NJ 18.VII.-FR-NACI PROŠLOST

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 18. VII. 2000. Poremećeno sjećanje "Da, to je dobar trenutak za Njemačku. Parlament i vlada priznali su 'političku i moralnu odgovornost za žrtve nacionalsocijalizma', a gospodarstvo je odmah učinilo isto. Pozdravljena primjerenim riječima političkih protagonista, jučer je oživotvorena zaklada 'Sjećanje, odgovornost i budućnost', opremljena s deset milijarda maraka za preživjele prisilne radnike, ponajprije iz istočne Europe. Kasna, djelomično manjkava, ali dobra gesta. Znak povijesne svijesti službene Njemačke. 'Miljokaz', rekao je šef poljske vlade Jerzy Buzek. Pogled u njemačko nisko grmlje kojega takvi miljokazi ne bi mogli zakrčiti, Buzek je, kao govornik ovoga ponedjeljka milostivo ispustio. S druge strane, u kamen uklesanih riječi o budućnosti u povijesnoj odgovornosti može se iz duge rasprave o zakonu o odšteti očitati trenutačni snimak zemlje koja je još opasno udaljena od suverene samouvjerenosti u svijesti vlastite povijesti. Dijagnoza glasi: poremećeno sjećanje. To počinje kod gospodarstva: u preambuli zakona zaklade dvaput se upućuje na motiv koji je njemačke tvrtke potaknuo na sudjelovanje u iznosu pet milijarda iz gospodarstva: Bundestag 'priznaje', odnosno 'polazi od toga' da će sporazum 'donijeti dostatnu mjeru pravne sigurnosti njemačkim poduzećima u Sjedinjenim Državama Amerike'. Prevedeno: jednoga su dana menadžeri shvatili da se jednim promilom svojega godišnjeg prometa mogu iskupiti od opasnosti da će u SAD-u biti omalovažavani zbog zanemarivanja povijesne odgovornosti. I to s moralnim pečatom najvišega reda. To je ono što se krije iza uljepšavajućih riječi Otta grofa Lambsdorffa: 'Moral i posao rijetko su bili tako blizu kao u ovim pregovorima'. Zbog činjenice da gospodarstvo otkriva moral tek kad zadire u njegove poslove, možemo žaliti. No ipak je kriv sustav. Poduzeća su baždarena na dobit i stoga, kako točno piše publicist Diedrich Diedrichsen, 'moralno neuračunljiva'. Može li i koliko njihov čin poslužiti drugim maksimama osim prava ekonomski jačega, ovisi o društvenoj klimi - i o uvjetima koje postavlja politika. To vlasnicima moći i društvu na koje se pozivaju, nameće utoliko veću odgovornost. Tako gledano, izvanredno je pohvalno što je crveno-zelena vlada, za razliku od svojih prethodnika, prihvatila ekonomski pritisak iz SAD-a i iz njega isklesala 'miljokaz' za odštetu prisilnim radnicima. No teško da je i politička klasa od prohtjeva upravo ciničnog obrambenog držanja prema povijesnoj odgovornosti slobodnija od velikih dijelova njemačkoga društva. U svojoj nezgrapnoj inačici to obrambeno držanje nije ostalo pošteđeno rasprave u Bundestagu o zakonu o odšteti. Iz desnoga kuta došao je kao mukla jeka notornih relativizatora Auschwitza zahtjev da se založe i za odštetu njemačkim prisilnim radnicima. Ispravno je da patnja i tih ljudi treba imati svoje mjesto u kolektivnom sjećanju ljudi. No gotovo djetinjasto ustrajanje na 'i drugi su bili zli' ne može prikriti svoju poruku, unatoč svim deklarativnim priznanjima. Potreba za relativiziranjem, po njezinom načinu jedinstvenoj naci-politici uništavanja etnički 'manjevrijednih' života radom, očito je jako zarazna. Možda će ta glupa inačica jednoga dana izumrijeti - zajedno s onim svjedocima vremena koji razmjere njemačkih zločina drže previše nepodnošljivima da bi ih suvereno prihvatili. Možda će mladima jednom biti lakše prihvatiti prošlost - bez prisile poricanja, ali i bez onog lažnog osjećaja veličine koji je neke lijeve iz stare Savezne republike obuzeo zbog vlastite sposobnosti samooptuživanja. Nalog da se prošlost očuva u sjećanju sadašnjosti, time još nije posve obavljen. Ali napokon bi se kolektivnoj priči povijesti dao novi jezik. Povijesna svijest tada bi se možda manje izražavala u priznanjima, popravljanju učinjenog, odštetama. Trebalo bi pronaći svoje mjesto u političkom djelovanju za budućnost. Za jednog socijaldemokratskog ministra, primjerice, bio bi tabu 'korisne' strance izigrati protiv tražitelja azila. A tiha suglasnost s onima koji svoj strah od budućnosti obrađuju podmetanjem požara 'drugima', više ne bi bila moguća. Od povijesne svijesti u tom smislu, Njemačka je jako daleko. 'Miljokazi' s natpisom 'nikada više' na putu u budućnost još ni izdaleka nisu postavljeni. Njemačko sjećanje za sada ostaje poremećeno, ne mijenja ga ni ugodan korak prema odšteti prisilnim radnicima" - zaključuje Stephan Hebel.