NJ 27.VII.-DIE WELT-CLINTON

NJEMAČKA DIE WELT 27. VII. 2000. Pravda za Billa Clintona "Svojstveno je posredniku da sjedi između stolica pregovarača i gadno padne ako se oni u sporu raziđu. Tako je prošao Bill Clinton poslije propasti bliskoistočnih razgovora, koje zorno opisuje kao 'bušenje bez anestezije'. Sada se, ne bez zlobnih podtonova, prigovara da američki Predsjednik na odlasku više nema puni autoritet supersile za stvaranje mira. Osim toga, da je Clinton bio kažnjivo naivan što je u povijesnim potankostima prastare svađe, ništa ne sluteći, nestrpljivo i zapravo gonjen samo častohlepljem, uljepšavao svoju oporuku. Čak da u tim prigovorima ima nečega, miješaju se nezahvalnost i besmislenost. Istina je da su predsjednik i njegovi savjetnici podcijenili krutost boležljivog Jasera Arafata kao i njegov strah od osvete njegovih čvrstorukaša i precijenili psihodinamičku snagu kroćenja zatvorene ustanove Camp David. Clinton bi poslije marljivog studiranja sukoba, kako se šalio prije sastanka na vrhu - a to mu se sedam godina poslije Osla može vjerovati - u snu mogao narisati točnu kartu Zapadne obale. Ali sav njegov legendarni šarm, naizmjenični postupak s obim stranama s puno umiljavanja i nekim taktičkim izljevima bijesa, ohrabrenjima i prijetnjama, u Jeruzalemu je zakazao. Istina je također da se Clinton još u siječnju na sirijsko-izraelskim razgovorima u Shepherstownu prevario u pogledu tvrdokornosti obiju strana. No govori li to protiv njega ili protiv tvrdokornih? I može li angažirani posrednik misliti da uopće postoji neki dragovoljac za takvu monstruoznu zadaću? Bill Clinton je u Bosni, na Kosovu i u sjevernoirskom sporazumu na Veliki petak postigao krhke uspjehe i zakazao u Africi - no tko može navesti čovjeka ili ustanovu kojoj se moglo više vjerovati? Potpuni su besmisao prigovori koji sumnjiče Billa Clintona da se mirom na Bliskom istoku želio nametnuti odboru za Nobelovu nagradu kako bi iz svoje ostavštine izbrisao postupak impeachmenta. Takva kritika posve pogrješno shvaća nemilosrdnu ravnodušnost Amerikanaca prema vanjskopolitičkim djelima svojega Predsjednika s druge strane ratova. Nitko se ne sjeća Theodora Roosevelta s velikim štovanjem, jer je 1906. za svoje posredovanje poslije rusko-japanskog rata dobio Nobelovu nagradu za mir. Malobrojni Woodrowa Wilsona, nobelovca 1919., hvale zbog inicijative za utemeljenje saveza naroda. I ne samo zato što je tadašnji kongres posramio svoga predsjednika time što je odbio ratifikaciju američkog pristupa. Čak i Jimmy Carter koji je u Camp Davidu Menahemu Beginu i Anvaru el Sadatu priskrbio Nobelovu nagradu za mir 1978. mora živjeti s time da građani ponajprije pomisle na aferu s taocima, energetsku krizu, 'loše stanje' u Americi, kad misle o njemu. Clinton je navodno jedanput priznao da traženje mira na Bliskom istoku shvaća i kao aktivno kajanje za grijehe u skandalu Levinsky. No William Jefferson Clinton, najbriljantniji strateg kojega je demokratska stranka ikada imala, a možda i jedan od najdarovitijih američkih predsjednika, ne može se nadati da bi u američkom sjećanju čak i mirovni sporazum zajedno s Nobelovom nagradom bio prihvaćen uz zamrljanu plavu haljinu. Ništa u tomu ne mijenja ni to što zasićenost Clintonom među liberalima već danas počinje popuštati ranoj nostalgiji. Budući da mu 22. ustavni amandman uskraćuje pravo na treći mandat, predsjednik izbor Ala Gorea mora poticati kao referendumski surogat samoga sebe. To čini predano i daje rekordne donacije. Ostatak je mrak. Preostaju mu neka veta u borbama s kongresom, borba za odvjetničku dozvolu koju mu zbog krivokletstva želi oduzeti jedno etičko povjerenstvo u Arkansasu, na posljetku prijetnja nasljednika Kena Starra kao posebnog istražitelja, da će 2001. optužiti Billa Clintona kao običnog građanina. Malo mira u Camp Davidu značilo bi ublažavanje patnje Billa Clintona. Jamačno ne izlječenje" - zaključuje Uwe Schmitt u uvodniku lista.