RFE 16. VII. SRPSKA OPORBA U UN-U?

RADIO SLOBODNE EUROPE - RFE 16. VII. 2000. Srpska oporba u Ujedinjenim narodima? Milan Protić, supredsjednik stranke ?Nova Srbija? i Predrag Simić, znanstveni suradnik beogradskoga Instituta za međunarodnu politiku i privredu i vanjskopolitički savjetnik u Srpskom pokretu obnove. Moderator: Omer Karabeg RFE: U današnjem Mostu razgovarat ćemo o zamisli da srpska oporba dobije svog predstavnika u Ujedinjenim narodima, zamisli koja je nedavno iznesena na sastanku predstavnika međunarodne zajednice i predstavnika oporbenih stranaka iz Srbije u Bruxellesu, a naši sugovornici su Milan Protić, supredsjednik stranke ?Nova Srbija? i Predrag Simić, znanstveni suradnik beogradskog Instituta za međunarodnu politiku i privredu i vanjskopolitički savjetnik u Srpskom pokretu obnove. Vi ste, gospodine Protiću, glavni pobornik ideje da srpska oporba dobije svog predstavnika u Ujedinjenim narodima. S obzirom da je riječ o presedanu, možete li nam malo potanje obrazložiti tu ideju? PROTIĆ: Postoji mogućnost da srpska oporba bude predstavljena u Ujedinjenim narodima na sličan način kao što je nedavno bila predstavljena delegacija Crne Gore ili kao što je vladika Artemije u ime kosovskih Srba, ne tako davno, bio u Ujedinjenim narodima. Na nedavnom sastanku u Bruxellesu razgovarao sam s veleposlanikom Bosne i Hercegovine gospodinom Šaćirbegovićem i njegovim zamjenikom Milošem Pricom i zaključili smo da bi srpska oporba u Ujedinjenim narodima mogla uživati gostoprimstvo misije Bosne i Hercegovine i da na taj način bude u prilici da svoje ideje i planove iznese pred tijelima Ujedinjenih naroda. To bi u normalnim prilikama trebalo da radi vlast jedne zemlje, ali kako je ova naša vlast sebe dovela u potpuno bezizlazan vanjskopolitički i diplomatski položaj, onda smo mi kao oporba dužni iskoristiti sve mogućnosti kako bismo obranili interese svog naroda u međunarodnim okvirima. RFE: Vi se, gospodine Simiću, protivite ovoj ideji. Koliko znam, Vi ste rekli da bi nastojanje da srpska oporba dobije svoje mjesto u Ujedinjenim narodima bio pokušaj da se Jugoslavija eliminira iz svjetske organizacije. SIMIĆ: Jugoslavija je u Ujedinjenim narodima u jednom vrlo čudnom položaju koji teško da ima presedana. Naime, potkraj svibnja 1992. donesena je odluka da Jugoslavija ne može automatski dobiti mjesto u Ujedinjenim narodima, nego da mora zatražiti prijam kao nova država. To vlast u Beogradu nije prihvatila, pa je međunarodna zajednica status Jugoslavije ostavila nedefiniranim. Naime, predstavnik Savezne Republike Jugoslavije ne može sudjelovati na mnogim sjednicama, ali on je prisutan u Ujedinjenim narodima i može održavati kontakte, to jest one kontakte koji se održavaju u hodnicima, lobijima i na druge načine. Ono što je meni sporno u ideji o predstavljanju oporbe u Ujedinjenim narodima jest da ja ne poznajem takav slučaj u čitavoj povijesti svjetske organizacije. Mislim da bi takvo rješenje bilo presedan i da bi ono vjerojatno dovelo do isključenja službenoga predstavnika Jugoslavije iz Ujedinjenih naroda. Mi možemo o tom predstavniku i o takvom predstavljanju države imati različita mišljenja, ali moramo biti svjesni činjenice da oporba može biti sugovornik međunarodne zajednice samo u onoj mjeri u kojoj je ona faktor u zemlji. To smo vidjeli zimus kada je oporba u jednom trenutku zaista postala ozbiljan faktor jer je uspjela postići da bude suspendiran jedan dio sankcija koje se primjenjuju prema našoj zemlji. Međutim, kriza kroz koju oporba prolazi u posljednja dva mjeseca ponovno je u međunarodnoj zajednici potakla stara razmišljanja o tome da navodno problem nije u režimu, već u narodu i da zbog toga u oporbi ne treba tražiti partnera, već da Jugoslaviju jednostavno treba eliminirati iz Ujedinjenih naroda. Uostalom, kao što znate, prije određenog vremena i pokrenuta je inicijativa da se ona definitivno eliminira iz Ujedinjenih naroda. U tom kontekstu mislim da pojava oporbe u Ujedinjenim narodima ne bi bila pravno moguća, a ne bi bila ni produktivna. RFE: Mislite li vi, gospodine Protiću, da bi ulazak srpske oporbe u Ujedinjene narode praktično značio uklanjanje Jugoslavije iz te svjetske organizacije? PROTIĆ: Da je sreće da mi možemo da eliminiramo Vladislava Jovanovića i poguban utjecaj koji on kao Miloševićev predstavnik tamo ima, ja bih bio veoma zadovoljan. Što Vladislav Jovanović i njemu slični budu imali manje utjecaja u Ujedinjenim narodima, to bolje za ovu zemlju i ovaj narod. Njemu je tamo kretanje ograničeno na 30 milja i njegove mogućnosti utjecaja su potpuno ograničene. Zbog toga je za nas ova ponuda vrlo važna. Naš odlazak u Ujedinjene narode bio bi prilika da pokažemo da je oporba ozbiljna, pouzdana i plodotvorna. Oporba bi tamo pokazala da umije i da može razgovarati s međunarodnim čimbenicima, pa bi priče o tome kako od nas treba dići ruke i ostaviti nas da pocrkavamo pod Miloševićem na najbolji način bile osporene. A bojim se da bi oni od nas zaista mogli dići ruke ukoliko budemo pasivni i ne budemo koristili sve mogućnosti koje nam se pružaju - a one su vrlo male i ograničene - da međunarodnoj zajednici pokažemo da ovaj narod nije za aktualni režim, da je ovaj narod pod diktaturom i autokracijom poslednjih 50 godina, a pogotovo poslednjih 10 godina, da smo mi nosioci demokratskih, slobodoumnih, europskih ideja i da ćemo umijeti da ih provedemo. SIMIĆ: Bojim se da bi ulaskom oporbe u međunarodne institucije bila stvorena jedna pravna fikcija koja bi samo pridonijela demontaži Jugoslavije. Ja otvoreno strahujem da u međunarodnoj zajednici postoje oni faktori, vidjeli smo ih na djelu ne tako davno, koji smatraju da Jugoslavija nema budućnost i da je jednostavno treba demontirati, pa poslije toga pokušati napraviti nešto novo. To je točka našega neslaganja i tu je bio izvor svih sporova. Ja sam posljednjih tjedana bio u Bruxellesu, Berlinu, Londonu, Muenchenu i moram reći da je to pitanje oko koga se ne može dobiti konsenzus. Na sastanku u Bruxellesu, na kome smo gospodin Protić i ja sudjelovali, slušali smo istupanja vodećih zapadnih predstavnika koji su govorili stvari koje bi srpska oporba jako teško mogla prihvatiti. RFE: Gospodine Simiću, komentirajući ideju o predstavljanju srpske oporbe u Ujedinjenim narodima vi ste rekli da ne želite da sudjelujete u detroniziranju vlasti na taj način. Znači li to da se vi slažete s visokim dužnosnikom Miloševićeva režima Nikolom Šainovićem da je ta inicijativa samo još jedan u nizu pokušaja destabilizacije Savezne Republike Jugoslavije? SIMIĆ: Ja samo želim ponoviti da sam jako rezerviran prema toj ideji. Jer, ukoliko bismo prihvatili nešto što u ovom trenutku nije realno, mislim da bismo time samo pothranjivali režimsku propagandu i čak nehotice pomogli daljoj transformaciji Jugoslavije u jedan kazamat u kome će ljudi biti pod dvostrukim sankcijama, s jedne strane, pod sankcijama različitih antiterorističkih zakona i zakona o medijima, a s druge strane pod sankcijama i stalnim prijetnjama međunarodne zajednice. Što se tiče izjave Nikole Šainovića, ne bih je mogao komentirati jer je dana s pozicije strankee čiji je on predstavnik. Međutim, govoreći u ime jedne srpske oporbene stranke, ja smatram da mi, gradeći odnose s međunarodnom zajednicom, ne smijemo dopustiti režimu da nas stavlja na tapet svojom hiperpatriotskom ili kvazipatriotskom propagandom. RFE: Gospodine Protiću, bojite li se da bi ulazak oporbe u Ujedinjene narode dao režimu argument da sotonizira oporbu? PROTIĆ: Oni će nas sotonizirati i ovako i onako. Što god mi radili i kako god se ponašali, oni će to iskoristiti da nas napadnu i ja sam na to već uvelike oguglao. Od njih ništa drugo i ne očekujem. Ako je nama cilj ublažavanje i ukidanje sankcija, zar New York i zgrada Ujedinjenih naroda nisu pravo mjesto gdje se na to može utjecati. Jer, Vijeće sigurnosti je uvelo te sankcije, pa mi je nekako logično da bismo, ako zakucamo na ta vrata i ona nam se otvore, možda bili u najboljoj prilici da obranimo ideju o ukidanju ili ublažavanju sankcija. To je jedno. A drugo, Vladislav Jovanović kao takozvani veleposlanik Savezne Republike Jugoslavije pri Ujedinjenim narodima zapravo ne predstavlja nikoga osim vladajućeg režima u Beogradu, jer njega ne priznaje ni Crna Gora, a očito ga ne priznaje ni Kosovo. Prema tome, pitam se koju državu on tamo predstavlja. Ako je Crna Gora kao jedna federalna jedinica odlučila da pošalje svoju delegaciju u Ujedinjene narode, kakva je onda razlika između njih i srpske oporbe? Kada bi kosovski Albanci dobili takvu prigodu, mislim da ne bi mnogo razmišljali i da bi je objeručke prihvatili. Prema tome, kako god se pogleda, za nas bi bilo dobro da odemo u Ujedinjene narode. Usput da kažem još i to da Vladislav Jovanović nije čovjek koji raspolaže osobnim sposobnostima i znanjima da bi mogao uspješno predstavljati jednu zemlju, bez obzira na to kakav je njezin politički sustav, u jednoj tako visokoj i važnoj međunarodnoj instituciji, kao što su Ujedinjeni narodi. Bruka je i sramota za sve nas da jedan tako neuvjerljiv i nepripremljen čovjek, bez obzira na svu svoju diplomatsku karijeru, stigne tako visoko. RFE: Najveći dio članova svjetske organizacije ne želi sarađivati s Miloševićem i sadašnjom vlašću u Srbiji. Milošević i nekoliko njegovih najbližih suradnika su na popisu optuženih za ratne zločine. Predstavnik Savezne Republike Jugoslavije u Ujedinjenim narodima Vladimir Jovanović praktično je izoliran. Tko će onda zastupati interese Jugoslavije u Ujedinjenim narodima, gospodine Simiću? SIMIĆ: Prvo bih se htio osvrnuti na komentar gospodina Protića. Ja mislim da bi pokušaj da se ovakva ideja provede u djelo vjerojatno naišao na otpor barem dviju stalnih članica Vijeća sigurnosti koje bi vjerojatno stavile veto, što bi tu ideju u startu dezavuiralo. RFE: Mislite na Kinu i Rusiju. SIMIĆ: Da. Srpski pokret obnove i ja osobno proteklih mjeseci bili smo veoma aktivni ne bi li našli partnere i u te dvije zemlje. Iako ne mogu reći da smo postigli nekakve spektakularne rezultate, činjenica je da smo u Rusiji našli vrlo dobre sugovornike ne samo u političkim strankama nego i u državnom establišmentu. Sve to, kao i nedavni posjet gradonačelnika Beograda Vojislava Mihajlovića Pekingu koji je, da li slučajno, koincidirao s posjetom Li Penga Beogradu, pokazuje da te dvije zemlje nemaju baš sasvim jednolinijski stav. A što se tiče sankcija, mi od Daytonskog sporazuma nismo pod sankcijama Ujedinjenih naroda, već pod sankcijama Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država. Prema tome, naši problemi sa sankcijama moraju se, ponajprije, rješavati u Bruxellesu i Washingtonu. Mislim da je u ovom trenutku naročito interesantna Europska unija koja pokušava odrediti svoju strategiju prema jugoistočnoj Europi. U strategijskom papiru koji je ponuđen za sastanak u Bruxellesu, na kome smo bili gospodin Protić i ja, prvi put je rečeno nešto što za posljednjih deset godina otkako je izbila jugoslavenska kriza nikada nije tako jasno rečeno, a to je da bez integracije jugoistočne Europe europska integracija neće biti zaokružena. Ja ću vas samo podsjetiti da je bivši istaknuti političar NATO pakta i Zapada, danas već dezavuirani Vili Klas, svojedobno rekao da jedan dio Balkana iz kulturnih i drugih razloga nema nikakve šanse da se integrira u Europu. I zato mislim da je konferencija u Bruxellesu prvi put donijela nešto što je za nas veoma važno. Jasno je rečeno da su za Srbiju vrata otvorena, naravno ukoliko u njoj dođe do promjena. Zbog toga mi se čini da bi za nas bilo veoma važno da imamo vrlo dobre komunikacije s Europskom unijom. Isto tako mislim da je za nas jako važno, kako iz unutarnjih tako i iz međunarodnih razloga, da ostavimo otvorena vrata i prema drugim partnerima ove države, bez obzira na to kakav je u ovom trenutku njihov stav prema režimu. Uvjeren sam da nastojanje da se međunarodna zajednica polarizira na one zemlje koje bezuvjetno podupiru režim i one koje bezuvjetno podupiru oporbu ovoj zemlji ne bi donijela ništa dobro. RFE: Niste mi odgovorili na pitanje tko da zastupa interese Srbije u situaciji kada najveći dio članova svjetske organizacije ne želi sarađivati s Miloševićem i sadašnjom vlasti u Srbiji? SIMIĆ: Ja mislim da interese jedne zemlje ne može zastupati netko tko u toj zemlji ne raspolaže vlašću. U ovom trenutku, na žalost, naši interesi u međunarodnoj zajednici nisu zastupljeni na pravi način. Ali za razliku od Crne Gore čiji kontakti s Ujedinjenim narodima imaju uporište u realnoj, efektivnoj vlasti u Podgorici, srpska oporba nema efektivnu vlast, a da bi je imala, ona mora najprije dobiti izbore. Drugim riječima, srpska oporba mora imati mandat birača da bi zastupala interese svoje zemlje. RFE: Koliko sam shvatio, po vašem mišljenju oporba će moći zastupati Srbiju u Ujedinjenim narodima tek kad dođe na vlast? SIMIĆ: Da, to je moje mišljenje. PROTIĆ: Gospodin Simić nije uvjerio ni mene, a čini se, gospodine Karabeg, da nije uvjerio ni vas, pa onda sumnjam da će uvjeriti i naše slušatelje. Ali, na stranu to. Da se vratimo na pitanje kakav bi učinak na naše birače i na naše javno mnijenje u Srbiji imalo pojavljivanje oporbe u Ujedinjenim narodima. Ja mislim da bi pojava predstavnika oporbe u Ujedinjenim narodima samo pomogla da naši građani, bar oni koji to još nisu raščistili, shvate da oporba ima dovoljno ugleda u međunarodnim okvirima da može postići mnogo više nego što to mogu predstavnici vlasti. Mi bismo se u tom slučaju predstavili kao državotvorni, međunarodno uvaženi faktor, tako da bi nam to na budućim izborima, ako do njih dođe i ako na njih budemo izišli, svakako bio bod, nikako minus. Ne vidim kako bi to Milošević mogao da nas sotonizira, jer na to isto mjesto i on sam hoće da stigne, samo što njemu ne daju, a nama daju. Miloševićeva je ambicija da njegov predstavnik bude priznat u Ujedinjenim narodima, ali mu se ta ambicija nikako ne ispunjava. Nama koji takvu ambiciju čak i nemamo, takva prigoda se nudi, a mi je odbijamo. Ja moram priznati da u tome ne vidim nikakvu logiku. Ako budemo tako radili, a tako smo radili ovih deset godina, mislim da ćemo imati vrlo male šanse da se režimu uspješno suprotstavimo. Ovo je borba koja ne podrazumijeva samo izbornu utakmicu. Vidjeli smo u poslednjih deset godina da je Milošević činio sve da preinači volju građana i da mi do sada nismo imali ni elementarne uvjete za poštene izbore, a kamo li onakve koji su po mjerilima razvijenih demokracija. Upravo zbog toga mi imamo pravo da se u okvirima mirnog suprotstavljanja aktualnom režimu koristimo svim sredstvima koja nam stoje na raspolaganju. Ovo je jedno od tih sredstava i, po mom mišljenju, dosta važno u ovom trenutku i zato ću biti prilično razočaran ukoliko i ovu šansu, kao i mnoge druge do sada, propustimo. Ja se slažem s tim da u međunarodnoj zajednici postoje različiti pogledi na nas, da nisu svi dobronamjerni, da ima dosta i onih koji na nas gledaju s velikih visina i na prilično ciničan i nama nenaklonjen način, ali to su realnosti našeg života i mi ćemo se s tim morati suočiti. Po mom mišljenju bolje je da se suočimo odmah, nego da čekamo da dobijemo izbore, pa tek onda da vidimo što ćemo raditi. Miloševićev režim je u dobroj mjeri kumovao takvom odnosu određenih zemalja prema nama i o tome bi s njima trebalo otvoreno razgovarati. Ne vidim da za nas postoji ikakav drugi put. Pri tome mislim da je uloga Kine i Rusije na Balkanu mnogo manja nego što bi neki to željeli. Svi konci su u rukama Zapada. Ukoliko se budemo oslanjali na Kinu i Rusiju, shvatit ćemo koliko je njihov utjecaj na budućnost ove zemlje zapravo malen, toliko malen da ćemo ubrzo uvidjeti da idemo pogrešnim pravcem. SIMIĆ: Za mene je u ovom trenutku najbitnije da Europska unija, jer je teško povjerovati da će prosječan građanin Srbije, koji već deset godina živi pod sankcijama koje je nametnuo Zapad u svom neobjavljenom, ali i nezavršenom ratu protiv režima Slobodana Miloševića, moći prihvatiti da se u našoj politici pojave one zemlje koje su bile nosioci svega ovoga što se događalo u prethodnih deset godina, a naročito prošle godine. Građanin Srbije je kažnjen zbog toga što njegova vlast i njegov predsjednik nisu uspjeli naći zajednički jezik s međunarodnom zajednicom. On trpi posljedice obračuna te vlasti s međunarodnom zajednicom, odnosno Zapadom, tako što ostaje bez posla, njegovi mediji se guše i tako dalje. U takvoj situaciji mi moramo pokušati izgraditi mostove prema međunarodnoj zajednici. Međutim, ne čini mi se da je ideja o predstavljanju oporbe u Ujedinjenim narodima dobar most. Ulaskom oporbe u Ujedinjene narode mi bismo samo pridonijeli polarizaciji vodećih faktora međunarodne zajednice u Vijeću sigurnosti,što bi odgovaralo režimu. Mi ne smijemo pothranjivati nastojanja režima da isprovocira nekakvu novu vrstu hladnog rata gdje bi polarizacijom između Istoka i Zapada sebe doveo u položaj neke nove Kube, a građani bi živjeli u nekakvoj novoj Enver Hodžinoj Albaniji. Mislim da mi ne smijemo, čak i nehotice, ići na ruku pretenzijama ove vlasti koja se predstavlja kao ?branitelj slobodnog dijela čovječanstva od sablasti novoga svjetskog poretka?, to jest ne smijemo ići na ruku politici produbljivanja razlika koje postoje između Sjedinjenih Američkih Država i Europe, s jedne strane, i Rusije i Kine, s druge strane. A upravo bi pokušaj da se službeni predstavnik Savezne Republike Jugoslavije, u ma kakvom statusu on bio, istisne iz Ujedinjenih naroda i umjesto njega u svjetsku organizaciju uvedu predstavnici oporbe, s nekakvim statusom informativnog centra... RFE- Mislite li vi, gospodine Protiću, da bi pokušaj uvođenja oporbe u Ujedinjene narode doveo do polarizacije u Vijeću sigurnosti? ROTIĆ: Sumnjam da smo mi tako važan faktor u međunarodnim okvirima da bi se netko zbog nas tako strašno sukobio. Koliko god bio ponosan na narod kome pripadam, ne mislim da mi imamo toliku težinu. To je prvo. A drugo, čini se da se mi ne razumijemo u tome kakva mogućnost postoji da mi uđemo u Ujedinjene narode. Ja sam govorio o tome da mi možemo da budemo gosti jedne od misija i da uz njezinu pomoć stignemo do određenih foruma Ujedinjenih naroda, nadam se do što viših i što važnijih. Tome se ne može nitko suprotstaviti, jer svaka misija ima pravo protežirati grupaciju po svojoj volji. Tako da ne znam zašto bi se u Vijeću sigurnosti oko toga uopće vodila rasprava. Sigurno je da bi nas netko mogao spriječiti da stignemo do najviših instanci, ali ako stignemo do nekih drugih foruma Ujedinjenih naroda ili do određenih misija, to bi za nas bio veliki rezultat. Prema tome, nisam ja stvar razumio tako ambiciozno kao što izgleda iz ovog razgovora, već samo kao mogućnosti da uđemo u tu veliku međunarodnu organizaciju i da tamo kažemo što mislimo, što osjećamo, šta planiramo, da kažemo gdje vidimo mjesto naše zemlje i naših naroda u međunarodnim okvirima. Ništa više od toga. RFE: I na kraju bih molio i vas gospodine Protiću i vas gospodine Simiću da u ovom dijalogu raspravimo jednu stvar. Vi ste, gospodine Protiću, nakon povratka iz Bruxellesa, rekli da su ideju o tome da srpska oporba dobije svog predstavnika u Ujedinjenim narodima na sastanku u Bruxellesu iznijeli veleposlanik Bosne i Hercegovine u Ujedinjenim narodima Muhamed Šaćirbegović i njegov zamjenik Miloš Prica i da su je podržali gotovo svi visoki dužnosnici Europske unije. Vi ste, pak, gospodine Simiću, tvrdili da tu ideju nitko nije podržao. SIMIĆ: Ta ideja je bila prisutna u kuloarima, ne kao tema konferencije i ne kao službeni prijedlog. PROTIĆ: Gospodine Šaćirbegović je to predložio na službenom sastanku u okviru svog kratkog izlaganja. Dakle, ako je cio skup bio služben, onda je i njegov prijedlog bio služben. Nisam čuo da se itko tome javno suprotstavio. Uostalom, suglasnost svih nije bila ni potrebna zato što su gospodin Šaćirbegović i gospodin Prica u neslužbenim razgovorima ponudili svoje gostoprimstvo, a ono ne zavisi ni od koga drugog osim od misije koja to ponudi. Ja sam prethodno s njima razgovarao, postigao dogovor o tome i nakon što je gospodin Šaćirbegović to iznio na sastanku ja sam se javio za riječ, podržao tu ideju i rekao da bi za nas, srpsku oporbu, to bio veliki korak naprijed i vrlo važna stvar. Sve je to, dakle, bilo na sastanku, pa ako je taj sastanak bio služben, onda je i prijedlog veleposlanika Bosne i Hercegovine bio služben. Ako je cio skup bio neslužben, onda je i prijedlog gospodina Šaćirbegovića i gospodina Price bio neslužben. To je bilo predloženo, odnosno ponuđeno na plenarnoj sjednici, a nitko od nazočnih to nije ni potvrdio, ali nije ni negirao. Međutim, to se od nazočnih nije ni očekivalo jer oni nisu bili mjerodavni da daju suglasnost za takav prijedlog ili da ga odbiju. To je njima bila rasprava. Međutim, nikakve rasprave nije bilo. Mi smo se kasnije dogovorili da oni porade na tome, a da ja, sa svoje strane, pokušam osigurati suglasnost cjelokupne oporbe za tu ideju, što izgleda jest glavna zapreka i kamen spoticanja. SIMIĆ: Ovo što je gospodin Protić rekao mislim da potvrđuje da je to bila jedna od ideja oko čije se dalje sudbine većina sudionika nije izjašnjavala. Da li će ona dobiti pravo građanstva, to ćemo tek vidjeti. (RFE)