IT-4.7.REPUBBLICA- FRANCUSKA-EUROPA

ITALIJA LA REPUBBLICA 4. VII. 2000. Ambicije Pariza "Francuska je osvojila europsko nogometno prvenstvo upravo u trenutku kad počinje svoje turnusno predsjedanje Europskom unijom. (...) Može se kazati da su iza jednostavnih, prostih narodnih osjećaja iz Rotterdama postojali, i još postoje, slojeviti europski problemi koji su postojano tuđi ne samo stadionskim masama nego i velikom dijelu onih koji jesu, ili se smatraju, elitom Kontinenta. Francusko predsjedanje počinje u jednom ključnom trenutku: dok traje konferencija među vladama, odnosno dogovoranje između petnaest zemalja članica usmjereno na izmjenu Amsterdamskoga ugovora, pred ulazak dvanaestak novih zemalja, najvećim dijelom iz srednje i istočne Europe. Cilj je učiniti funkcionalnijom Uniju koja će se ubrzo uvelike povećati članovima. (...) U Bundestagu Chirac je, u biti, odgovorio na prethodni istup Joschke Fischera, njemačkog ministra vanjskih poslova, pokrećući raspravu oko koje će se vrtiti veliki dio budućih rasprava o Europi. Obrisi su još neodređeni, no osnovne točke već se mogu odgonetnuti. Rasprava se odnosi na one zemlje koje iskazuju sklonost većoj integraciji od ove sadašnje: odnosno 'pojačanoj suradnji' koju treba ostvariti na različite načine. Chirac bi htio da se ona razvija sasvim u okviru odnosa među vladama, praktički izvan Zajednice. I iz tog njegova nacrta pomalja se jedna Europa vođena, ako već ne prevladana najsnažnijim državama -nacijama. Francusko-njemačka osovina se prilično precizno ocrtava, najviše moguće se udaljuje od ometajuće bruxelleske birokracije. Maksimalno pojednostavljujući, Fischer pak skicira jednu federaciju država-nacija (koju je već zaželio Jacques Delors) uključenu u zajedničarski okvir, u kojemu svoju institucionalnu ulogu obavljaju europski parlament, Vijeće, Povjerenstvo, Sud pravde. U raspravi se prirodno pojavljuju i teze zemalja (posebice Velike Britanije) koje ne žele veću integraciju ili koje čak žele manju u odnosu na ovu sadašnju (slučaj nekih njemačkih pokrajina). No držeći na umu prirodu Europske unije, predodređenu nazadovati ako ne napreduje, izgubiti ravnotežu ako se ne kreće naprijed, stajališta koja se pripisuju Chiracu i Fischeru zaslužuju veću pozornost. Očito je da se interes Italije, kako naglašava povjerenik Mario Monti (Corriere della Sera, 2. srpnja), podudara s Fischerovom tezom. Francusko-njemački sporazum nužan je Europi, diktira ga zemljopis i povijest, no jedna francusko-njemačka osovina s prioritetom, izvan zajedničarskh institucija, ne bi se mogla lako podnositi. Poglavito od strane neke zemlje koja nije posebno djelotvorna na upravnom, diplomatskom i političkom planu, kao što je naša, te je stoga nesposobna nametnuti se u skladu sa svojim dimenzijama. Dok se na rotterdamskom stadionu, pred očima stotina milijuna televizijskih gledatelja završavalo Europsko nogometno prvenstvo, počinjala je jedna politička utakmica, mnogo manje popularna, nepoznata većini, ali koju se po njezinim posljedicama zasigurno ne može zaobići. Za Chiraca i Jospina, protivnike pod istom zastavom, bio je to pobjednički početak", piše Bernrado Valli.