ŠV 15.VII.-NZZ-JUGOSL. I CG

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 15. VII. 2000. Mračni izgledi za Jugoslaviju "Predsjednik Milošević u jugoslavenskom je parlamentu jednim potezom rukom proveo ustavne promjene koje mu omogućuju da i poslije isteka njegova sadašnjeg mandata g. 2001. uz očuvanje demokratskog privida ostane na vlasti. Nove odredbe su jedino i samo skrojene za njegove potrebe. Isto vrijedi i za ustav iz travnja 1992. kojim je potvrđena današnja Savezna republika Jugoslavije koja se sastoji još samo od Srbije i Crne Gore. Tada je Milošević želio zadržati privid da Jugoslavija i dalje postoji, kako bi time opravdao zahtjev za pravnim nasljeđem Titove raspadnute višenarodne države. Danas mu je stalo još samo do političkog opstanka. Ustavnim promjenama su osim tga drastično srezane ovlasti male republike Crne Gore. Njezin predsjednik Đukanović usudio se dovesti u pitanje Miloševićevo traženje neograničene vlasti i dobaciti mu rukavicu izazova. Crnogorski je parlament ustavne promjene donesene bez njegova pristanka proglasio nevaljanima. Čini se da je tako i treća Jugoslavija, poslije prve između dva rata i druge koju je stvorio Tito, pri kraju. Njezin grobar je sam Predsjednik. Hoće li se mala republika sada i formalno odvojiti od Srbije? Dostiže li time, poslije faktičkog odvajanja Kosova, druga faza raspada Savezne Republike Jugoslavije svoj vrhunac? Hoće li na Balkanu doći čak to petog rata? Jugoslavija već dulje vrijeme postoji samo na papiru. Federalne su ustanove paralizirane. Đukanović, početkom devedestih godina pristaša Miloševića i nacionalističke politike Srbije, poslije izbora za predsjednika u listopadu 1997. malu je republiku korak po korak oslobađao iz zagrljaja Beograda. Crna Gora danas doduše nije nikakva uzorna demokratska država. No nova je vlada provela neke gospodarske i političke reforme. U vladi sudjeluje i albanska manjina. Đukanović je svoju zemlju otvorio, izjasnio se spremnim za suradnju s UN-ovim sudom za ratne zločince u Haagu i nedavno pokazao čak prvi znak pomirbe s Hrvatskom. Državnog odvajanja od Srbije Crna Gora se do sada bojala. I Zapad je odbijao secesiju. Po svaku cijenu želi očuvati postojeće granice na Balkanu. Crnogorsko vodstvo je za slučaj propasti zatraženih pregovora o novom oblikovanju odnosa unutar federacije najavilo referendum u neovisnosti. Njegove je reformske prijedloge Beograd sada grubo pomeo sa stola. Nameće se pitanje koliko će Đukanović još biti kadar odgađati referendum, koji bi Beogradu mogao poslužiti kao izgovor za vojnu akciju. U slučaju održavanja referenduma prijeti bosanski scenarij i treba se nadati da je Zapad iz ratova u bivšoj Jugoslaviji izvukao pouku. Ako želi izbjeći stare pogrješke, nužna je jasna strategija - i spremnost za odgovarajuće akcije, u slučaju potrebe i vojnim sredstvima. Beogradu treba biti jasna zapadna odlučnost u slučaju oružanog sukoba s Crnom Gorom. Nisu dostatne samo formule smirivanja. Za sve one koji se hvataju nade da Srbiji ionako predstoji skora promjena vlasti i da će se tada sve, recimo po uzoru na Hrvatsku, okrenuti na bolje, moglo bi doći do grdnog buđenja. U Bosni se na referendumu kojega je EU postavio kao uvjet za neovisnot, jedna cijela narodnosna skupina, naime Srbi, izjasnila za ostanak u Jugoslaviji. I Crnogorci su po pitanju nacionalnog identiteta duboko raskoljeni, i to od kraja XIX. stoljeća. Jedni se osjećaju Srbima i danas uglavnom podupiru Miloševića. Nasuprot njima su oni koji se u nacionalnom smislu opredjeljuju kao Crnogorci i žele vlastitu državnost. Secesija bi za sobom povukla i odvajanje sjevernih područja Crne Gore, utvrde pristaša Beograda. Posljedica bi bili oružani obračuni između jedinica vojske razmještenih u maloj republici i Đukanoviću odanih policijskih jedinica. Time se ponovno postavlja presudno pitanje na kojemu zapadni političari lome zube: kako se riješiti Miloševića nakon što su mu godinama udvarali kao sugovorniku u pregovorima o novom političkom poretku na zapadnom Balkanu? Što učiniti da bi se ubrzala promjena vlasti u Beogradu, što općenito slovi kao najvažnija pretpostavka za demokratizaciju Srbije i trajno smirivanje Kosova? Dosadašnje mjere nisu donijele željene rezultate. Promjena vlasti, najvažniji cilj ponajprije američke politike na Balkanu od kosovskoga rata, unatoč naznakama nervoze beogradskog vodstva, čini se još jako dalekom. Nada da će Miloševićev položaj NATO-ova intervencija trajno uzdrmati, pokazala se očitom pogrješnom procjenom. Miloševićev položaj i dalje je jak - i to unatoč izgubljenom ratu za Kosovo. Ako je vjerovati ispitivanjima mišljenja, među stanovništvom je ipak raširena želja za promjenama. No istodobno mnogi ustraju u za Srbe tipičnom držanju samouništavajućeg prkosa. Represija se pojačava, propaganda je u punom zamahu. Klevetanje političkih protivnika da su produžena ruka Zapada koji namjerava razoriti Jugoslaviju, nije bez rezultata. I sankcije su se pokazale kao tupo oružje. U glavnim europskim gradovima i u Washingtonu sve je više glasova koji dvoje da se tim putem uopće nešto može postići. Miloševića, kojega je u svibnju 1999. optužio UN-ov sud za ratne zločince u Haagu, teško se može iz vana političkim sredstvima prisiliti na više ustupaka. Njegov je režim izoliran i nema više što izgubiti. Zašto bi dakle popustio pod zapadnim pritiskom? Njegova je jedina prilika u tomu da se što duže održi na vlasti. To njegovu politiku čini nepredvidljivom. Špekulacije da bi se Miloševića osolobodilo kazne ako dragovoljno odstupi s vlasti, izraz su rezignacije i bespomoćnosti. A srpska oporba? Ona je kao i uvijek slaba, zavađena, raskoljena, bez koncepta i djelomično nacionalistička. Već više od deset godina isti likovi samodopadljivo plešu svoje piruete, daleko od potreba ljudi. Politička promjena ipak mora doći iznutra. No pretpostavka za nju je da se konačno sve one snage koje se nazivaju demokratskima, povežu u široki pokret za navođenje nezadovoljstva na političke tračnice. Samo je tako moguća promjena. Primjera za to ima dovoljno u istočnoj Europi i na Balkanu. No za to oporba, čini se, nije kadra. Mnogo toga za sada ukazuje da će Milošević i vladajuće stranke dobiti izbore planirane za jesen. Perspektive za Srbiju, Crnu Goru i Kosovo ostaju mračne" - zaključuje komentator lista C. Sr.