NJ 24.VI.-TAZ-ALŽIRSKI RAT

NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 24. VI. 2000. Mučenje je pripadalo u dobro ponašanje "Trideset i osam godina poslije svršetka alžirskoga rata, Francuska se pomalo vraća u ono mračno poglavlje. Izazvan izvješćem danas 62-godišnje Alžirke Louisette Ighilahriz koja je 1957. bila mučena tri mjeseca, jedan od tadašnjih francuskih vojnih šefova ovaj je tjedan priznao da je nasilje kod saslušavanja uhićenika u Alžiru bilo uobičajeno. U međuvremenu umirovljeni general Jacques Massu pri tomu je izrekao 'Mea culpa' i rekao da danas zbog toga žali. General Massu izjavio je dnevniku 'Le Monde' da su mučenja pripadala 'raspoloženju onoga doba u Alžiru', da je vlada u Parizu to znala i odobravala i da su mučenja provodili i specijalni komandosi i vojnici. Jedan drugi visoki časnik iz alžirskoga rata, Marcel Bigeard, to priznanje poriče. Izvješće o mučenju u kojemu je spomenut imenom, naziva 'lažnim trabunjanjem' i napadom na njegovu čast. Nakon što se Francuska sredinom devedesetih godina prihvatila razjašnjavanja vlastite uloge u kolaboracionizmu s nacističkom Njemačkom i deportacijama Židova, očito je na redu iduće poglavlje svladavanja prošlosti. Skoro svi mediji u Parizu ovih su se dana prihvatili priznanja generala Massua. Dodatno ih je potaknuo alžirski predsjednik Abdelaziz Bouteflika. Za prvog državničkog posjeta alžirskog predsjednika Francuskoj nakon dvadeset godina, Bouteflika je prošloga tjedna u govoru pred francuskom Nacionalnom skupštinom upozorio da treba prekinuti šutnju o alžirskom ratu i da u školskim knjigama treba ispraviti 'ponekad iskrivljenu sliku dekolonizacije'. Činjenica da je francuska vojska u Alžiru mučila, nije ništa nova. Još tijekom rata i Alžirci i Francuzi objavljivali su okrutno nasilje nad alžirskim stanovnitšvom. Samo što tada kao ni desetljeća kasnije, o tomu nitko nije želio slušati. Za to se pobrinula velika koalicija šutnje u Parizu koja je sezala od desnice sve do socijalista. Od velikih francuskih stranaka tijekom rata od 1954. do 1962. distancirala se samo KP. Vojni obveznici koji su izvještavali o francuskim nasiljima, svršili su u zatvorima kao navodni članovi Nacionalne oslobodilačke fronte Alžira (FLN). Jedini visoki časnik koji je tada kritizirao okrutne metode, general De Bollardiere, doveden je pred vojni sud. Knjiga 'La Question' novinara Henrija Allega koja opisuje kako su ga mučili pripadnici 10. padobranske divizije generala Massua, zabranjena je odmah poslije objavljivanja 1961. godine. Zaplijenjene su bile i novine koje su tijekom alžirskoga rata osuđivale francuske metode. Po službenom pariškom tumačenju u departmanu Alžir koji je Parizu bio najvažniji od svih kolonija, čak nije ni bilo rata. Do svršetka devedesetih godina, kad se francuski parlament izborio za jezično određenje alžirskoga rata, operacija u kojoj je izgubilo život više od milijun ljudi, zvala se 'održavanje reda'. Jedno desetljeće poslije svršetka Drugog svjetskog rata u kojemu je Francuska zahvaljujući svojim komunističkim i degolističkim borcima otpora bila na strani pobjednika, zemlja je u alžirskom ratu prešla na drugu stranu povijesti. Vodila je kolonijalni rat i izgubila ga. I pri tomu je za dlaku izbjegla građanski rat u 'matičnoj zemlji'. Desetci tisuća mladih francuskih vojnih obveznika i ne manje bivših boraca otpora koji su se poslije 1945. angažirali u vojsci i borili se tek u Indokini i kasnije u Alžiru, patili su zbog doživotne šutnje. Mnogi od njih nisu nikada govorili o svojoj ulozi u alžirskom ratu. Neki su ju spomenuli tek pred smrt. A ako je neki od aktera ipak govorio o mučenjima, govorio je tek da bi ih opravdao. Danas pokajnički general Massu 1971. je u svojoj knjizi 'La Vraie Bataille d'Alger' (Stvarna bitka za Alžir) tvrdio da su njegovi ljudi osim udaraca morali kod saslušavanja rabiti i elektriku kako bi 'zaustavili terorističke atentate'. Kad se knjiga pojavila, dugo je slovila kao opća amnestija za sudionike alžirskoga rata. Dok su francuski gradovi djela boraca otpora u borbi protiv nacističke Njemačke slavili plaketama i spomenicima, otpor alžirskih boraca za neovisnost posve je isključen. Čak ni francuska ljevica ni do danas ne govori o potisnutom ratu. Zaboravljena su i središta mučenja u Alžiru kao i zatočenički logori u Francuskoj. Oni koji za njih pitaju, i u 2000. godini dobivaju odgovor da su po srijedi bili 'teroristi'. Na dan sjećanja na dva pokolja u kojima su francuski policajci početkom šezdesetih godina ubili alžirske prosvjednike, svake se godine u Parizu okuplja samo nekoliko stotina ljudi, među njima mnogo staraca koji su pedesetih i šezdesetih godina slali novac i oružje borcima za neovisnost i zbog toga ispaštali po zatvorima. I sada je rasprava ograničena na samo jedan slučaj. Mnogi istražitelji ranoga doba skeptični su u pogledu možebitnih političkih posljedica. Svojedobno mučeni novinar Alleg podsjeća danas da je represija u Alžiru 'imala industrijske značajke' i zahtijeva progon ratnih zločinaca: 'Onih koji danas tvrde da im je žao. I onih koji sve poriču'. Jedan stari Alžirac koji je dio rata proveo u francuskim zatvorima, ogorčeno mu odgovara da Francuska 'nikada' neće razjasniti svoju povijest. 'Alžir', kaže on, 'nije Vichy. Nasilje se nije događalo izravno u Francuskoj.' Poput većine svojih sunarodnjaka, i navodni 'spasitelj' Louisette Ighilahriz potisnuo je svoj alžirski rat. Tada dvadesetgodišnjakinja koja je pod imenom 'Lila' pripadala stožeru boraca za neovisnost, pala je u ruke Francuzima 28. rujna 1957. Po njezinom izvješću objavljenom sada u 'Le Mondeu', gotovo je svakodnevno bila zlostavljana. Krajem 1957. jedan se francuski vojni liječnik pobrinuo da teško ozlijeđena žrtva mučenja dospije u bolnicu i kasnije u 'normalni' zatvor. Svojoj obitelji nedavno preminuli francuski vojni liječnik Rechaud - bivši borac otpora iz Marseillea - nikada nije pričao o alžirskom ratu. Njegova najstarija kći ni danas o tomu ne želi ništa znati - čak ni o pojedinostima njegove pomoći 'Lili' koja je cijeloga života ostala obilježena mučenjima: 'Bilo je to teško doba koje je na sreću iza nas'" - piše Dorothea Hahn.