DNEVNI PREGLED BR. 147 - 3. KOLOVOZA 2000.

NJEMAČKI RADIO - RDW 2. VIII. 2000. Uzbuna protiv desnih ekstremista "Njemačka je u stanju uzbune. Činjenica da su proteklih tjedana nasilnička djela desnih ekstremista dostigla nov vrhunac pokrenula je medije i političare i protresla je javnost. Jednodušna odluka glasi kako tako dalje ne može, ne tako ne smije ići. Ali kako se može toj sablasti stati na kraj? Što se mora učiniti kako bi se spriječilo da mladi ljudi radikalne desnice ne proganjaju ljude druge boje kože po ulicama, mlate ih ili čak ubijaju? Počela je nervozna potraga za konceptom protiv desnog radikalizma. A to je potraga koja je popraćena upečatljivim riječima, ali i koja je prožeta svojevrsnom bespomoćnošću. Riječ je o 'ni trunku tolerancije prema ekstremnoj desnici' i riječ je o tome da se skinheadsima 'mora učiniti vrućim i zemlju po kojoj hodaju'. Ekstremisti desnice moraju, kako glasi još jedan prijedlog, biti u 'opsegu upozorenja' policije baš kao i teški kriminalci, što znači da budu pod stalnim nadzorom policije. Na kraju je tu i zahtjev da bude zabranjena i desna ekstremna stranka NDP - Nacionaldemokratska stranka Njemačke. Ali mnogo što se sada predlaže u ovoj diskusiji, ako se bolje pogleda, ispada ili neprovedivo ili neprimjereno. Zabraniti jednu stranku u Njemačkoj znači izuzetno težak i dugotrajan proces, a osim toga bi opsežna javna rasprava o zabrani NPD-a toliko napravila reklamu toj stranci da ona od toga može samo imati koristi. A što se tiče policijskog nadzora desnih ekstremista, to se može samo poželjeti, ali sve dok se u policiji ne otvore nova radna mjesta, takve želje ostaju puka utopija. Već sada je njemačka policija beznadno preopterećena. A kada je riječ o tome, zvuči kao poruga kada u zaključku državnih tajnika triju ministarstava stoji kako se pri daljnjem postupku u problemu ekstremne desnice 'neće moći izbjeći rasprava o prenamjeni sredstava'. Jer tu politika opet čini ono što im je postala loša navika: ne odgovoriti smjesta na goruća pitanja, nego ih rastegnuti na duge staze. Najkasnije sad je došao trenutak kada se mora završiti s raspravama i kada se mora početi djelovati. Što sprječava saveznu vladu i vlade pokrajina da smjesta ne stave novac na raspolaganje - za dodatne policajce, za rad s omladinom, za mjere političkog obrazovanja? I još jedno mogu političari napraviti. Mogu se pobrinuti za promjenu društvene klime. Tko javno zastupa tezu kako u Njemačkoj postoji razlika između 'stranaca koji nam koriste i onih koji nas koriste' taj doista ne pridonosi miroljubivoj suradnji. Treba uvidjeti da je izuzetno opasno zloupotrebljavati temu desnog radikalizma za stranačko prepucavanje. Ali ako postoji jedinstvo da protiv ekstremne desnice ne smije biti 'ni trunka tolerancije' - a to je svakako slučaj - tada djelovati ne trebaju samo političari nego i društvene organizacije. A ako se želi spriječiti da mladi ne dospiju u nacističku kaljužu, tada se mora intenzivno baviti tom skupinom ljudi. Skrb za mlade i političko obrazovanje bi trebali imati najviši prioritet - i tu ne smije stati zbog nedostatka novca. Jer jedna tako bogata zemlja kao što je Njemačka si to jednostavno ne može priuštiti". Pregled tiska "I danas je tema njemačkoga tiska ekstremna desnica i sastanak pokrajnskih ministara unutarnjih poslova. 'Offenbach-Post' nije impresioniran njihovim zaključcima: 'Sve smo to već imali: opasnost je prepoznata - u ovom se slučaju radi o etabliranom desnom terorizmu - no korak od nedjeljnih propovjedi do svakodnevnih postupaka ni izdaleka nije počinjen. Hektični političari nisu se čak ni uplašili. Ali zato smo opet dobili gomilu fraza i mjehura od sapunice - tipična njemačka poduzetnost: nikakakv 'da', nikakav 'ne' nego samo jedan odlučan 'i da i ne'. Prava pitanja nisu niti postavljena. Kako bi onda mogla doći razumna rješenja?', pita se 'Offenbach-Post'. 'Frankfurter Neue Presse' također piše: 'Svakodnevno nasilje, s obje strane, s vremenom je palo u zaborav navike. Sada, nakon ovih događaja, barem nasilje krajnje desnice je došlo tamo gdje i spada: na stup srama javnosti. I sad, što sad? Ako slušamo općenite priče političara, onda nam se nameće sumnja da oni više na pameti imaju uobičajeni teatar u ljetnoj pauzi, a ove godine je eto tema borba protiv desnice. Njihovi prijedlozi su tako nepromišljeni, da im u najboljem slučaju možemo opravdati nedostatak dobrog savjeta, a u najgorem nedostatak smisla za ozbiljnost', smatra 'Frankfurter Neue Presse'. 'Hannoverische Allgemeine Zeitung' također piše: 'Pitanje da li mediji ovakve događaje nasilja desnice previše ističu ili pak previše guraju na stranu potpuno je neumjesno. Svako pojedino oskvrnuće židovskoga groba, svaka uvreda stranca, svako divljanje i čin nasilja je točno jedno previše. Mnogi su se smijali kada su početkom devedesetih nakon paljevine doma za azilante nekoliko dobronamjernih pozivali na izlazak na ulice i formiranje lanca svijeća. Vrijeme je da se ponovno tako nešto organizira - i to ne samo iz sućuti prema žrtvama. Nego i iz srama od ovog zla u našoj zemlji, poziva 'Hannoverische Allgemeine Zeitung'. Deset godina nakon rata s Irakom, 'Mitteldeutsche Zeitung' iz Hallea konstatira: 'Politika Zapada prema Iraku je propala, a pouka je jednostavna: Agresivne, totalitarne režime koji su to i prema vlastitim građanima ne može se svladati niti ograničenim nasiljem niti pregovorima. Ovu tezu potvrđuje i slučaj Miloševića. A nakon ovih iskustava bi trebao biti kraj vremena moralnih križarskih pohoda, ne samo zato jer UN propisuje ustav neke zemlje unutarnjom stvari, nego zato jer takvi križarski ratovi očito ne ispunjavaju svoj cilj', smatra 'Mitteldeutsche Zeitung' iz Hallea. Njemački 'The Financial Times' piše o kontrolorima Europske unije u Austriji: 'Mnogo sumnjičavosti je u igri kada njemački kontrolori dolaze austrijskom susjedu kako bi kontrolirali njihovu demokratsku čvrstoću. Jer, baš oni trebaju odlučivati iz čije se zemlje u zadnje vrijeme ne čuju najbolje stvari kada se radi o postupku prema strancima. A to primjećuju i neki u Austriji, pa tako skepsa prema njemačkim uzornim demokratima pada i na čitavu inicijativu 14 zemalja Europe. A trojac je to dobro osjetio u ova tri dana njihova posjeta pa su tako i reagirali odgovarajuće skromno. I isto tako bezopasan će ispasti i izvještaj kojeg trebaju podnijeti ovog rujna', uvjeren je njemački 'Financial Times'". (RDW) RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 2. VIII. 2000. Zajednička bosanska vojska nije suprotna Daytonskom sporazumu, kaže veleposlanik Jacques Paul Klein, specijalni izaslanik glavnog tajnika UN-a za BiH. Moderator: Amir Zukić. KLEIN: Da bi BiH postala članica Partnerstva za mir i dugoročno članica NATO-a, ova zemlja mora ispuniti jasne uvjete i uspostaviti vojnu strukturu koja je potpuno kompatibilna sa strukturom u europskim državama. Glavni problem u BiH je što u biti imamo dvije ili čak tri armije. Njihova funkcija nije obrana BiH od opasnosti iz vana, nego unutarnja obrana jednog entiteta od drugog, što je potpuno nelogično. Kako u Federaciji BiH možete imati budžet iz kojeg se za obranu izdvaja 40 posto, a još 30 posto za mirovine? To znači da se 70 posto federalnog budžeta troši na aspekte koji su u vezi s obranom. Sve se to događa u zemlji razorenoj ratom koja godinama živi od međunarodne pomoći. To nema nikakvog smisla. RFE: Najviši dužnosnici srpskog naroda u BiH odbacili su nedavno inicijativu o integraciji entitetskih oružanih snaga, ocjenjujući kako bi uspostava zajedničke vojske BiH značila reviziju Daytonskog sporazuma. Je li jedinstvena vojska BiH zaista protivna Daytonu? KLEIN: Ne mislim da je to suprotno Daytonskom sporazumu. Dayton je ustavni okvir, ali interpretacije Daytona su otvorene. Ne vjerujem da se igdje u Daytonskom sporazumu govori o dvije ili tri različite vojske u jednoj državi. Političari koji odbijaju ideju zajedničke vojske isti su oni koji su se protivili državnoj zastavi i himni, konvertibilnoj marki, jedinstvenim prometnim tablicama i svemu onome što danas imamo. RFE: Odbacivanje zajedničke vojske BiH građane oba entiteta u BiH udaljava od europskih integracija? KLEIN: Nama treba generacija ljudi u BiH koji neće stalno razmišljati o vojsci i ratu. Nama ne treba stanje u kojem će stanovnici ove zemlje težiti da imaju oružje. Volio bih vidjeti generaciju koja se boji oružja, koju ne interesira kalibar nekog oružja ili kako puška ubija. To je jedna od poraznih posljedica rata što je svatko dolazio u dodir s oružjem i znao kako ga upotrijebiti. Konačno moramo krenuti u drugačijem pravcu: u gradnju manje vojne strukture u skladu s proračunom. Moramo ovdje imati armiju čija će uloga biti obrana države, koja će stajati na vanjskim, granicama BiH, a ne na unutarnjim granicama. RFE: Mogu li entitetske oružane snage zaštititi svoj teritorij u slučaju vanjske opasnosti? KLEIN: BiH nema ni zračne snage, niti sustav protuzračne obrane. Ni vojska Federacije BiH, niti Vojska RS nisu u stanju obraniti se od vanjske opasnosti. Te vojske brinu samo o unutarnjim opasnostima. S jedne strane imate federalnu vojsku koja je opremljena i uvježbana prema zapadnim standardima, a s druge Vojsku RS koja je utemeljena na zastarjeloj opremi iz Jugoslavije. Kad u zemlji postoji takav raskorak, onda je to opasna situacija. To ne znači da će lideri pokrenuti novi rat, te opasnosti za sada nema, ali me brinu ekstremisti na obje strane koji nastoje isprovocirati incidente i dovesti do upotrebe sile. Sve su to razlozi za rješavanje sadašnje situacije: Moramo pronaći put koji će osigurati da oba entiteta imaju sposobnost da se obrane, i to kroz obrambeni sistem na razini države". *** SAD će ojačati vojsku i svoju ulogu u svjetskoj politici, ukoliko republikanski kandidat George W. Bush pobijedi na predsjedničkim izborima "'Kao vrhovni zapovjednik ojačat ću američku vojsku i naše vojne saveze', obratio se sudionicima konvencije George Bush satelitskim putem iz Pensilvanije. Naglasio je kako ne postoji predsjednik republikanaca niti predsjednik demokrata već predsjednik čitavog naroda i da će on takav i biti. Ocjenjujući sinoćnji događaj domaći i strani analitičari primjećuju kako je konvencija odisala tradicionalnim preokupacijama republikanaca - obrambenom politikom i vojnom silom Sjedinjenih Država. Ističe se i kako sinoć izrečena stajališta ipak odudaruju od politike izolacionizma republikanskih kongresmena. Londonski 'Guardian' smatra i pomalo komičnim pokušaj republikanaca da se približe biračima dovodeći na konvenciju govornike svih boja i rasa. Stajališta predsjedničkog kandidata Busha iznijela je njegova savjetnica za vanjsku politiku Condoleeza Rice, crnkinja. Osvrćući se na izgradnju nacionalnog antiraketnog sustava obrane, što je trenutačno glavni kamen spoticanja između Washingtona i Moskve, Rice je izjavila: 'Vrijeme je da izađemo iz okvira 'hladnoga rata'. Vrijeme je za predsjednika odanog novoj nuklearnoj strategiji, i vrijeme je za razmještanje sustava antiraketne obrane', naglasila je Rice uz opasku da Rusija, ako zagovara mir, nema razloga da se plaši Amerike i njezinih planova. Umirovljeni general Norman Schwarzkopf , zapovjednik savezničkih snaga tokom akcije u Perzijskom zaljevu prije deset godina, upozorio je prisutne da bi američka sloboda danas mogla biti ugrožena jer američka vojska nije dovoljna spremna da je brani: 'Broj borbenih divizija spremnih za rat pao je za više od polovice nego što je to bilo pred operaciju 'Pustinjska oluja'. Borbene snage mornarice su u posljednjih osam godina smanjene za trećinu, a avijacije za 40 posto', kazao je Schwarzkopf. Vijetnamski veteran, senator John McCain, kandidat republikanaca koji je ispao iz utrke, reagirao je na optužbe da su republikanci izolacionisti: 'Izolacionizam i protekcionizam su budalaštine. Zidovi su za kukavice, a ne za Amerikance', izjavio je McCain i dodao da potpuno podupire Busha juniora za predsjednika. Bush, po njegovim riječima, neće propustiti jedinstvenu priliku u povijesti i dopustiti da se Amerika povuće zbog praznih prijetnji, lažnih obećanja i nesigurne diplomacije. Konvencija republikanca se nastavlja kasno večeras kada će se i službeno potvrditi kandidatura bivšeg ministra obrane Dicka Cheneya za potpredsjednika. Prema posljednjim istraživanjima javnog mišljenja, Bush ima prednost od četiri posto ispred demokratskog kandidata i sadašnjeg potpredsjednika SAD, Ala Gorea. U međuvremenu je predsjednik Bill Clinton optužio Republikansku stranku da svoju konvenciju u Philadelphiji koristi da bi prevarila javnost. Kritizirao je planove i politiku republikanaca prema zaštiti okoliša, održanju ekonomskog prosperiteta, obrazovanju, borbi protiv kriminala, zdravstvenoj zaštiti, građanskim pravima, podizanju minimalnih zarada, a posebno plan za smanjenje poreza. 'Njihova strategija je da sve to zamagle', rekao je Clinton, optuživši republikance da se služe izrazima kao što je 'milosrdni konzervativizam' da bi prikrili oštrinu svog programa". (RFE) FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 2. VIII. 2000. Pregled tiska "Prije točno deset godina, odnosno 2. kolovoza 1990., trupe Sadama Huseina napadaju Kuvajt, rat u Zaljevu i dalje traje. Ovo je vodeća tema današnjih francuskih listova. U opširnu članku pod naslovom 'Irak - zemlja beskonačnog rata', 'Liberation' piše o bilanci desetogodišnjeg britansko-američkog bombardiranja i posljedicama sankcija koje su i dalje na snazi protiv Bagdada. Prošloga ponedjeljka američki i britanski zrakoplovi tipa 'F-15', 'F-16' i 'tornado' bili su meta iračke protuzračne obrane. Od posljednje velike intervencije protiv Iraka, u prosincu '98.' pod nazivom 'pustinjska lisica', iračka protuzračna obrana tvrdi da je zabilježila više od 21 tisuće povreda njezina zračnog prostora, što je 40 aviona dnevno. Nijedan avion nije oboren, ali su zato avioni saveznika usmrtili 300 Iračana, a ranili 891 osobu. Bagdad uz ove podatke ne spominje da je većina protuzračnih položaja raspoređena u vrlo gusto naseljenim krajevima. List napominje da je na vojnom planu potpuna slijepa ulica. Prije 10 godina bila su potrebna 42 tjedna kako bi se postavio tzv. 'pustinjski štit', zatim 43 dana zračnih udara koji su porazili 3. vojsku na svijetu i najzad 100 sati kopnene ofanzive. Od tada, uz embargo, rat se razvlači u nedogled. Sadam Husein i dalje je na vlasti, a napori oko masovnog uništenja oružja ostali su neuspješni. Francuska se protivi nastavku američko-britanskih napada na Irak i nastavit će se zalagati za ukidanje sankcija protiv Bagdada. To je potvrdio jučer francuski ministar vanjskih poslova Hubert Vedrine koji je istaknuo za arapski list 'Al Hayad' da je nastavak bombardiranja nepotreban i nerazumljiv. Kako prenosi 'Le Figaro', Vedrine je ocijenio da su 10-godišnje sancije protiv Iraka postale surove, neefikasne i opasne. Specijalni dopisnik 'Liberationa' iz Iraka ističe da sankcije postavljaju istinsku moralnu dilemu međunarodnoj zajednici, što je nedavno priznao i sam glavni tajnik UN-a Kofi Anan. Prema izvješću UNICEF-a, objavljenom u kolovozu '99. godine, nameće se potreba za hitnom humanitarnom pomoći. Za deset godina stopa smrtnosti djece ispod 5 godina je udvostručena na jugu i u centralnom dijelu zemlje, gdje inače živi više od 85 posto stanovništva. Djeca plaćaju najvišu cijenu sankcija, naime, izbjegavaju školu i nalaze se u sve većem broju na tržištu rada, elite su nestale. Irak je, kako piše isti list, prešao iz blagostanja u masovno siromaštvo. Jedan dolar danas vrijedi 2000 dinara, potrebno je 2500 za kilogram mesa, dok je prosječna plaća od 3 do 5 dolara. Prema izvješću 'Food & agricultural organization', od lipnja '99. godine Irak je pogođen velikom nestašicom prehrambenih proizvoda. Autisti protiv autista - tako se može rezimirati sadašnje stanje u Iraku. S jedne strane imamo potpuno izolirani režim odvojen od međunarodne zajednice, ali i naroda kojem svakodnevno već 10 godina ponavlja da je pobijedio 30 zemalja koje su sudjelovale u 'Zaljevskom ratu'. S druge strane su SAD koje od '90. godine podržavaju fantomsku opoziciju i troše milijune dolara za svakodnevno bombardiranje Iraka bez dozvole Vijeća sigurnosti, pa čak ne znajući zašto - ovo su riječi jednog zapadnog diplomate. Ova situacija između rata i mira može još dugo trajati, ono što je sigurno jest da je embargo samo ojačao Sadamovu diktaturu koja je, izgleda, danas jača nego ikada, ocjenjuje 'Liberation'. (RFI) BRITANSKI RADIO - BBC 2. VIII. 2000. Pregled tiska "Dok se američki konzervativci na svojoj predsjedničkoj konvenciji, koja je upravo u tijeku, trude prikazati svoje ljudsko lice tvrdeći da brinu o običnim ljudima, i pokušavajući time privući crne glasače i žene, britanski su konzervativci doživjeli vrlo neugodan udarac, piše na svojoj naslovnoj stranici 'The Independent'. Savjetnik u britanskoj Konzervativnoj stranci, milijuner Ivan Masow, napustio je stranku i prešao laburistima Tonyja Blaira. Obrazlažući svoj prelazak, gospodin Masow je optužio vođu konzervativaca Williama Haguea da vodi vrlo nesmiljenu politiku prema homoseksualcima i tražiteljima azila. On se, također, okomio i na težnje torijevaca, koji su u Britaniji u oporbi, da smanji javnu potrošnju na 16 milijardi funti kako bi omogućili smanjenje poreza, što uvijek pogoduje najbogatijima u društvu. 'Konzervativci su zaokrenuli opasno u desno i postali su manje suosjećajni, netoleranti i jednostavno zločesti', optužio je konzervativce njihov bivši visoki dužnosnik, javlja list. 'The Times' piše o tome kako je nakon žalbe glavnoga tajnika NATO-a Georga Robertsona, BBC opomenuo jednog od svojih najpoznatijih novinara i voditelja političkih emisija zbog preagresivnog načina intervjuiranja, te prečestog prekidanja sugovornika. Glavni tajnik NATO-a George Robertson se, nakon intervjua kojeg je u veljači bio dao na radiju novinaru Johnu Humpriesu, požalio upravi BBC-a jer ga je novinar tijekom razgovora previše puta prekidao u riječi. Georg Robertson, koji je tijekom NATO-ove akcije na Kosovu bio ministar obrane Velike Britanije, bio je gost emisije 'Today' na četvrtom programu radija BBC-a, u kojoj se uoči godišnjice NATO- ove intervencije govorilo o rezultatima kosovskog sukoba. Glavni tajnik NATO-a se žalio da je novinar iskoristio intervju kako bi iznosio vlastito mišljenje. 'Njegovo prečesto prekidanje ponekad se pretvaralo u komentar', napisao je Robertson u svojoj žalbi. Jučer je priopćeno da je odjel za žalbe zaključio u korist glavnog tajnika NATO-a, te da je ton ispitivanja povremeno bio neprimjeren, a da je učestalo prekidanje sugovornika bilo loše procijenjeno. Urednik emisije je izjavio da će novinar John Humpries morati zauzeti drugačiji pristup kad sljedeći put bude obrađivao temu Kosova, piše list. Sve su glasniji pozivi da se ukinu trgovačke sankcije nametnute Iraku, nakon što je prije deset godina bio okupirao Kuvajt. Kako piše 'The Daily Telegraph', kada je na današnji dan točno prije 10 godina izvršio agresiju, reakcija svijeta je bila brza. U roku od nekoliko dana uvedena je potpuna trgovinsks zabrana, sankcije su i danas na snazi ali nisu tako neprobojne. Krijumčari ih krše, a zemlje pobjednice iz 'Rata u Zaljevu' duboko su podijeljene oko toga treba li ih ukinuti. Kritičari sankcija kažu da one ne djeluju, te da su dosad naškodile krivim ljudima, naročito mladima i bolesnima. Prošle su godine čelnici dvaju ureda UN-a u Bagdadu podnijeli ostavke u znak gnušanja zbog cijene koja se plaća ljudskim životima - šokantno visokom stopom smrtnosti djece, te konstatnom nestašicom osnovih lijekova i opreme po bolnicama. Britanija i SAD sada su jedine stalne članice Vijeća sigurnosti koje ustraju na sankcijama, tvrdeći da ih se ne može ukinuti dok preostalo oružje za masovno uništavanje Sadama Huseina ne bude uništeno, piše list, podsjećajući na 10 obljetnicu iračke invazije na Kuvajt kojom je iniciran 'Zaljevski rat'. (BBC) INOZEMNI TISAK NJEMAČKA DIE WELT 2. VIII. 2000. Teret hegemonije "Kad je izborna borba između Mainea i Kalifornije, međunarodna politika ne stoji. Ostatak svijeta bi naravno rado saznao što će donijeti pobjeda jednog ili drugog kandidata. Međutim, do sada nema naznaka smjera a ne treba ih ni očekivati. Razlozi za to su očiti. Hladan rat kao načelo organizacije odslužio je svoje. 'Imperial presidency' Drugoga svjetskog rata i hladnog rata više ne postoji. Velike vanjskopolitičke teme - proširenje NATO-a, nacionalnu protukraketnu obranu - sve više i više privatiziraju posebni interesi. Kad je 1973. Henry Kissinger s visoka postavio pitanje kako, molim, glasi telefonski broj europske vanjske politike, Europljani su zbunjeno gledali. Danas bi imali razloga to isto pitanje postaviti Americi. Činjenica da je Amerika zadnja svjetska supersila, hegemonijski izvan svih ravnoteža, vojno nadmoćna svim suparnicima, a isto tako gospodarski i tehnički, još ne krije razjašnjenje o smjeru u supstanciji američke vlasti. Tako najstarije determinante opet postaju najnovije i može ih se opisati kao izolacionizam, globalnu hegemoniju i realizam. U prvih sto godina izolacionizam je bio vodeća crta, vjerna upozorenju Georgea Washingtona na 'entangling alliances' koje bi Ameriku uplele u prekomorske sukobe. Još ni približno nije bila bila Božja zemlja. Međutim, tomu su se od početka protivila stajališta Alexandera Hamiltona o američkom opredjeljenju i očekivanja da će jednom naslijediti britanski imperij. No tek kad je 'frontier' dosegla Pacifik, započela je prekomorksa ekspanzija u smjeru Paname, Kube i Filipina, povezana s izgradnjom borbene flote i osvajanjem uporišta. Na intervencije spreman globalizam odredio je pristup Amerike velikom europskom ratu, koji je time postao svjetski rat. Cilj je bio jednako plemenit koliko i nedostižan: 'svijet učiniti sigurnim za demokraciju'. Tomu je slijedio novi izolacionizam, koji je svršio u Drugom svjetskom ratu. Još prije 1945. planiran je svjetski sustav slobodne trgovine i demokracije, temeljen na dolaru i zastrašivanju. Američki su interesi trebali u sebi čuvati interese slobodnih naroda. Nasuprot američkom pomorskom savezu stajao je sovjetski kopneni imperij. Globalna uloga pretvorila je politički sustav u sustav svjetske sile. Kolebanja između izolacionizma i globalizma uvijek su se ublažavala realizmom, koji odgovara pragmatizmu unutarnje politike. Pragmatičari ne drže SAD ni britanskim imperijem niti novim Rimom. Više su pristaše ravnoteže nego hegemonije. Ta je škola poslije 1945. presudno pridonijela tomu da Europa od hrpe ruševina postane partner i konkurent. No do danas su hegemonijski instinkti i za Europljane, koji žele zaštitu bez propovijedanja, iritantni. Od propasti sovjetskog imperija, Amerikanci popouštaju iskušenju trijumfalizma - odbacivanje globalne zabrane nuklearnih pokusa u senatu i nakana državne proturaketne obrane dobri su primjeri za to. Istodobno su nedvojbeni znakovi imperijalne preopterećenosti. Od južnokineskog mora peko Perzijskog zaljeva i Kaspijskog mora do Sredozemlja, posvuda Amerika održava ravnoteže koje bi se inače urušile - s nesagledivim posljedicama za mir, slobodnu trgovinu i cijenu nafte. Unatoč tomu, izolacionizam ostaje iskušenje, osobito stoga što je SAD jedina zemlja koja si sve to može priuštiti, uključujući pogrješke. Izolacionizam danas ima oblik koji je Clinton nazvao 'assertive unilateralism', želja za samostalnim djelovanjem. Za Europljane je poruka jasna. Radi se o tomu da Amerikancima budu partner i protuteža. U gospodarstvu i s eurom na dobrom su putu. No ne i sa sigurnosnom politikom, a raspad Jugoslavije već deset godina pruža žalosne dokaze. Amerika se koleba između unilateralizma i hegemonije, a osim Europe na vidiku nema nikoga tko bi mogao proizvesti izjednačenje" - zaključuje Michael Stuermer u uvodniku lista. Berlin nije Weimar "Ako postoji karakteristično svojstvo Nijemaca, tada je to njihova histerija. Ako negdje navali oluja, mnogi se naši zemljaci već boje propasti svijeta. Demokracija je u najvećoj opasnosti, drhti bivša ministrica pravosuđa Sabine Leutheusser-Schnarrenberger s pogledom na desnu pozornicu. A bavarski ministar unutarnjih poslova Beckstein odmah želi zabraniti neukusni NPD, bez obzira na melodramatske nastupe župnika Schorlemmera. Čudnovato što upravo oni koji bi trebali ostati razumni, imaju tako malo povjerenja u stabilnost naše demokracije. Berlin nije Weimar. Tada je većina službenika, policije, obrane i gospodarstva, ukratko stanovništva, bila nepovjerljiva prema svemu demokratskomu, danas su parlamentarizam, podjela državne vlasti i pravna država čvrsto ukorijenjeni u svijest Nijemaca. Živimo u državi koja se zna braniti. Borba protiv terorizma RAF-a to je dokazala. Država i vlada sretat će se i s novim opasnostima. To se događa već i sada - i ne bez uspjeha. Treba dakako razmisliti kako svladati svakodnevna nasilja i provokacije desne pozornice i kako odgovoriti na nove izazove, primjerice na ekstremizam na internetu. Neki se ispravci tu još mogu napraviti. Nadziranje nasilnoga kruga i, ako treba, njegovo razbijanje, mora biti cilj. To se može obavljati sa strašću, ali ne uzrujano i histerično" - zaključuje komentator lista Jacques Schuster. AUSTRIJA DIE PRESSE 2. VIII. 2000. Na Clintonovu tragu "Poslije tjedana političkoga polusna, Amerikanci se upravo bude poljupcem - ne kao u bajci suvremenog kroja, nego kao u bajci američke predodžbe: stranačko zasjedanje koje odigrava sve komadiće zabavljačke i za prodaju spremne mašinerije, što je moguće samo s one strane Atlantika, u preciznoj koreografiji predstavlja idućeg američkog predsjednika - kad se radi o republikancima: George W. Bush mlađi, po izgledu isti otac, trebao bi postići da se zaboravi ružni Clintonov intermezzo u Bijeloj kući i nastaviti Bushovu eru. S konvencijom Grand Old Party, američka je predsjednička izborna borba de facto otpočela. Na jednoj strani dakle George Bush - do sada više shvaćan kao politička laka kategorija koja može ukazati na kratku guvernersku karijeru u Teksasu koju bi, po britanskom 'Economistu', u godinama procvata 'svaki idiot učinio uspješnom'. Na drugoj strani potpredsjednik Al Gore - istaknuti politički dosadnjaković koji bi gospodarski uzlet SAD-a za Clintonovih godina želio pretvoriti u glasove, a do sada je upao u oči ponajprije po zaostajanju za Georgeom Bushom u odabiru tema. Bush protiv Gorea: jesu li Amerikanci, nameće se to pitanje, uopće imali neki bolji izbor? Obojica u svakom slučaju znaju da do dana izbora još svojski moraju raditi na svojem imidžu. Bush je to već počeo. Deviza glasi: sve drukčije. To je 'drukčija stranačka konvencija', kažu njezini izumitelji. Da se radi o 'drukčijim republikancima', kažu republikanci. A Bush samoga sebe opisuje kao 'republikanca drukčije vrste'. Sve se to događa u nastojanju da se Georgea Busha, obilježenog kao tvrdokornog konzervativca, iznova pozicionira a kao vozilo pri tomu mu služi sustav temeljnih vrijednosti sažet u dvije riječi: 'Compassionate conservatism'. Nedostatno prevedeno kao 'suosjećajni konzervativizam', biračkom se narodu stalno ponavlja poput molitve i predstavlja pokušaj prodavanja konzervativnih vrijednosti s tvrdnjom da socijalna toplina nije zaboravljena. Bill Clinton, majstor izbrušenih čahura riječi, bio je zajedljiv o toj 'briljantnoj strategiji': 'Zgodan paket, i nadaju se da ga, ako ga dovoljno čvrsto spakiraju, prije Božića nitko neće razvezati'. Zgodno rečeno, ali proizlazi iz zastrašujuće spoznaje da Bush upravo tuče demokrate njihovim vlastitim oružjem: Clinton je uspio u ponovnom izboru samo time što je odbacio svoje prvotne zamisli i stao u političku sredinu. Baš to isto radi George W. Bush: 'Compassionate conservatism' lijepo se primiče sredini, ali Bushu dopušta da zauzme teme (odgoj, socijalna sigurnost), koje su se ranije mogle čuti samo na demokratskim stranačkim zasjedanjima. Uz to, Bush mlađi blizak je narodu i nadaren da svojim 'pristalim' imidžem gurne u zaborav ranije neprijazne ispade, a ima i dobar nos da se okruži s izvrsnim savjetnicima i 'Running mates'. Na dugovnoj strani su slabosti u slobodnom govoru kao i nedostatna dubina u stručnim pitanjima. Činjenica da mu ipak baš u tim temama - od naoružanja do obrazovanja - po ispitivanjima mišljenja daju više kompetencija nego njegovu protivniku, pokazuje da taj od svoje stranačke svečanosti za dva tjedna mora puno toga nadoknaditi. Trenutačno je svakako kucnuo čas Georgea W. Busha. Al Gore se samo može nadati da se rana forma osvećuje na ciljnoj crti. Barem u športu. George W. Bush slavi 'svoj' tjedan - traži uspjeh u sredini i vodi u izbornoj borbi" - piše Andreas Schwarz. SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 2. VIII. 2000. Polovična vanjska politika "Bushova odlučnost da u kampanji pokopa tvrđu struju republikanske stranke postigla je uspjeh na polju vanjske politike. Proteklih pet godina republikanci su se u Kongresu hvalili svojom ravnodušnošću prema međunarodnim pitanjima, smanjenjem vanjskopolitičkoga proračuna, broja imenovanih veleposlanika i prigovorima vladinim nastojanjima da se suoči s izazovima, od Kosova do azijske financijske krize. No Bush se okružio odgovornim internacionalistima koji su se pojavili na ovotjednoj konvenciji. U ponedjeljak je Colin Powell, vjerojatni državni tajnik u Bushovoj vladi, održao veliki govor. Danas će to biti Dick Cheney, Bushov partner u predsjedničkoj utrci i bivši ministar obrane. Bush nije samo priznao da je vanjska politika bitna, nego je i odolio davanju predizbornih obećanja koja bi ga poslije mogla progoniti. Jimmy Carter je 1976. ludo obećao da će povući postrojbe iz Južne Koreje. Ronald Reagan je 1980. neoprezno obećao puno priznanje Tajvana. Bill Clinton je 1992. optužio pekinške ubojice samo zato da još jednom pobijedi na izborima. Bush je dosad izbjegavao takve pogreške. Izbjegavanje pogrešaka, međutim, nije isto što i iznošenje uvjerljive strategije. U izjavama tijekom kampanje, a zatim i tijekom predstavljanja nove stranačke platforme, Bush i njegovi suradnici izbjegavali su teške odluke radije napadajući karikaturu Clintonovih uspjeha. Optužuju da je 'problem Meksika zanemarivan', ali istina je da je Clintonova vlada spasila Meksiko kad je peso pao u krizu unatoč protivljenju republikanaca u Kongresu te da je Meksiko otad u dobrom političkom i gospodarskom položaju. Izjavljuju da su 'arogancija, nedosljednost i nepouzdanost vladine diplomacije narušili saveze koje je sklopila Amerika, udaljili prijatelje i ohrabrili protivnike'. Vlada je katkada štetila američkim interesima izricanjem prijetnja koje nije bila spremna poduprijeti i drugim slabostima, ali arogancija je izvirala uglavnom iz republikanaca u Kongresu koji misle da je odbijanje plaćanja državnoga duga UN-u nebitno i podcjenjuju međunarodne napore u postizanju sporazuma poput onoga u Kyotu o klimi. Bush i njegovi suradnici najmanje su uvjerljivi u onome što nazivaju 'mekim' pitanjima - izazovima poput side, siromaštva i slabih demokratskih institucija. Kandidat je rekao da se Afrika 'ne uklapa u državne strateške interese', stranačka platforma ruga se da 'kandidat Gore još nije odredio granice svoga novog programa za Ameriku u ulozi globalnoga socijalnog radnika'. No pomisao da bi SAD morale zanemariti polovicu čovječanstva koja živi s prihodom nižim od dva dolara dnevno, umanjuje Bushovu tvrdnju da je njegova vanjska politika moralna; ne razumije kakvu prijetnju za američke interese predstavljaju problemi izazvani siromaštvom poput terorizma i međunarodnih zločina; i jednostavno nije realna. Sljedeći predsjednik ne može izbaciti iz kalendara probleme poput side. Zato će mu trebati politika koja će se njima baviti. Platforma obećaje da će republikanski predsjednik 'odrediti prioritete i poštovati ih'. Kampanja će demokratima dati priliku da postave pitanje o kojim je prioritetima točno riječ. Je li Bushu doista svejedno hoće li se broj zaraženih HIV-om u Indiji, Kini i Rusiji uskoro približiti broju zaraženih u Africi? Ima li plan za borbu protiv globalnog zatopljenja? Hoće li promicati demokraciju? Novo republikansko obećanje da će se baviti međunarodnim pitanjima i američkim vodstvom u svijetu dobrodošao je pomak od ograničenog zanovijetanja stranačkih čelnika u Kongresu. No to je tek prvi korak", piše autor uvodnika. THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 2. VIII. 2000. Europska zrakoplovna industrija: sve veće suparništvo s Amerikom "Prošlotjedna tragedija Concordea u blizini Pariza bacila je tamnu sjenu na istodobne događaje u Britaniji. Aeronautički sajam u Farnboroughu, koji alternira s pariškim, vrijedan je komentara jer više nisu posrijedi jednostavni gospodarski događaji. Postale su to javne manifestacije aeronautičke utrke između SAD i zapadne Europe koje potiču sve veće prekoatlantsko političko suparništvo", piše William Pfaff. "Ove su godine sajam u Farnboroughu otvorili novi igrači s europske strane. Airbus je ime već poznatoga međunarodnog konzorcija, ali sad se pretvorio u industriju s vlastitim dioničarima. Među najvećima je još jedna nova kompanija: Europska aeronautička obrambena i svemirska kompanija (EADS), odnosno integrirani njemački Daimler Chrysler avionska industrija, francuski Aerospatiale Matra te španjolska CASA. Danas je to vodeći proizvođač helikoptera u svijetu, drugi proizvođač komercijalnih zrakoplova i treći proizvođač naprednih vojnih zrakoplova. Drugi europski igrač su BAE sustavi, skupina bivših British Aerospace i britanske GEC Marconi Electronic Systems. U vlasništvu nove kompanije je 20 posto Airbusa i proizvodi krila za njegove zrakoplove. Prije godinu dana pretpostavljalo se da bi neke od tih kompanija mogli preuzeti Amerikanci. U američkim je očima europska zrakoplovna industrija bila slaba i podijeljena, otvorena prekoatlantskim spajanjima poslije kojih su europska poduzeća trebala postati podređena američkim divovima. Umjesto toga danas BAE Systems kupuju elektroniku koju proizvodi Lockheed Martin, a imaju i druge američke ambicije. (...) Do velikih američkih spajanja poduzeća došlo je prije tri godine. Boeing je 1997. preuzeo McDonnell Douglas, a spojili su se i Lockheed i Martin. Konsolidacija američke vojne industrije nije postigla očekivani uspjeh. Jedan je razlog to što su 'kulturološki' problemi tvrtke izazivali nevolje. Drugi je to što zrakoplovno tržište nije samo postalo kompetitivnije nego ikad prije, nego se i smanjilo kad je kraj hladnoga rata smanjio i troškove na obranu. Spajanja europskih tvrtka danas prijete tržištu američkih kompanija, a europske vlade kupuju europske zrakoplove i oružje umjesto da po njih odlaze u Ameriku. Britanija je zadnja odbila pritiske Bijele kuće da kupi vojne transportere i suvremene rakete zrak-zrak od američkih kompanija. Blairova vlada umjesto toga je ulagala u nove europske projekte. Washington je pretpostavljao da će širenje NATO-a i modernizacija sačuvati dobru zaradu američkim kompanijama, ali ni to nije uspjelo. Pentagonov dužnosnik za nabavu opet se požalio, neposredno prije Farnborougha, na 'europsku tvrđavu', kao da je za Europljane znak nelojalnosti kupovati do vlastitih kompanija. Prekoatlantska spajanja kompanija blokiraju i američki i europski strah od gubitka tehnološke prednosti. Britanski BAE Systems moraju osnovati zasebnu kompaniju čiji će upravni odbor biti sastavljen od Amerikanaca i osigurati tehnološki odjel koji će kontrolirati samo Amerikanci kako bi radili na dijelu zajedničkog projekta borbenog zrakoplova. To kompromitira BAE u budućim europskim projektima na istom tehnološkom polju. 'Tvrđava' američka koliko i europska. (...) Sve su to normalni događaji, ali ipak uznemiruju Amerikance navikle na nadmoćan položaj u zrakoplovnoj industriji. U drugom svjetskom ratu njemački su zrakoplovi (uključujući i prvi mlažnjak) bili jednako dobri, ako ne i bolji od savezničkih. Britanski Spitfire, Typhoon i Mosquito (najbrži zrakoplov onog vremena) bili su bolji od američkih. Tek je posuđeni Rolls Royceov motor pretvorio američkog Mustanga u konkurentan zrakoplov. Američki prvi poratni mlažnjaci imali su britanske motore. Francuska je bila pionir u zrakoplovstvu pa zato zrakoplovi danas imaju 'fizelažu', 'elerone' i slično - prvi je vokabular bio uglavnom francuski. Francuska i Italija prednjačile su u zrakoplovstvu tridesetih, sve dok rat nije razorio njihove neovisne industrije. Moralo se očekivati da će se Europljani vratiti u avijaciju. Da nije bilo neuspjeha prvog avioprijevoznika koji se koristio mlažnjacima britanskoga Cometa (zbog nesreća izazvanih zamorom metala) i komercijalnog neuspjeha Concordea (sedamdesetih se kriza izazvana cijenom nafte poklopila s njegovim lansiranjem i tako ga učinila neekonomičnim), učinili bi to mnogo prije", piše Pfaff. THE WASHINGTON TIMES 1. VIII. 2000. Rušenje Ustava "O Rimskome statutu Međunarodnoga kaznenog suda iz 1998. možda bi se moglo reći i nešto dobro, ali ako bi se i moglo, ne pada mi odmah na pamet. Po Rimskome statutu, koji stupa na snagu kad ga ratificira 60 zemalja, ratovanje bi postalo kazneno djelo što bi poništilo Ustav SAD-a. Taj bi statut SAD morale odbaciti kao sramotu i nastranost zakona te bojkotirati međunarodnu glupost u skladu sa Zakonom o zaštiti američkih vojnika za 2000., koji je podržao zavidan broj republikanskih čelnika iz Donjeg doma Kongresa i Senata. U natjecanju između Ustava i ugovora, Ustav pobjeđuje. Kao što je objasnio Vrhovni sud u slučaju Reid protiv Coverta (1957.), a tom se mišljenju pridružuju i najistaknutiji zagovornici građanskih sloboda predsjednik suda Earl Warren i potpredsjednici suda Hugo Black, William O. Douglas i William Brennan: 'Nikakav sporazum sa stranom državom, na koji se ne odnose ograničenja Ustava, ne može dati ovlasti Kongresu ni bilo kojem vladinom tijelu... To bi bilo suprotno ciljevima onih koji su stvorili Ustav, kao i onih koji su odgovorni za Zakon o pravima, a pogotovo bi bilo strano cijeloj našoj ustavnoj povijesti i tradiciji tumačenja Članka VI koji SAD-u omogućuje provedbu vlasti u skladu s međunarodnim sporazumom ne obazirući se na ustavne zabrane." Rimski bi statut, međutim, kršio vrijedne ustavne odredbe koje štite od sudskog progona i prijetio bi predsjedniku i Kongresu u slučaju rata. Stvorio bi Stalni međunarodni kazneni sud sastavljen od 18 sudaca koje bi se na devet godina biralo dvotrećinskom većinom glasova zemalja koje su ratificirale sporazum. Sudske presude donosile bi se većinom glasova sudaca koji predsjedaju sudom. Tužitelja koji bi istraživao i vodio slučajeve apsolutnom bi većinom birale zemlje koje su potpisale Rimski sporazum, a on bi svoju dužnost obnašao devet godina. Kaznena jurisdikcija suda zastrašujuća je jer je podložna političkim manipulacijama i jer je uznemirujuće nejasna. Sud je nadležan za slučajeve genocida, zločine protiv čovječanstva, ratne zločine i agresije. No svaki od tih pojmova zlokobno je neodređen, baš kao i definicija ljepote u oku promatrača. Tipičan je zločin napadačkog rata. Gdje je granica između napada i samoobrane, ili između pravednog i nepravednog rata? Nacije će neizbježno imati različito mišljenje u svakom pojedinom slučaju pa su neizbježne hirovite sudačke odluke. Nueremberški sud koji je osnovan nakon Drugoga svjetskog rata, a koji je uključivao sovjetske suce, nacističke je vođe optužio za agresiju na Poljsku i druge zemlje. Ali sovjetski vođa Josif Staljin - koji je kriv za sličnu agresiju na Finsku, Poljsku, baltičke zemlje i Rumunjsku pod pokroviteljstvom pakta Ribbentrop-Molotov iz 1939. - nije optužen ni za što. A Tokijski sud, dalekoistočna verzija Nueremberškoga međunarodnog suda, nije optužio japanskog kralja Hirohita za agresiju, iako je 1931. odobrio invaziju na Mandžuriju, 1937. invaziju na Kinu i Pearl Harbor. Mnoge su zemlje optuživale SAD za agresiju u vijetnamskom ratu te za agresiju na Castrovu Kubu u Zaljevu svinja 1961. koja je bila potpuni neuspjeh. A neki nas danas optužuju za agresiju na Miloševićevu Jugoslaviju zbog bombardiranja koje je bilo odgovor na unutarnje etničko čišćenje te za napad na Sadamov Irak jer smo de facto uspostavili protektorate za iračke Kurde i Šiite. Je li Rusija kriva za agresiju u Čečeniji, Indija u Kašmiru ili Armenija u Nagorno-Karabahu, odnosno Etiopija u Eritreji? Jednodušan će odgovor sigurno izostati jer se ni mišljenja država ni mišljenja pojedinaca ne mogu poklopiti kad je riječ o tome može li se otpočinjanje rata opravdati moralno ili na bilo koji drugi način, a ne poklapaju se čak ni kad su u pitanju relevantni dokazi poput povijesnih nepravda koje se događaju još od vremena Staroga Zavjeta. Ustav, međutim, zahtijeva razumnu određenost glede zabrana kriminalnih djela kako bi se građanin mogao pokoriti zakonu. Kao što je to Vrhovni sud naglasio(...): ' Statut koji niti brani niti zahtijeva provođenje nekoga djela, (...) tako da muškarci i žene prosječne inteligencije moraju pogađati njegovo značenje i različito ga primjenjuju, krši prvi ključni uvjet za primjenu zakona.' Ustavna klauzula o sudskom postupku, međutim, traži razumnu točnost o tome što je kažnjivo kako bi građanin mogao postupati u skladu sa zakonom. Kao što je Vrhovni sud iznio u slučaju Connally protiv tvrtke 'General Construction' (1926.): 'Statut koji zabranjuje ili zahtijeva djelo tako nejasnim riječima da muškarci i žene prosječne inteligencije moraju nužno nagađati njegovo značenje i različito tumačiti njegovu primjenu, krši temelje provedbe zakona.' Ono što je rečeno o agresiji i upozorenju jednako je primjenjivo na ratni zločin slučajnoga napada na civile ili privatni posjed koji je u predviđenom vojnom napredovanju očito bio suvišan. SAD su bombardirale Tokio, ubile desetke tisuća civila (koji su se našli okruženi obrambenim položajima), bacili atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki uz jednako jezive posljedice. Mnogi i danas tvrde kako je očito da je pokolj civila bio suvišan u odnosu na glavni cilj: predaju Japana. Isto vrijedi i za slučajno bombardiranje civila u Jugoslaviji radi pokoravanja Miloševića zbog etničkog čišćenja na Kosovu. Odgovori na takve povijesne zagonetke nisu poznati niti će ikad to biti jer je naše razumijevanje ljudske psihe tako problematično. Kad je kriva procjena proglašena zločinom, posebno po Rimskome statutu, zakon postaje sredstvo opresije, a ne pravde. A zlo se pogoršava jer ne postoji statut koji bi zadao granice Rimskoga statuta. Sljedeći će naraštaji često pobijati oslobađajuće presude onih koji su sudjelovali u njegovu stvaranju. Rimski je statut suprotan Ustavu jer civilima oduzima pravo na suđenje s porotom i jednoglasnu presudu i jer oduzima imunitet predsjedniku i članovima Kongresa u provedbi službene dužnosti. Uz to, Međunarodni kazneni sud, koji okuplja početnike u pitanjima nacionalne sigurnosti koje ne obvezuje lojalnost SAD-u, ima ovlasti našem predsjedniku uskratiti pravo na zadržavanje dokaza koje se temelji na pitanjima nacionalne sigurnosti. Već uobičajeno ad hoc osnivanje međunarodnih kaznenih sudova (primjerice onoga za Jugoslaviju, Ruandu, Kambodžu i Sierra Leone) daleko je od savršenoga, ali zašto s lošega prijeći na gore s Rimskim statutom?", pita Bruce Fein, pravnik i autor komentara koji se bave pravnim pitanjima. FRANCUSKA LE NOUVEL OBSERVATEUR 27. VII. 2000. Krila i pandže "Pravo je, pisao je Giraudoux, najveća škola mašte. Vješt pravnik zapravo zna kako izmišljati polazeći od zamršenih elemenata problema, i doći do rješenja koja omogućuju pomirbu suprotnosti. Kad je o tome riječ, sporazum koji je vlada predložila korzikanskim parlamentarnim zastupnicima najbolji je primjer darovitosti i smisla za maštovitost pravnika iz okruženja francuskoga premijera. Neovisno o ostalim nesuglasicama, osobito u vezi s organizacijom uprave na Korzici, glavni je problem u priznavanju zakonodavnih ovlasti korzikanske skupštine. Jer taj se problem tiče same srži francuske republike, takve kakva je određena Ustavom. Jer, kad neki korzikanski zastupnici u francuskome parlamentu zahtijevaju da korzikanska skupština dobije neovisne zakonodavne ovlasti, time zapravo potvrđuju da samo francuski parlament može odlučiti o tome kakvi će se zakoni primjenjivati na tom otoku, drugim riječima, na tom dijelu francuske republike. A baš to njihovo shvaćanje posve je nepomirljivo s onim na kojemu se, sve do danas, temelji ta francuska republika. Francuska revolucija je, treba se podsjetiti, ponajprije bila prijenos suvereniteta. Suverenitet je s kralja prešao na cijelu naciju. Zakoni se mogu primjenjivati na cijelome francuskom teritoriju zato što su ti zakoni izraz suvereniteta francuskoga naroda. Prema tome, zakoni mogu nastajati samo u francuskome parlamentu, koji predstavlja sve francuske državljane, bez razlika među njima, pa i one na Korzici. Istina, mogu postojati zakoni koji se primjenjuju samo na nekim dijelovima francuskoga teritorija, kao što smo to vidjeli u slučaju Korzike 1982. i 1991. Ali i o tim zakonima može glasovati samo francuski parlament. Prema tome, kad bi jedan dio toga teritorija, neka lokalna skupština, koju biraju samo građani toga teritorija, bila poseban nositelj zakonodavnih ovlasti, to bi značilo da francuska republika prestaje biti jedna i nedjeljiva. Postala bi neka vrsta neofederalne države sastavljene od teritorijalnih cjelina sa specifičnim zakonodavnim ovlastima. I dalje bi bila francuska republika, ali bitno promijenjena. Vještina vladinih pravnika vidi se upravo u izbjegavanju priznavanja autonomnih zakonodavnih ovlasti korzikanskoj skupštini, ali dajući joj ovlasti za prihvaćanje zakona koje donosi francuski parlament. U prvom razdoblju, do 2004., korzikanska će skupština moći, uz dopuštenje francuskoga parlamenta, na područjima i pod uvjetima koje parlament odredi, odlučivati o derogacijama zakona kako bi zadovoljila neke posebnosti Korzike. Rezultati ovih pokusa zatim će se ocjenjivati u Parlamentu. Prema tome, neće biti nikakvog prijenosa suverenih zakonodavnih prava korzikanskoj skupštini, pa čak ni autonomnih ovlasti. U sljedećoj etapi zamišljeno je da korzikanska skuština može prilagođavati neke zakone koje je francuski Parlament već odobrio, npr. na području zaštite okoliša, urbanizma i prometa. Ali takve bi promjene zahtijevale i promjenu Ustava. Drugim riječima, to znači da nije riječ o obećanju Vlade, nego o običnom predviđanju mogućnosti koje bi se pojavile do 2004. godine. No, iako je posve 'virtualan', ovaj prijenos ovlasti na korzikansku skupštinu ipak je problematičan. Radi li se o priznavanju vlastitih ovlasti korzikanskoj skupštini, kako to tumače neki korzikanski parlamentarni zastupnici? Ili o običnom pravu na prilagođavanje zakona za posebnu korzikansku situaciju, poput ovlasti koje ima vlada na području donošenja odredaba koje se moraju odmah izravno provesti? U vladinu prijedlogu jasno je rečeno da se radi o pravu na donošenje odredaba koje su izravno primjenjive. Osim toga, one ovise i o nadzoru Državnoga vijeća. No, pod okriljem prava na prilagodbu, neće li se tako moći bitno promijeniti svaki zakon? Na taj bi način nove ovlasti korzikanske skupštine bile vrlo zamršene: 'Modificiram zakon i zapravo ga donosim, pogledajte moja krila. Prilagođavam zakon i vladam, pogledajte moje pandže'. (...) Osim na Korzici, ovaj će pokus biti vrlo važan i za sve ostale regionalne vlasti u Francuskoj. Korzikanci su se previše često žalili da ih Francuska ostavlja na cjedilu. A eto, sada je Korzika pokusni teren za ustavne promjene. Nisam baš siguran da je to najbolji laboratorij. Kako bilo da bilo, rezultati će sigurno utjecati na budućnost naših ustanova", piše Robert Badinter.