ŠP-EL PAIS-9.8.-ETA

ŠPANJOLSKA EL PAIS 9. VIII. 2000. Smrt i radost "Siguran dam da će se nekoliko milijuna Španjolaca obradovati na vijest da su četiri pripadnika ETA-e poginula od vlastite bombe. A sto ili dvije stotine tisuća njih neće vjerovati službenoj inačici vijesti i navodit će sumnjive pojedinosti. Baš takvi su me oduvijek najviše plašili, više od samih ETA-inih terorista. Jer, ovi, ako ništa drugo, ipak riskiraju život, a to im se i dogodilo - izgubili su ga. Dok oni drugi viču 'ETA, ubij ih' i raduju se kad ETA-ini 'gaudaris' ubiju nekoga. Telefonom pozovu obitelj ubijenoga i smiju se. U našoj državi se, već prema tradiciji, nitko ne raduje tuđoj smrti, ili bar to ne govori. Licemjerje je ponekad poželjno ponašanje. Mene nikad nije radovala nečija smrt, a zbog određenog načina razmišljanja koji se u mojem djetinjstvu nazivao 'šport' (današnji šport nema ništa zajedničkoga s time), ili čak 'fair play' (u mojem djetinjstvu u Španjolsku je prodirao engleski jezik iz Engleske, a ne kao danas, iz SAD-a), često sam primjećivao kod sebe određenu nezainteresiranost, s političkog ili društvenog gledišta, za neke od takvih smrti, zato što ti mrtvi ništa nisu mogli promijeniti u vezi sa stavovima zbog kojih su umrli, ali nikad nisam bio nezainteresiran s običnog ljudskoga gledišta. Tako je bilo. A i u ovome slučaju mislim da se ništa bitno neće promijeniti. Ili će se još i pogoršati. Dodat će oni ove mrtve među svoje mučenike. Poginule za njihovu pravednu stvar, njihovu popisu svetaca za beatifikaciju. Ali se prisjećam starih priča o vragu, u kojima on dopušta svojoj žrtvi da izabere način na koji će umrijeti. Kad sam bio malen, govorio sam da sam ja izabrao svoju smrt. Kasnije sam često razmišljao o tome da bih ustupio svoju smrt i zamijenio je za smrt nekoga teškog bolesnika. Ali ne bi to više bila neka velika zasluga, jer moj je život poslije malo vrijedio, osobito meni samome. Osim toga, time bih osiromašio smrt nekoga drugog čovjeka. Stare, nepotrebne priče. Ali ih navodim samo kao primjer, da biranjem tih smrti danas ne bih izabrao svoju, nego bih izabrao radije smrt onih koji su umrli umjesto nekih drugih, kojima je bomba bila namijenjena. Ljudi koji će danas ili sutra umrijeti. Nedužnih, kako kažemo, a nedužni su svi koje se ubija. Ne znam jesu li već ubili kurdskoga mladića kojega je španjolska policija izvukla iz bolnice gdje su ga trebali operirati i izručila Turskoj ili je on umro od batina koje je dobio prije toga, ali nisam baš siguran da je to najdemokratskiji način za podizanje ugleda Jose Maria Aznara u borbi protiv terorizma, i to prvi put demokratskim sredstvima. A ne vjerujem ni novim izjavama, prema kojima je španjolski zakon o strancima najnaprednji u Europi. No, to je već druga priča.", piše Eduardo Haro Tecglen.