ES-TERORIZAM ŠP-EL PAIS-9.8.-ETA ŠPANJOLSKAEL PAIS9. VIII. 2000.Smrt i radost"Siguran dam da će se nekoliko milijuna Španjolaca obradovati na vijest da su četiri pripadnika ETA-e poginula od vlastite bombe. A sto ili dvije stotine
tisuća njih neće vjerovati službenoj inačici vijesti i navodit će sumnjive pojedinosti. Baš takvi su me oduvijek najviše plašili, više od samih ETA-inih terorista. Jer, ovi, ako ništa drugo, ipak riskiraju život, a to im se i dogodilo - izgubili su ga. Dok oni drugi viču 'ETA, ubij ih' i raduju se kad ETA-ini 'gaudaris' ubiju nekoga. Telefonom pozovu obitelj ubijenoga i smiju se. U našoj državi se, već prema tradiciji, nitko ne raduje tuđoj smrti, ili bar to ne govori. Licemjerje je ponekad poželjno ponašanje. Mene nikad nije radovala nečija smrt, a zbog određenog načina razmišljanja koji se u mojem djetinjstvu nazivao 'šport' (današnji šport nema ništa zajedničkoga s time), ili čak 'fair play' (u mojem djetinjstvu u Španjolsku je prodirao engleski jezik iz Engleske, a ne kao danas, iz SAD-a), često sam primjećivao kod sebe određenu nezainteresiranost, s političkog ili društvenog gledišta, za neke od takvih smrti, zato što ti mrtvi ništa nisu
ŠPANJOLSKA
EL PAIS
9. VIII. 2000.
Smrt i radost
"Siguran dam da će se nekoliko milijuna Španjolaca obradovati na
vijest da su četiri pripadnika ETA-e poginula od vlastite bombe. A
sto ili dvije stotine tisuća njih neće vjerovati službenoj inačici
vijesti i navodit će sumnjive pojedinosti. Baš takvi su me oduvijek
najviše plašili, više od samih ETA-inih terorista. Jer, ovi, ako
ništa drugo, ipak riskiraju život, a to im se i dogodilo - izgubili
su ga. Dok oni drugi viču 'ETA, ubij ih' i raduju se kad ETA-ini
'gaudaris' ubiju nekoga. Telefonom pozovu obitelj ubijenoga i
smiju se. U našoj državi se, već prema tradiciji, nitko ne raduje
tuđoj smrti, ili bar to ne govori. Licemjerje je ponekad poželjno
ponašanje. Mene nikad nije radovala nečija smrt, a zbog određenog
načina razmišljanja koji se u mojem djetinjstvu nazivao 'šport'
(današnji šport nema ništa zajedničkoga s time), ili čak 'fair
play' (u mojem djetinjstvu u Španjolsku je prodirao engleski jezik
iz Engleske, a ne kao danas, iz SAD-a), često sam primjećivao kod
sebe određenu nezainteresiranost, s političkog ili društvenog
gledišta, za neke od takvih smrti, zato što ti mrtvi ništa nisu
mogli promijeniti u vezi sa stavovima zbog kojih su umrli, ali nikad
nisam bio nezainteresiran s običnog ljudskoga gledišta. Tako je
bilo. A i u ovome slučaju mislim da se ništa bitno neće promijeniti.
Ili će se još i pogoršati. Dodat će oni ove mrtve među svoje
mučenike. Poginule za njihovu pravednu stvar, njihovu popisu
svetaca za beatifikaciju.
Ali se prisjećam starih priča o vragu, u kojima on dopušta svojoj
žrtvi da izabere način na koji će umrijeti. Kad sam bio malen,
govorio sam da sam ja izabrao svoju smrt. Kasnije sam često
razmišljao o tome da bih ustupio svoju smrt i zamijenio je za smrt
nekoga teškog bolesnika. Ali ne bi to više bila neka velika zasluga,
jer moj je život poslije malo vrijedio, osobito meni samome. Osim
toga, time bih osiromašio smrt nekoga drugog čovjeka. Stare,
nepotrebne priče. Ali ih navodim samo kao primjer, da biranjem tih
smrti danas ne bih izabrao svoju, nego bih izabrao radije smrt onih
koji su umrli umjesto nekih drugih, kojima je bomba bila
namijenjena. Ljudi koji će danas ili sutra umrijeti. Nedužnih, kako
kažemo, a nedužni su svi koje se ubija.
Ne znam jesu li već ubili kurdskoga mladića kojega je španjolska
policija izvukla iz bolnice gdje su ga trebali operirati i izručila
Turskoj ili je on umro od batina koje je dobio prije toga, ali nisam
baš siguran da je to najdemokratskiji način za podizanje ugleda
Jose Maria Aznara u borbi protiv terorizma, i to prvi put
demokratskim sredstvima. A ne vjerujem ni novim izjavama, prema
kojima je španjolski zakon o strancima najnaprednji u Europi. No,
to je već druga priča.", piše Eduardo Haro Tecglen.