SLO 27.VI.-DELO-SUSJEDI I PROBLEMI

SLOVENIJA DELO 27. VI. 2000. Slovensko-hrvatska kvaka 22 "'Država nema apsolutno pravo da na svojem području radi što želi. Naprotiv, po međunarodnom pravu mora se brinuti i za interese susjedne države. Interesi i šteta jedne i druge države moraju biti u razumnom omjeru. Suvremena međunarodna zajednica ne može dopustiti da se viši interes žrtvuje zbog manjega', napisao je u geslu dobrosusjedski odnosi u Rječniku međunarodnoga javnoga prava hrvatski stručnjak za međunarodno pravo Vladimir Ibler. Odnosi između Slovenije i Hrvatske trebali bi biti dobri. Države izvrsno surađuju u kulturi, znanosti, gospodarstvu, također u međunarodnoj politici. Veze među političarima iz Ljubljane i Zagreba gotovo su prijateljske. Najviši predstavnici vlasti, predsjednici Milan Kučan i Stjepan Mesić u zadnja su se četiri mjeseca (ne)službeno sastali četiri puta: Mesić je nastupio u Ljubljani u humorističkom showu, u društvu nasmijanog Kučana razdragano raspoložen gledao je skokove u Planici i prošle nedjelje akrobatske zrakoplove u Cerklju. Ministri vanjskih poslova iz stare i nove (hrvatske ili slovenske) vlade poslije međusobnih susreta optimistički najavljuju razvitak odnosa između dvije države. 'Sada ćemo, sada, početi rješavati probleme', neprekidno tvrde. Komunikacija među političarima ne nedostaje, na površini su slovensko-hrvatski odnosi uzorni, osim nekoliko neriješenih problema za čije rješavanje bi navodno dostajalo samo malo dobre volje. No, budući da je vrag uvijek u sitnicama, stvarnu kakvoću odnosa između država otkrivaju tek neriješeni problemi. Slovenija i Hrvatska ni devet godina poslije raspada SFRJ i osamostaljenja nisu riješile ni jednoga - granica među državama nije odeđena, problem Piranskoga zaljeva uzrujava i jednu i drugu javnost, William Perry u ulozi pregovarača već tone u zaborav, devizni štediše ljubljanske banke nisu došli do svojega novca, sadašnji status Nuklearne elektrane Krško neprihvatljiv je za službeni Zagreb. Svijetla iznimka je tek imovinsko-pravni sporazum kojega je Hrvatska morala (iako u Zagrebu tvrde da se radi o gesti dobre volje) prihvatiti zbog ulaska u Svjetsku trgovačku organizaciju. Diplomatska blamaža za sebe je sporazum o malograničnom prometu i suradnji kojega slovenski parlament ne želi ratificirati zbog nesuglasja u politici. To se događa kad vlada potpiše malogranični sporazum prije nego što se s južnom susjedom dogovori o granici. Hrvatski (a i slovenski) strategijski interes je ratifikacija sporazuma, osobito stoga što će pri stupanju u EU u Sloveniji početi vrijediti schengenski režim, zbog čega bi Hrvatska država bila s druge strane željeznoga zastora EU-a. Da je sporazum prihvaćen, režim na slovensko-hrvatskoj granici bio bi bitno blaži. U Sloveniji su se u siječnju nadali da će poslije svršetka režima Franje Tuđmana i HDZ-a doći do novog poleta u rješavanju pitanja s Hrvatskom. Zaboravili su da bitnih razloga za promjenu politike Zagreba u rješavanju otvorenih pitanja s Ljubljanom nema, čuje se iz slovenske diplomacije. Usput, sadašnji hrvatski premijer Ivica Račan lanjskog je ožujka, kad je sjedio u oporbenoj klupi u Saboru, podupirao stajališta hrvatske vlade u odnosima sa Slovenijom. Neizmijenjeno je i uvjerenje hrvatske diplomacije da će Slovenija zbog ulaska u EU morati popuštati u pregovorima sa Zagrebom. Jednako kao i mišljenje da Slovenija sada, kad je počeo vrijediti imovinsko-pravni sporazum, mora također napraviti gestu dobre volje, recimo s povlačenjem vojnika sa Svete Gere. Posebnih razloga za ubrzano rješavanje problema među državama zbog promjene vlasti u Ljubljani nema na obzoru. Do jesenskih je izbora naime vrlo malo vremena, pa su i prioritetne zadaće nove slovenske vlade drukčije. Sugovornici iz slovenske i hrvatske vlasti po običaju se slažu da će države morati u rješavanju otvorenih pitanja poštovati nacionalne interese druge strane. Tako bi slovensko-hrvatski odnosi - u skladu s Iblerovom tvrdnjom - mogli postati dobri susjedski odnosi. Uvjet za rješavanje gorućih problema su kompromisi i popuštanje. No u devet godina problemi među državama dobili su mitske razmjere i vlast ni na jednoj ni na drugoj strani nije spremna popuštati u pregovorima, jer bi se našla u neugodnom položaju u unutarnjoj politici. U Sloveniji bi, recimo, dogovor po kojemu bi Hrvatska dobila dio Piranskoga zaljeva bio shvaćen gotovo kao kapitulacija. U Hrvatskoj bi isto značilo rješenje po kojemu bi cijeli zaljev pripao sjevernim susjedima a Slovenija dobila izravan pristup međunarodnim vodama. To je ukratko svojevrsna kvaka 22 za vlast na obje strane granice, bila ona desna, srednja ili lijeva. Prazne riječi o razvitku odnosa i dobroj volji u izjavama poslije bilateralnih susreta političara, za sada su najveće postignuće u rješavanju slovensko-hrvatskih problema" - zaključuje Peter Žerjavič.