FR-YU-US-RU-pregovori-Vlada-Diplomacija-Oružani sukobi-Organizacije/savezi FR-N.OBSER.13.7.AHTISAARI-MILOŠEVIĆ-NATO FRANCUSKALE NOUVEL OBSERVATEUR13. VII. 2000Zašto je Milošević popustioList objavljuje razgovor novinara Vincenta
Jauverta s Marttijem Ahtisaarijem, posrednikom Europske unije u doba krize na Kosovu, o tijeku mirovnih pregovora s Miloševićem. U razgovoru se, među ostalim, kaže: " - Zašto je bilo tako važno dobiti pristanak Rusa? Je li postojao strah da će oni pružiti vojnu pomoć Miloševiću?= Ne, mislim da se u Washingtonu i u drugim zapadnim prijestolnicama nisu plašili takve mogućnosti. Ruske vlasti ne vole Miloševića. On im stvara previše problema. Zapravo, Kremlj je osudio bombardiranje Srbije iz dvaju razloga: Vijeće sigurnosti UN-a, kojeg je Rusija stalni član, nisu pitali za mišljenje; problem Kosova bio je, po mišljenju Kremlja, unutarnja stvar Srbije. Zašto smo ih htjeli pridobiti za zajedničko djelovanje? Uglavnom zato što je Milošević bio uvjeren da će se napetost između NATO-a i Rusije s vremenom pogoršati. Držati Moskvu po strani značilo bi učvrstiti ga u tom uvjerenju i produljiti rat. Uvijek sam držao - i danas držim - da najprije treba pregovarati s Rusima želimo li izići iz krize; bez
FRANCUSKA
LE NOUVEL OBSERVATEUR
13. VII. 2000
Zašto je Milošević popustio
List objavljuje razgovor novinara Vincenta Jauverta s Marttijem
Ahtisaarijem, posrednikom Europske unije u doba krize na Kosovu, o
tijeku mirovnih pregovora s Miloševićem. U razgovoru se, među
ostalim, kaže:
" - Zašto je bilo tako važno dobiti pristanak Rusa? Je li postojao
strah da će oni pružiti vojnu pomoć Miloševiću?
= Ne, mislim da se u Washingtonu i u drugim zapadnim prijestolnicama
nisu plašili takve mogućnosti. Ruske vlasti ne vole Miloševića. On
im stvara previše problema. Zapravo, Kremlj je osudio
bombardiranje Srbije iz dvaju razloga: Vijeće sigurnosti UN-a,
kojeg je Rusija stalni član, nisu pitali za mišljenje; problem
Kosova bio je, po mišljenju Kremlja, unutarnja stvar Srbije. Zašto
smo ih htjeli pridobiti za zajedničko djelovanje? Uglavnom zato što
je Milošević bio uvjeren da će se napetost između NATO-a i Rusije s
vremenom pogoršati. Držati Moskvu po strani značilo bi učvrstiti ga
u tom uvjerenju i produljiti rat. Uvijek sam držao - i danas držim -
da najprije treba pregovarati s Rusima želimo li izići iz krize; bez
njihova pristanka Milošević bi tražio da dobije na vremenu i da se
održi, nadajući se da će Rusi na koncu prijeći na njegovu stranu. Da
bi ga doveli do kapitulacije, trebalo je pojačati napadaje. (...)
- U kojim se glavnim točkama nisu slagali Moskva i Washington?
= Posrijedi je bilo razdoblje poslije rata. Rusi nisu htjeli da NATO
sudjeluje u snagama za očuvanje mira na Kosovu - a još manje da NATO
predvodi operacije. U jednom su času razmišljali o rusko-finskoj
sastavnici pod zapovjedništvom UN-a. Telefonirao sam Jeljcinu i
obrazložio mu zašto mislim da to nije dobro i da neću nikad poslati
vojnike iz moje zemlje u takve prilike. Rekao sam predsjedniku
Jeljcinu: 'Naše mladiće neće poštovati. Njih će ubijati. Trebaju
nam vjerodostojne snage. Sami Rusi i Finci ne mogu stvoriti to
povjerenje. Kosovski se Albanci neće htjeti vratiti ako tamo nisu
NATO-ovi vojnici'. Kada je riječ o UN-ovu zapovjedništvu, dodao
sam, vidjeli smo u drugačijim prilikama u bivšoj Jugoslaviji koliko
ono može biti nedjelotvorno.
- Što je odgovorio?
= Rekao mi je samo: 'Sretno'. Zatim sam u četiri oka razgovarao s
ruskim premijerom Stjepašinom. Rekao sam mu istu stvar. Odgovorio
mi je: 'Doista, trebaju nam vjerodostojne snage'. Vrata, dakle,
nisu bila zatvorena. Shvatio sam da Kremlj želi postići sporazum i
da ne želi biti isključen iz diplomatskog procesa.
- Ipak, do zadnjeg se časa nije znalo hoće li pregovori uspjeti.
= Istina je. Nakon nekoliko susreta u svibnju, u Moskvi i u
Helsinkiju, nismo uspjeli sastaviti zajednički tekst. Osim pitanja
NATO-a, postojao je problem uprave na Kosovu. Amerikanci i
Europljani zahtijevali su da sve srpske postrojbe - vojska,
paravojne postrojbe i policija - odu s Kosova, što je bilo sasvim
razumljivo, ali su isto tako tražili da se vrate svi srpski
dužnosnici. Prema njihovu mišljenju, UN je trebao biti zadužen za
civilnu upravu na tom području. No Rusi su se plašili nereda prije
nego UN uspije uspostaviti upravu. I njihovi su razlozi bili
opravdani. Bilo je jako teško preuzeti brigu za zemlju: bilo je
teškoća s jezikom, s upravnim običajima, poznavanjem područja...
Amerikanci i zemlje NATO-a pristali su da se neki srpski dužnosnici
- njih gotovo tisuću - kasnije vrate na stare dužnosti. Rusi su
uzvratili: zašto onda moraju otići? Bolje je da ostanu. (...)
- Kako se nastavio razgovor s Miloševićem?
= Milošević je zatražio kopiju teksta. Bilo mi je neugodno jer nismo
mislili da ga trebamo fotokopirati. Osim toga, drugi je razlog moje
zbunjenosti bilo to što nisam htio da Srbi vide bilješku na dnu
druge stranice. Bila je to neka vrsta postskriptuma našem dokumentu
koji smo pripremili zajedno s Rusima, a iz kojega je bilo jasno da se
još nismo dogovorili oko glavne uloge NATO-a u budućim snagama za
očuvanje mira. To se nije ticalo Miloševića koji je, povrh toga,
mogao pokušati da izvuče korist iz te nesuglasice. Zatražio sam
dakle od mog časnika za sigurnost da načini fotokopiju na kojoj se
ti zadnji reci neće vidjeti.
- Milošević dakle nije znao da će NATO-ove postrojbe biti dio
sastavnice koja će ući na Kosovo?
= Da, znao je. U točki 4 teksta pisalo je da će NATO 'u velikom obimu'
sudjelovati u mirovnim snagama. To je sve što je trebao znati. Vrsta
zapovijedanja, što nije bila njegova stvar - utvrđena je kasnije,
18. lipnja (...).
- Sutradan, nakon dogovaranja s parlamentom, Milošević vam je dao
svoj pristanak. Zašto je tako brzo popustio?
= Bilo je tu puno razloga: bombardiranje, diplomatska izolacija,
prijetnja kopnenih napadaja, optužba za ratne zločine na
Međunarodnom sudu... Ako je htio ostati na vlasti, bio je to dobar
trenutak da popusti. Kada je prihvatio tekst, rekao je: 'Najvažnije
je da Kosovo i dalje bude dio Jugoslavije i da se sve događa pod
zaštitom UN-a.' (...)
- Godinu dana nakon bombardiranja, mislite li još uvijek da se ono
nije moglo izbjeći?
= Na žalost, da. Oni koji danas kažu 'moglo se više pregovarati',
zaboravljaju kakve su bile tadašnje okolnosti. Kosovsko se pitanje
ne može shvatiti ako se nema u glavi prošlost, a napose bosanska
tragedija, s Miloševićevim stalnim lažima i strahotama. Da je do
kosovske krize došlo prije, mi bismo zacijelo reagirali drugačije,
čekali bismo i pregovarali, ali bila je tu Srebrenica... K tome,
treba priznati, svi su mislili da bombardiranje neće potrajati.
Kada je jednom započelo, više se nije moglo natrag. Svi su osjećali
da NATO mora pobijediti i tako dati očiti znak upozorenja
miloševićima na vlasti, bilo gdje u Europi.
- Nakon rata, bili ste jako popularni u svojoj zemlji. U
istraživanjima se za vas očitovao rekordno velik broj ispitanika:
više od 80 posto! No vi ste odlučili da se nećete ponovno
kandidirati i otišli ste s vlasti u ožujku. Zašto?
= Znate, za mog je predsjedništva Finska ušla u Europsku uniju,
uvela je euro, a nezaposlenost je upola smanjena. Što bih više mogao
željeti? Osim toga, tu je i pitanje životnog izbora. U nas
predsjednički mandat traje šest godina, i mislim da je to jako dugo,
šest godina!'