FR-N.OBSER.13.7.AHTISAARI-MILOŠEVIĆ-NATO

FRANCUSKA LE NOUVEL OBSERVATEUR 13. VII. 2000 Zašto je Milošević popustio List objavljuje razgovor novinara Vincenta Jauverta s Marttijem Ahtisaarijem, posrednikom Europske unije u doba krize na Kosovu, o tijeku mirovnih pregovora s Miloševićem. U razgovoru se, među ostalim, kaže: " - Zašto je bilo tako važno dobiti pristanak Rusa? Je li postojao strah da će oni pružiti vojnu pomoć Miloševiću? = Ne, mislim da se u Washingtonu i u drugim zapadnim prijestolnicama nisu plašili takve mogućnosti. Ruske vlasti ne vole Miloševića. On im stvara previše problema. Zapravo, Kremlj je osudio bombardiranje Srbije iz dvaju razloga: Vijeće sigurnosti UN-a, kojeg je Rusija stalni član, nisu pitali za mišljenje; problem Kosova bio je, po mišljenju Kremlja, unutarnja stvar Srbije. Zašto smo ih htjeli pridobiti za zajedničko djelovanje? Uglavnom zato što je Milošević bio uvjeren da će se napetost između NATO-a i Rusije s vremenom pogoršati. Držati Moskvu po strani značilo bi učvrstiti ga u tom uvjerenju i produljiti rat. Uvijek sam držao - i danas držim - da najprije treba pregovarati s Rusima želimo li izići iz krize; bez njihova pristanka Milošević bi tražio da dobije na vremenu i da se održi, nadajući se da će Rusi na koncu prijeći na njegovu stranu. Da bi ga doveli do kapitulacije, trebalo je pojačati napadaje. (...) - U kojim se glavnim točkama nisu slagali Moskva i Washington? = Posrijedi je bilo razdoblje poslije rata. Rusi nisu htjeli da NATO sudjeluje u snagama za očuvanje mira na Kosovu - a još manje da NATO predvodi operacije. U jednom su času razmišljali o rusko-finskoj sastavnici pod zapovjedništvom UN-a. Telefonirao sam Jeljcinu i obrazložio mu zašto mislim da to nije dobro i da neću nikad poslati vojnike iz moje zemlje u takve prilike. Rekao sam predsjedniku Jeljcinu: 'Naše mladiće neće poštovati. Njih će ubijati. Trebaju nam vjerodostojne snage. Sami Rusi i Finci ne mogu stvoriti to povjerenje. Kosovski se Albanci neće htjeti vratiti ako tamo nisu NATO-ovi vojnici'. Kada je riječ o UN-ovu zapovjedništvu, dodao sam, vidjeli smo u drugačijim prilikama u bivšoj Jugoslaviji koliko ono može biti nedjelotvorno. - Što je odgovorio? = Rekao mi je samo: 'Sretno'. Zatim sam u četiri oka razgovarao s ruskim premijerom Stjepašinom. Rekao sam mu istu stvar. Odgovorio mi je: 'Doista, trebaju nam vjerodostojne snage'. Vrata, dakle, nisu bila zatvorena. Shvatio sam da Kremlj želi postići sporazum i da ne želi biti isključen iz diplomatskog procesa. - Ipak, do zadnjeg se časa nije znalo hoće li pregovori uspjeti. = Istina je. Nakon nekoliko susreta u svibnju, u Moskvi i u Helsinkiju, nismo uspjeli sastaviti zajednički tekst. Osim pitanja NATO-a, postojao je problem uprave na Kosovu. Amerikanci i Europljani zahtijevali su da sve srpske postrojbe - vojska, paravojne postrojbe i policija - odu s Kosova, što je bilo sasvim razumljivo, ali su isto tako tražili da se vrate svi srpski dužnosnici. Prema njihovu mišljenju, UN je trebao biti zadužen za civilnu upravu na tom području. No Rusi su se plašili nereda prije nego UN uspije uspostaviti upravu. I njihovi su razlozi bili opravdani. Bilo je jako teško preuzeti brigu za zemlju: bilo je teškoća s jezikom, s upravnim običajima, poznavanjem područja... Amerikanci i zemlje NATO-a pristali su da se neki srpski dužnosnici - njih gotovo tisuću - kasnije vrate na stare dužnosti. Rusi su uzvratili: zašto onda moraju otići? Bolje je da ostanu. (...) - Kako se nastavio razgovor s Miloševićem? = Milošević je zatražio kopiju teksta. Bilo mi je neugodno jer nismo mislili da ga trebamo fotokopirati. Osim toga, drugi je razlog moje zbunjenosti bilo to što nisam htio da Srbi vide bilješku na dnu druge stranice. Bila je to neka vrsta postskriptuma našem dokumentu koji smo pripremili zajedno s Rusima, a iz kojega je bilo jasno da se još nismo dogovorili oko glavne uloge NATO-a u budućim snagama za očuvanje mira. To se nije ticalo Miloševića koji je, povrh toga, mogao pokušati da izvuče korist iz te nesuglasice. Zatražio sam dakle od mog časnika za sigurnost da načini fotokopiju na kojoj se ti zadnji reci neće vidjeti. - Milošević dakle nije znao da će NATO-ove postrojbe biti dio sastavnice koja će ući na Kosovo? = Da, znao je. U točki 4 teksta pisalo je da će NATO 'u velikom obimu' sudjelovati u mirovnim snagama. To je sve što je trebao znati. Vrsta zapovijedanja, što nije bila njegova stvar - utvrđena je kasnije, 18. lipnja (...). - Sutradan, nakon dogovaranja s parlamentom, Milošević vam je dao svoj pristanak. Zašto je tako brzo popustio? = Bilo je tu puno razloga: bombardiranje, diplomatska izolacija, prijetnja kopnenih napadaja, optužba za ratne zločine na Međunarodnom sudu... Ako je htio ostati na vlasti, bio je to dobar trenutak da popusti. Kada je prihvatio tekst, rekao je: 'Najvažnije je da Kosovo i dalje bude dio Jugoslavije i da se sve događa pod zaštitom UN-a.' (...) - Godinu dana nakon bombardiranja, mislite li još uvijek da se ono nije moglo izbjeći? = Na žalost, da. Oni koji danas kažu 'moglo se više pregovarati', zaboravljaju kakve su bile tadašnje okolnosti. Kosovsko se pitanje ne može shvatiti ako se nema u glavi prošlost, a napose bosanska tragedija, s Miloševićevim stalnim lažima i strahotama. Da je do kosovske krize došlo prije, mi bismo zacijelo reagirali drugačije, čekali bismo i pregovarali, ali bila je tu Srebrenica... K tome, treba priznati, svi su mislili da bombardiranje neće potrajati. Kada je jednom započelo, više se nije moglo natrag. Svi su osjećali da NATO mora pobijediti i tako dati očiti znak upozorenja miloševićima na vlasti, bilo gdje u Europi. - Nakon rata, bili ste jako popularni u svojoj zemlji. U istraživanjima se za vas očitovao rekordno velik broj ispitanika: više od 80 posto! No vi ste odlučili da se nećete ponovno kandidirati i otišli ste s vlasti u ožujku. Zašto? = Znate, za mog je predsjedništva Finska ušla u Europsku uniju, uvela je euro, a nezaposlenost je upola smanjena. Što bih više mogao željeti? Osim toga, tu je i pitanje životnog izbora. U nas predsjednički mandat traje šest godina, i mislim da je to jako dugo, šest godina!'