BE-LE SOIR 17.6.ATENTAT NA DRAŠKOVIĆA

BELGIJA LE SOIR 17. VI. 2000. Srbija: Drašković je meta, a tko je pucao? "Čovjek kojeg treba ubiti, ili suputnik? Između Vuka Draškovića i jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića odnosi su uvijek bili nejasni, zamršeni, neodređeni. I premda su im se u deset godina balkanskih ratova putovi malo presijecali, njihova su ideološka razmišljanja ne jednom dovela do sličnih interesa. Sjajan pisac koji se u poodmakloj životnoj dobi zarazio političkim virusom, vatren kako za mikrofonom, tako i s perom u ruci, koji lirski zanos vješto začinja dozom populizma, Vuk Drašković je jedinstven, netipičan, dakle prijeporan lik na srpskoj pozornici. Neprijatelji su mi prilijepili svakojake etikete: četnički monarhist, hegemonistički nacionalist, oportunistički demokrat, ali mene nije briga, rekao je jednom ushićenim pristašama; borim se za svoj narod, a ne za osobni ugled. U očima vlasti, predsjednik Srpskog pokreta obnove (SPO) očito je još opasan takmac. Uzastopno mijenjanje pravca i nepredvidljivo okolišanje nisu nikada okrnjili njegov zamršen i prijeporan ugled, niti su utjecali na njegovu biračku bazu: u istraživanju javnog mišljenja njegovoj se stranci daje najviše izgleda među oporbenim strankama, a on je jedini koji se u anketama može mjeriti s predsjednikom Miloševićem. On je središnji, nezaobilazan lik u svakom možebitnom okupljanju snaga koje se protive sadašnjoj vlasti. Zapad je sklon da više vjeruje liberalnoj inteligenciji i 'jednoličnijim' dužnosnicima poput Zorana Đinđića, kaže europski diplomat; no NATO-ovo je upletanje oslabilo njegove protivnike. Mnogi Srbi misle da je samo Drašković na vrijeme uzmakao u doba sukoba. Zahvaljujući svojim manevarskim sposobnostima. (...) Zna li on previše? Svakako zna dovoljno o nakanama i načinu rada režima koji je upoznao 'iznutra' i tako postao, ako ne neugodan svjedok, ono više nego nezgodan protivnik. Tomu se mogu dodati neka jaka osobna neprijateljstva. Primjerice između Draškovića i radikalnog dopredsjednika vlade Vojislava Šešelja koji se međusobno nazivaju nevažnim patuljkom i fanatičnim fašistom. (...) Nedavno je njegova strategija približavanja Moskvi jako razbjesnila vlast. Rusija, jedna među rijetkim saveznicama Jugoslavije, još je 'lovište koje se čuva', a g. Milošević je, kažu, naložio svom bratu, veleposlaniku u Rusiji, da poduzme sve kako bi spriječio posjet izaslanstva srpske oporbe koju predvodi... Vuk Drašković. U Predsjednikovu okružju, između bezočnosti i podmuklosti, kažu kako je riječ o manipulaciji, insceniranju. Čudno je, kaže beogradski časnik, da on preživljava u tolikim atentatima, dok drugi gube život. Ipak, bez obzira tko je žrtva, val obračuna s političkim značajkama širi se Jugoslavijom. U Srbiji, već mjesecima, u lovu na ljude nisu pošteđene osobe bliske vlasti. A Crna Gora koja je dugo bila pošteđena, ali u otvorenom sukobu s Beogradom zbog svoje sklonosti reformizmu, bilježi drugi atentat u petnaest dana. Zastrašivanjem Draškovića, želi 'se' također zastrašiti javnost i odvratiti ju od bilo kakvih prosvjeda, zaključuje pesimistično novinar neovisnog tjednika 'Vreme'; no prijašnje sudbene istrage ne daju razloga za optimizam. Sumnjam da će se ikada doznati tko se zapravo skriva iza te neodređene zamjenice...", piše Edouard van Velthem.