FR-LIBERATION 3.7.AMARTYA SEN

FRANCUSKA LIBERATION 3. VII. 2000. Senove pouke "Konferencija o gospodarstvu razvoja koju su prošloga tjedna u Parizu organizirali Svjetska banka i Vijeće za gospodarsku analizu Lionela Jospina, omogućili su da se oda počast Indijcu Amartji Senu, dobitniku Nobelove nagrade za gospodarstvo 1998. Jedna od najvažnijih pouka Senova rada zacijelo se tiče zamršene veze između gospodarskog liberalizma, političkog liberalizma i razvitka, zamršenosti koja se na jasan način može prikazati usporedbom između Indije i Kine. Indijska i kineska putanja ponajprije pokazuju štetu koju je pričinio antiliberalizam. U Kini je centralizirano planiranje i dogovaranje o svakoj pojedinačnoj inicijativi dovelo do tragične lakrdije 'Velikog skoka naprijed'. U Indiji iskustva u planiranju nisu išla tako daleko i nisu pričinila toliko štete, ali je njihov rezultat dosta negativan da bi bilo tko više ozbiljno razmišljao o povratku na programe javnog ulaganja u tešku industriju koji su se još primjenjivali između 1970. i 1980. Sen je također dobro pokazao da su gospodarski i politički antiliberalizam bili najgori spoj: gladi je bilo u Indiji, čiji je svjedok također bio dobitnik Nobelove nagrade u svojoj mladosti koju je proveo u Bengaliji, ali se ona ne može uspoređivati s gladi u Kini, što se tumači činjenicom da u Kini nije bilo slobodnog tiska koji bi ostatak zemlje mogao obavijestiti o onome što se događalo u glađu pogođenim područjima. No Sen je također ovlašten da kaže kako liberalizam nije dovoljan. U Kini je privatizacija i reforma javnih poduzeća koja je započela 1979. svakako omogućila vrlo velik gospodarski rast u razdoblju od 1980. do 1990., tako da je danas zemlja na putu da zauvijek iziđe iz siromaštva. No u Indiji se svi slažu da su rezultati gospodarske liberalizacije 90-ih razočarali. Najuvjerljivije je obrazloženje da su mladi Kinezi puno bolje obaviješteni od mladih Indijaca; stopa pismenosti u Kini je 90 posto, dok u Indiji jedva premašuje 50 posto. Drugim riječima, samo velik rad na opismenjavanju može omogućiti da se izvuče korist iz prigoda koje nude gospodarski liberalizam. Treća pouka usporedbe jest da se problem neće riješiti samo tako što će se izdati naredba da svi maleni Indijci moraju ići u školu. Indijsko kašnjenje u opismenjavanju seže daleko: dok je Kina obvezivala roditelje da šalju djecu u školu isto tako snažno kao što ih je prisiljavala da imaju samo jedno dijete, Indija, vjerna liberalnoj tradiciji na engleski način, nije prihvaćala nasilje nad roditeljima koji su radije htjeli da im djeca što prije počnu zarađivati. To je kašnjenje dakle duboko povezano s političkim liberalizmom koji preteže u najvećoj demokraciji na svijetu: u Indiji postoje politički pokreti koji brane pravo nižih kasta da im se ne otimaju djeca. Možemo li iz toga zaključiti da je savršeni spoj gospodarski liberalizam i stanovita doza političke autoritarnosti? Očito ne: puno je bolje provesti opismenjavanje uvjeravanjem i financijskim poticanjem nego prisilom. No to zahtijeva financijska sredstva kojima Indija ne raspolaže, i tu bi međunarodna pomoć mogla imati važnu ulogu", u rubrici 'Rasprave' piše Thomas Piketty, istraživač u Cepremapu (Središte za prospektivno istraživanje matematičkog gospodarstva primijenjeno u planiranju).