FR LE MONDE 5.7.O CHIRACU

FRANCUSKA LE MONDE 5. VII. 2000. Jacques Chirac, Europljanin? "Onda je Jacques Chirac došao u Berlin... i uz buku započeo europsku raspru. Gotovo bi a posteriori mogli dati za pravo Margaret Thatcher koja je jednom ljutito podsjetila da je Georges Pompidou sadašnjega francuskog predsjednika nazvao 'buldožerom'. Jer, Britanci bi se i danas s pravom mogli brinuti zbog Chiracove predodžbe o Europi, koja bi se, sada to znamo, teško mogla usporediti s predodžbom o 'Francuskoj', osim ako ne prihvatimo tvrdnju da socijalistička vlada mora odobriti sve diplomatske inicijative i projekte Elizejske palače, budući da Francuska mora govoriti 'u jedan glas'! No g. Chiracu treba odati priznanje: njegovi prijedlozi potiču prijeko potrebno razmišljanje o reformi europskih ustanova koje su odveć trome da bi se prilagodile velikom pothvatu proširenja. Ne ostaje ništa od optužbe o 'odluci izvana', od osude Giscardova stajališta koje je odveć sklono Europi: danas Jacques Chirac zagovara uvođenje 'tajništva', tijela za 'koordinaciju' 'pionirske skupine' koja bi okupljala europske države spremne da sudjeluju u 'svim' 'pojačanim suradnjama', političkim izletima u veću integraciju. To je dakle stvarna institucionalizacija Europe 's dvije brzine' u kojoj Britanci, među ostalim, imaju jako malo izgleda da budu u najbržoj skupini. Državni poglavar često kaže da je želja 'otaca Europe' bila uspostava trajnog mira i da taj cilj još opravdava buduću sliku Europe koja će jednom okupljati trideset država. No ti prijedlozi očito ljute neke francuske partnere, a još više zemlje koje su u ovom času u predvorju europske zajednice, budući da i jedni i drugi mogu u njima vidjeti početke podjele Europe. Sve do tada, do te krize europskoga nadmetanja, vlada je pokazivala oprez koji su nalagali viši interesi Unije: preuzimajući od 1. VII. šestomjesečno predsjedanje petnaestoricom, Francuska mora sretno dovršiti međuvladinu konferenciju (CIG) o reformi ustanova koja je conditio sine qua non upješnog proširenja. Na nju dakle pada nezahvalna zadaća da nepouzdanu pedagogiju iskuša na izazovima uravnoteženja glasova u ministarskom vijeću i proširenja kvalificirane većine. Francusko predsjedateljstvo mora zasukati rukave i gurnuti ruke u 'iskorišteno mazivo' zajedničkih ustanova, jednom riječju biti europski mehaničar. Dakako, nije bilo govora o tomu da se odjednom odbaci ono što Jacques Chirac i sam gdjekada zove intelektualne špekulacije, ali, isticao je Hubert Vedrine, treba postupiti 'kronološki': ponajprije CIG, a kasnije raspra o velikim europskim predodžbama i dalekom cilju 'federacije država-nacija' kojoj su skloni Jacques Delors i Joschka Fischer. Na sjednici Europskoga vijeća u Nici, u prosincu, uspjeh CIG-a bit će uvjet za uspjeh francuskog predsjedanja. A kolege Jacquesa Chiraca i Lionela Jospina imaju jak dojam da Francuska po svaku cijenu želi postići 'a nice treaty' (dobar ugovor), kako kaže izraz koji se udomaćio. U tu svrhu treba pripremiti teren: dnevni red CIG- a koji je već proširen na 'pojačanu suradnju' ne treba opteretiti velikom rasprom o budućem političkom ustroju Kontinenta koji će nužno dovesti do podjela. G. Vedrine je izrekao mišljenje mnogih vlada kada je upozorio na opasnost od 'ukidanja svih europskih proturječja' i od 'pretvaranja institucijske slabosti u krizu'. No ta prijetnja nije uklonjena, naprotiv. Govoriti o 'tajništvu' unutar Europske unije znači prijetiti utvarom 'upravnih vijeća' koja su toliko uznemirivala 'malene' zemlje zajednice; to znači pripremati teren za elitističku Europu koja bi u neku vrstu čistilišta stavila one koji su gospodarski najslabiji i one koji su jako euroskeptični. To je daleko od prilagodljive, neagresivne formule o Europi s 'promjenljivom geometrijom' u kojoj zemlje koje se žele udružiti radi bolje integracije na nekom području, uspostavljaju prigodnu 'pojačanu suradnju' ostavljajući širom otvorena vrata svog 'kluba'. To je još dalje, pače i u opreci s projektom 'federacije' kojemu je sklon Joschka Fischer. G. Chirac to ne pobija i neslužbeno govori o obrascu 'organizacije država-nacija'. Već sada, Velika Britanija, da ne spominjemo druge, ima razloga da se plaši projekta, koji potiče Francuska, za jačanje Eura-11, neslužbene skupine u kojoj neki vide začetak buduće 'gospodarske vlade' Europe. Čemu onda mahati nejasnom prijetnjom o 'pionirskoj' Europi, ako ne da bi se potvrdile psihološke otočne značajke dijela britanskog puka? Ako Francuska ne želi pomoći Tonyju Blairu da svoju zemlju dovede u središte Europe, zašto je onda započela s njim povijesno partnerstvo na području europske obrane? Još više zabrinjava sljedeće: na europskom susretu na vrhu u Feiri Jacques Chirac je zadao brige kolegama iznoseći zamisao o 'cijepanju' Europe. U Berlinu su to shvatili: Europska unija o kojoj govori državni poglavar međudržavne je naravi, kako se čini. Gdje bi, dakle, bilo to tajništvo ako ne iznad Unije, ograničavajući tako vlast Europskog povjerenstva i Europskog parlamenta? Govoriti o 'europskom ustavu' znači također staviti plug ispred vola: takav temeljni tekst na razini Starog Kontinenta pretpostavlja politički dogovor koji je još jako nesiguran. Europa Jacquesa Chiraca jamačno ima svoju logiku. Ali, osim što nema ništa zajedničko s Europom Joschke Fischera, njezino zajedništvo nije samo po sebi razumljivo", piše Laurent Zecchini.