RFI-ODNOS CRNE GORE I SRBIJE-31-7

FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 31. VII. 2000. Crna Gora i Srbija - komentar Stanka Cerovića "Ne prođe dan a da predstavnici nekih sila ili velikih međunarodnih institucija ne iznesu svoje mišljenje ili prije neko dramatično upozorenje o situaciji u Crnoj Gori i o odnosima između Srbije i Crne Gore. Američki predstavnik u UN-u Richard Holbrooke izjavio je prije dva dana - u stalnom smo kontaktu s crnogorskim vlastima. Ovo vjerojatno tek kad Madeleine Albright oslobodi liniju jer je i ona u stalnom kontaktu. Clinton u svakom govoru podsjeti da nastavlja podupirati demokratsku oporbu u Srbiji i crnogorski narod. Prije nekoliko godina za njih nije bio čuo, to je sasvim sigurno. Izjave manjih predstavnika, kao europski predsjednici ili ministri, ili predstavnici UN-a i NATO-a, već su nebrojene, to jedva da može stati svakog dana u medije. Gotovo se stječe dojam da je razlog za postojanje njihovih funkcija stanje u Srbiji i Crnoj Gori. Glavni tajnik NATO-a George Robertson, koji je vrlo darovit za preuveličavanje svega o čemu govori - valjda tako sebi izgleda važan - u posljednjoj izjavi kaže - 'Crni oblaci su se nadvili nad Crnu Goru. Zatim se redaju njegoševski pridjevi o kobnim akcijama s tragičnim posljedicama - to se odnosi na Miloševića, a za ove izbore koje Milošević priprema kaže se da je to najveća prevara za koju smo ikada čuli. Dakle, da smo važni i veliki, to se više ne može sporiti, ali zašto je to tako, teško je reći. Crna Gora, barem je tako vide sa Zapada, posljednje je sredstvo s kojim se može nešto pokušati u borbi protiv Miloševića. Ona je dio zajedničke države, a u njoj su na vlasti ljudi koji su se suprotstavili Miloševićevoj naopakoj politici i jedini do sada uspjeli da se održe u toj borbi. A poslije rata NATO-a protiv Jugoslavije, zbog golemih međunarodnih problema koje je ta intervencija izazvala, Milošević je postao ono što je oduvijek sanjao da bude - na nesreću svoga naroda - ličnost preko koje se makar simbolično određuju odnosi između svjetskih sila. Budući da je Jugoslavija pod gospodarskim sankcijama, pošto je zapadna diplomacija sebi onemogućila pristup u Beograd zbog optužba Haaškog tribunala koje su služile ciljevima rata, ali sada smetaju diplomaciji, onda je nekako ispalo da se još samo preko Crne Gore može voditi kakva-takva politika i prema Srbiji. Zato je Crna Gora važna Zapadu. Kao da to nije dovoljno, ona je baš ovih mjeseci od velike važnosti samo Miloševiću. I on je ostao bez mogućnosti da vodi bilo kakvu politiku izvan Srbije, a u Crnoj Gori je njegov utjecaj minimalan. Bez obzira na taj utjecaj, ipak ima načina da snažno pritiska Crnu Goru. Jer ne samo da Srbija i Crna Gora formalno čine državu, što je manje važno - odavno se nikakva formalnost ne poštuje u Miloševićevoj okolini - nego su tu tradicionalne, i kako izgleda, neraskidive veze između Crne Gore i Srbije - izmiješanost i naklonost stanovništva. Nešto vrlo staro i duboko, na što ljudi i okolnosti teško utječu. To daje Miloševiću priliku da pritiska crnogorsku vlast koliko hoće, da je praktički tjera da razbije zajedničku državu, znajući da će se ova vrlo teško odlučiti na poteze koji mogu izazvati sukobe ili čak građanski rat. Milošević je uvijek imao tu prednost, uvijek ju je koristio nad svim protivnicima - on se raduje sukobu, razaranju i zlu. A drugi se toga, normalno, plaše. Uvijek onaj tko želi rušiti ima prednost nad onim tko bi htio graditi. Rušitelja ne koče ni moral ni pamet, a onaj tko bi htio nešto graditi uvijek je sklon popustiti u općem interesu. Kad se ovome doda da je Miloševiću Crna Gora važna ako hoće sačuvati funkciju predsjednika Jugoslavije, a tu je sebi namijenio, onda se vidi zašto je Crnu Goru sada stavio u središte svoje politike. Izuzetnu važnost, nerazmjernu opet svojoj veličini, Crna Gora ima i za srpsku oporbu i uopće za stanovnike Srbije i Crne Gore. Onu golemu, šutljivu većinu stanovnika koji bi htjeli nekako da se dokopaju mira i normalnog života. Srpska oporba ima oslonac u Crnoj Gori, preko nje ima vezu sa svijetom, preko nje može se obraćati ljudima u Srbiji, preko nje može se organizirati. U njoj se osjeća kao u svom narodu, preko nje bi mogla utjecati i na rezultat izbora u Srbiji. Na kraju, za crnogorsku vlast sve to ima životnu važnost: odnosi sa Zapadom su uvjet opstanka, i gospodarski i politički; otpor Miloševiću je također uvjet opstanka, kao što je i održavanje bliskih veza sa Srbijom vrlo delikatno pitanje, a potpora srpskoj oporbi je najvažnije što Crna Gora može pokušati u toj situaciji. Ali, Zapad od Crne Gore često traži nemoguće poteze i poteze koji povećavaju rizike novoj republici i tu treba manevrirati. Milošević stalno pravi pritisak i preko vojske i blokiranjem ekonomskih veza i bezobzirnim promjenama zakona i ustava - tome se nije lako odupirati jer i Milošević, kao i Crnogorci, zna da je put odcjepljenja Crne Gore od Srbije previše rizičan. Na kraju, kako pomoći srpskoj oporbi. Ona se bori protiv Miloševića u nemogućim uvjetima. Ona se mora ujediniti, mora ići na izbore i iskoristiti svaku mogućnost za promjene u Srbiji - zato joj treba Crna Gora ovakva kakva jest, ali Crna Gora ako se u to upusti, daje dojam da je prihvatila Miloševićevu igru, tako da je sve zapravo prilično blokirano kod svih čimbenika u igri. I kod Miloševića, i u Crnoj Gori, i na Zapadu. Kriza postoji, čak velika, na razini odnosa vlasti Srbije i Crne Gore. Ne postoji kriza u svakodnevnom životu - ljudi ovim nisu preopterećeni ni u Srbiji ni u Crnoj Gori, niti se osjećaju nacionalne tenzije među njima. U ovome je velika razlika u odnosu na prijašnje nacionalne krize u bivšoj Jugoslaviji. U svakodnevnom životu sve izgleda mirno i opušteno, ali politički stanje je neodrživo, a svaka je promjena možda još gora. Eto, zato je onda retorika, promidžba, verbalni obračun i prijetnje, koji se ne oslanjaju ni na što, realno. Sve to je utoliko spektakularnije, i na Zapadu, i u Beogradu, i u Crnoj Gori, što nitko nema mogućnosti da vodi zaista aktivnu politiku. Pa ta retorika i galama maskira nemoć da se bilo što učini". (RFI)