovu. Drugo, Lieberman je, kako su brzo primijetili Bushovi suradnici, ideološki bliži Georgeu Bushu nego Alu Goreu. Gore je izabrao čovjeka koji je mjesto u Senatu izborio potporom Williamu Buckleyu, izabrao je najdražeg republikanskog demokrata, izabrao je zakonodavca koji je podupro neke od najbitnijih političkih prijedloga Bushove kampanje. A to su, kao što se pokazalo, prijedlozi koje je Gore često napadao kao neodgovorne - i, ponovimo opet - 'rizične'. Treće, Lieberman je najpoznatiji po riječima koje je izgovorio 3. rujna 1998. kad je Goreov šef Bill Clinton javno priznao da je mjesecima lagao te da je, zapravo, imao nedolične odnose s Monicom Lewinsky. 'Takvo ponašanje nije samo nedolično - ono je nemoralno', rekao je Lieberman. 'Bojim se da je Predsjednik umanjio mogućnosti milijuna američkih roditelja koji pokušavaju usaditi u našu dijecu povijesne vrijednosti'. Izabravši Liebermana, kažu neki, Gore je zajamčio da će pitanje Clintonove sramote ostati u središtu predsjedničke utrke. Ali Gore je morao napraviti taj rizičan potez, koji možda i nije tako rizičan. Gore je morao učiniti nešto dovoljno hrabro kako bi prisilio birače da ga pogledaju u drugom svjetlu. To je možda učinio izabravši Liebermana. Anketa koju je proteklog vikenda proveo 'USA Today' pokazala je da Gore zaostaje za Bushom za 19 posto. Ista je anketa u ponedjeljak pokazala da je Bushovo vodstvo znatno izbrisano - na samo dva posto. To pokazuje da su birači Liebermanov izbor vidjeli kao dokaz, napokon, Goreove sposobnosti da učini nešto dobro... Kao što su Goreovi suradnici primijetili, antisemiti ionako ne bi glasali za Gorea. Glasači koji su Goreu potrebni pristaše su centra koji nisu dvolični i koji će vjerojatno pozitivno odgovoriti na Goreovu volju da poduzme povijesni korak prema demokratskom pluralizmu. (...) Gore je biračima morao pokazati da i on zna da je Clinton osramotio Bijelu kuću, ali on to nije mogao reći. Lieberman će to učiniti za njega, simbolizirat će moralnu osudu Clintona koju Gore ne može izgovoriti. Liebarman je koristan i u pitanju novca. Ozbiljan je predlagač reformi, a obje ga stranke poštuju zbog poštenja i časti. (...) Ostao je samo još jedan rizičan faktor, i to najozbiljniji - Liebermanov (po ljevičarskim demokratskim standardima) konzervativizam. Čak i fleksibilnom Goreu bit će teško napasti Busha zbog 'opasnih' prijedloga o socijalnom osiguranju i sličnim pitanjima kad Goreov partner podupire iste ideje. Još je bitnije to što izbor Liebermana pokazuje lijevom krilu Demokratske stranke da Clintonova i Goreova stranka više nije njihova stranka. To ne bi bilo bitno kad ljevičari ne bi imali kamo otići. A imaju: Ralphu Naderu, kandidatu zelenih. Skrenuvši udesno izabirući Liebermana, Gore je povećao mogućnost da znatan broj ljevičara odluči žrtvovati izbore, dati glas Naderu i tako zastrašiti Demokratsku stranku. Gore bi zbog toga mogao izgubiti izbore. Rizično, ali opet - ne tako rizično kao alternativa. Gore, napokon, nije imao izbora. Mogao je samo ostati na konju koji ga je već doveo ovako daleko. Nova Demokratska stranka nije Naderova, nego Vijeća demokratskog vodstva i njegova predsjednika Joea Liebermana. I to je jedina Demokratska stranka koja je pokazala da može izabrati predsjednika", piše Michael Kelly. AUSTRIJA DER STANDARD 9. VIII. 2000. Problem prošlosti "Problemi Austrije s kasnim svladavanjem prošlosti su višeslojni. Ne može ih izbjeći gotovo ni jedna ustanova i ni jedna društvena skupina. Desetljećima je slovilo kao državna doktrina da je Austrija bila prva žrtva nacionalsocijalizma. Tek s izjavom bivšeg saveznog kancelara Franza Vranitzkog 1988. u kojoj je službeno priznao da Austrija nije bila samo žrtva nego i počinitelj u nacionalsocijalizmu, došlo je do promjene svijesti. Sadašnja vlada gradi na tomu i trudi se oko isplate odšteta žrtvama nacističkog režima. Tu je dobar posao obavila vladina dužnosnica Maria Schaumayer, iako su važne pojedinosti još otvorene. Težak postupak s vlastitom prošlošću ipak nije samo na državnoj razini. I stranke imaju s time posla. Tako je predsjednik SPOE-a Alfred Gusenbauer morao čuti svoje o stanovitom sloju dužnosnika dok je davao pojašnjenje o 'smeđim mrljama' svoje stranke. OEVP još uopće nije ozbiljno obračunao s tim pitanjem, nego je refleksno odbijao svako pogrješno ponašanje. Isto je tako reagirala Katolička crkva koja se poslije 1945. stilizirala u fundamentalnu oporbu nacionalsocijalističkog režima. To je povijesno pogrešno, iako su mnogi katolici pružali uvjerljiv otpor. Službena ih crkva ipak nije podupirala. Refleksno se još prije nekoliko tjedana poricalo da je katolička crkva zapošljavala prisilne radnike. Sada se pojavio prvi slučaj. Daljnji se pretpostavljaju. Crkva bi dobro učinila kad bi s obradom tog poglavlja svoje prošlosti zaposlila i neovisne a ne samo crkvene stručnjake" - zaključuje komentatorica lista Katharina Krawagna-Pfeifer. NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 9. VIII. 2000. Godina dana Putina, godina dana rata "Svojeg prvog radnog dana na najvišem ruskom položaju u vladi, Vladimir Putin pokazao se samouvjerenim. Dva tjedna, tada će u Dagestanu opet biti mir, velika će ofenziva 'istrijebiti bandite', ako treba, bombardirat će ih i u Čečeniji. Sada, godinu dana poslije, ni jedan kamenčić više nije gdje je bio. Rečenica doslovno vrijedi za čečenska naselja, a metaforički širom Rusije. Čečenski dobrovoljci Šamil Basajev i Arapin Čatab 7. kolovoza prošle godine osvojili su neka sela u dagestanskim brdima. Boris Jeljcin je 9. kolovoza gotovo nepoznatog Vladimira Putina, djelatnika tajne službe, imenovao premijerom. Dobrovoljačka je akcija eskalirala u drugi rusko-čečenski rat od 1994. Novi premijer je poslije prijevremenog Jeljcinova povlačenja bio privremeni a zatim izabrani predsjednik. Rat je bio njegovo sredstvo za dolazak na vlast i za preobrazbu države Rusije u autoritarnu a uskoro jedva još federalistički strukturiranu državu. Putin je vodio rat s naizmjeničnim pojašnjenjima: kao neku vrstu akcije protiv 'bandita', kao borbu za očuvanje državnog jedinstva i svetih povijesnih granica, kao obranu od 'međunarodnog terorizma', kao obranu Europe od navodno usredotočene navale fundamentalista. Pojašnjenja su se razlikovala već prema prilici i publici. Ništa od toga nije bila čista istina, ponešto je bilo manje od pola istine. Motivi su bili - i jesu - dublji. Akcije su se pretvorile u sustavna kršenja ljudskih prava i u vjerojatno istrebljivački pohod protiv jednoga naroda. Uslužni tisak - još u prvom čečenskom ratu kritički - krivuda, prešućuje, opravdava. Motiv očuvanja integriteta države i uklanjanja sve većeg kriminala može se razumjeti. Ali on sadrži duboku šutnju o metodama. Činjenica da većina Čečena više ne želi imati ništa zajedničkoga s ruskom državom, ne može se povezati sa šovinističkim huškanjem (ono je možda u kasnijim fazama imalo neku ulogu), nego sa strašnim povijesnim iskustvom. Ruska kolonizacija i sovjetizacija sjevernog Kavkaza - a isto tako otpor protiv toga - sadržavali su tijekom stoljeća i pol strahote i nečovječnost, prisilna odvođenja i potiskivanja, prekinuta samo na nekoliko desetljeća gospodarskog razvoja, koji je opet koristio Rusiji i razorio tradicionalni čečenski gospodarski poredak, dok nije ponovno nastao u okrutnostima nezakonitoga rata i tek sada se iz kulturalnog konteksta pretvorio u etničko jedinstvo. Iz toga je izrasla nedovršena čečenska nacija koja se definira nasiljem - tragično i prisilno. Onima koji su Putinu pripomogli doći na vlast, a ni njemu samom, to ne znači puno. U najboljem slučaju pruža mu nove argumente, poduprte predrasudama kao poslije napada na moskovske stambene zgrade koje nedokazano pripisuju 'crnima', Čečenima. To je vojsci pružilo priliku da poslije dva izgubljena rata - u Afganistanu i na Kavkazu - pokaže snagu. Poslije godine dana ipak još bez željenog rezultata i bez jasnih izgleda. Činjenica da su na posljetku golemi interesi za cjevovode očito težili više od čak i u ruskom ustavu određenoga prava malih naroda na autonomiju, rijetko se javno spominje kao uzrok rata. Raspoloženje u Rusiji mijenjalo se istodobno s ratnim djelovanjima, pravno kao i duhovno. Putin, izabran kao nepoznat, ali jak čovjek, oslonjen na neprimjetno odabranu ali odanu mu stranačku konstelaciju, prevrnuo je naglavce poredak države - na glavu predsjednika, čije ovlasti Jeljcin iz više razloga nije mogao koristiti onako kako su napisane. U federalnom poretku preokrenuo je strukturu generalnih guvernera. Kastrirao je prvi parlamentarni dom, federacijsko vijeće. Strankama je bio poput krotitelja. Pravni je poredak 'vertikalno ojačao', što će reći: preusmjerio se odozgo. Javnom je mišljenju dodijelio ulogu koja u stanovitoj mjeri već podsjeća na 'transmisijsko remenje' prijašnjih desetljeća. Društvo se od civilnog pretvorilo u autoritarno. Država je jaka. Poslije deset godina kaosa i razbojničkog kapitalizma, besramnog bogaćenja i sramnog siromašenja, raspada struktura od zdravstva do obrazovanja, Rusiji je dakako potrebno više reda. No da se uvodi uništavanjem jedne pokrajine koja je u mnogo pogleda bila karikatura velike zemlje, i progonom njezinih stanovnika i da se civilno društvo time guši - ta je cijena visoka, besramno visoka" - drži komentator lista Karl Grobe. DIE WELT 9. VIII. 2000. Sergej Ivanov tajni je broj dva ruske politike "Kao desetogodišnjak, tajnik ruskog Vijeća sigurnosti volio je Beatlese, zato je učio engleski i bio je lud za plovidbom morem, vratima prema velikom, šarenom svijetu. Danas, kako Sergej Ivanov priznaje u jednom od rijetkih intervjua, rado čita kriminalističke romane, 'naravno na izvornom jeziku. U mojoj knjižnici su sva djela Le Carrea, 78 djela Agathe Christie i Forsyth'. Na more 47-godišnji general-poručnik tajne službe nikad nije isplovio. Unatoč tomu vidio je svijeta - kao špijun u Finskoj, Engleskoj i Keniji, pišu ruske novine. Ivanov ne govori o svojih 18 godina špijunaže u inozemstvu. Da je bio 'u Europi i Africi', ali - iako osim engleskog govori i švedski, 'ne i u Švedskoj'. Ispričati više ne bi bilo u skladu s 'nepisanom etikom' špijuna. Navodno ni u CIA-i nisu pričljiviji. Od svibnja ove godine Sergej Ivanov, koji po habitusu više podsjeća na sivog 'aparatčika', tajnik je ruskog Vijeća sigurnosti. S njim već potajno postupaju kao s Brojem dva u hijerarhiji ruske politike. Ako prevladaju gospodarski problemi, Ivanov će čvrstom rukom biti spreman za mjesto slabo prodornog premijera Kasjanova. U knjizi 'Razgovori s Vladimirom Putinom', predsjednik države, na pitanje tko mu je čovjek od najvećeg povjerenja, na prvom mjestu navodi Ivanova. Postoji pojam poput 'bliskog dodira' i baš to osjeća prema njemu. Ljudi koji poznaju Ivanova kažu da zna ostati neprimijećen. I slovi kao radišna zvijer. Sam Ivanov sebe drži introvertiranom osobom. 'Ali ne toliko da se bojim ljudi ili da odbijam kontakte.' Oduševljeni igrač odbojke i golfa već je četvrt godine na čelu ustanove koja formalno ima samo savjetodavnu ulogu. No dolaskom Putina na vlast, Vijeće sigurnosti dobiva sve veći utjecaj. Bez Ivanovljeva znanja ne obavi se nijedno imenovanje na području državne sigurnosti. Udvorice i birokrati koji imaju istančan osjećaj za stvarne odnose vlasti, stoje u redu pred njegovim uredom. Znaju da se u ruskoj državi bez njegova pristanka gotovo ništa više ne događa. To nedvojbeno odgovara predodžbama Predsjednika koji s Vijećem sigurnosti želi stvoriti protutežu prezidijalnoj administraciji. Tamo konce još povlači Aleksandar Vološin, kao šef uprave, čovjek koji pripada klanu Jeljcinove 'obitelji' i kojega se Putin zasad još ne može riješiti. Istodobno u Vijeću sigurnosti vidi instrument za politiku u kojoj pojam državna sigurnost dobiva sve veću ulogu. U Vijeću sigurnosti usvojena je nova vojna doktrina koja ruskom vodstvu ostavlja više prostora u primjeni nuklearnog oružja. Otamo potječe i doktrina informacijske sigurnosti koja je u čudnovatu mješavinu pomiješala internet, medije i javno mišljenje kao i iz toga rezultirajuće opasnosti. 'Ja sam za slobodu riječi', hvalio se Ivanov, 'ali moraju postojati granice i točna predodžba o onomu što se smije raditi a što ne.' Vijeće sigurnosti, pod pouzdanom upravom odanog Ivanova odražava na posljetku i Putinovo shvaćanje demokracije. Demokratske ustanove sve više imaju tek dekorativnu ulogu. Neformalni krug poput vijeća poduzetnika, utemeljenog baš po Putinovu naputku, čiji sastav određuje predsjednik, postaje donositelj odluka u sve jače centraliziranoj Rusiji. S predsjednikom Putinom i njegovim tajnikom Vijeća sigurnosti pronađena su dva čovjeka koji svijet gledaju kroz jednake naočale. Obojici su ušle u krv potajne operacije, prodor u društvo zbog 'viših interesa'. Zemljaci koji zbog toga osjećaju nelagodu, general tajne službe umiruje: 'Čekista na vlasti nitko se ne treba bojati'" - izvješćuje Manfred Quiring. FRANCUSKA LIBERATION 9. VIII. 2000. Uskraćena nekažnjivost "Ukidanje imuniteta koji je u svojoj zemlji uživao general Pinochet odlična je vijest. Ne pokazuje to samo da taj bivši čileanski diktator nije oslobođen polaganja računa pred sudom zbog bijega od europskih sudova, koji su ga jednom već lišili slobode, nego će morati odgovarati i zbog onoga što je počinio u prošlosti, i to pred čileanskim sudom, jedinim koji može posve vjerodostojno govoriti u ime žrtava. Da je sudski proces koji je pokrenuo španjolski tužitelj Garzon doista i održan, bili bismo svjedoci pomalo dvoličnoga prizora, jer bi jednome diktatoru sudilo sudačko tijelo koje potječe iz vremena jedne druge diktature, one Francove, a s kojom se to sudačko tijelo spokojno pomirilo bez prevelike grižnje savjesti i bez ijednoga sudskog procesa pokrenutog protiv ijednoga člana bivše vlasti. Mnogo je logičnije da se Pinochet bude prisiljen braniti na optuženičkoj klupi u državi u kojoj je i počinio svoja strašna nedjela. Uostalom, baš zato se zalažu brojni napredni Čileanci, i to još od vremena prije izbora koji su potvrdili da su takvi u većini. Nije problem u razmišljanju o tome kakvu bi kaznu mogao dobiti taj starac. Važnije je da optužnica protiv njega postane dio institucionalne povijesti čileanske demokracije koja se ponovno rađa. Ukidanje imuniteta Pinochetu koji si je on sam dao znači odbijanje mogućnosti da netko ostane nekažnjen, a to nadilazi samoga Pinocheta pa se time cilja i na sve njegove pomagače. Zamisao o stvaranju međunarodnoga kaznenog suda koji bi mogao kažnjavati kršenje ljudskih prava ima samo palijativnu moralnu vrijednost - u slučaju kad vlasti neke države-žrtve nisu ovlaštene ili ne žele ništa učiniti. Kad god je to moguće, pravda mora biti zadovoljena baš na onome mjestu gdje je zločin počinjen. A dužnosnici koji nasljeđuju demokratski sustav koji tek treba izgraditi moraju imati dosta hrabrosti za izvlačenje iz zaborava i javno raspravljanje o stvarima koje nužno podrazumijevaju sukobe. O kretanju tim putem ovisi čast mladih čileanskih državnih ustanova", piše Gerard Dupuy. ŠPANJOLSKA EL PAIS 9. VIII. 2000. Smrt i radost "Siguran dam da će se nekoliko milijuna Španjolaca obradovati na vijest da su četiri pripadnika ETA-e poginula od vlastite bombe. A sto ili dvije stotine tisuća njih neće vjerovati službenoj inačici vijesti i navodit će sumnjive pojedinosti. Baš takvi su me oduvijek najviše plašili, više od samih ETA-inih terorista. Jer, ovi, ako ništa drugo, ipak riskiraju život, a to im se i dogodilo - izgubili su ga. Dok oni drugi viču 'ETA, ubij ih' i raduju se kad ETA-ini 'gaudaris' ubiju nekoga. Telefonom pozovu obitelj ubijenoga i smiju se. U našoj državi se, već prema tradiciji, nitko ne raduje tuđoj smrti, ili bar to ne govori. Licemjerje je ponekad poželjno ponašanje. Mene nikad nije radovala nečija smrt, a zbog određenog načina razmišljanja koji se u mojem djetinjstvu nazivao 'šport' (današnji šport nema ništa zajedničkoga s time), ili čak 'fair play' (u mojem djetinjstvu u Španjolsku je prodirao engleski jezik iz Engleske, a ne kao danas, iz SAD-a), često sam primjećivao kod sebe određenu nezainteresiranost, s političkog ili društvenog gledišta, za neke od takvih smrti, zato što ti mrtvi ništa nisu mogli promijeniti u vezi sa stavovima zbog kojih su umrli, ali nikad nisam bio nezainteresiran s običnog ljudskoga gledišta. Tako je bilo. A i u ovome slučaju mislim da se ništa bitno neće promijeniti. Ili će se još i pogoršati. Dodat će oni ove mrtve među svoje mučenike. Poginule za njihovu pravednu stvar, njihovu popisu svetaca za beatifikaciju. Ali se prisjećam starih priča o vragu, u kojima on dopušta svojoj žrtvi da izabere način na koji će umrijeti. Kad sam bio malen, govorio sam da sam ja izabrao svoju smrt. Kasnije sam često razmišljao o tome da bih ustupio svoju smrt i zamijenio je za smrt nekoga teškog bolesnika. Ali ne bi to više bila neka velika zasluga, jer moj je život poslije malo vrijedio, osobito meni samome. Osim toga, time bih osiromašio smrt nekoga drugog čovjeka. Stare, nepotrebne priče. Ali ih navodim samo kao primjer, da biranjem tih smrti danas ne bih izabrao svoju, nego bih izabrao radije smrt onih koji su umrli umjesto nekih drugih, kojima je bomba bila namijenjena. Ljudi koji će danas ili sutra umrijeti. Nedužnih, kako kažemo, a nedužni su svi koje se ubija. Ne znam jesu li već ubili kurdskoga mladića kojega je španjolska policija izvukla iz bolnice gdje su ga trebali operirati i izručila Turskoj ili je on umro od batina koje je dobio prije toga, ali nisam baš siguran da je to najdemokratskiji način za podizanje ugleda Jose Maria Aznara u borbi protiv terorizma, i to prvi put demokratskim sredstvima. A ne vjerujem ni novim izjavama, prema kojima je španjolski zakon o strancima najnaprednji u Europi. No, to je već druga priča.", piše Eduardo Haro Tecglen.