FR-LE MONDE 13.6.FR.- MEĐ.KAZN.SUD

FRANCUSKA LE MONDE 13. VI. 2000. Francuska bez buke potpisala ugovor o međunarodnom kaznenom sudu "Bez buke i trublja, Francuska je u petak, 9. lipnja potpisala ugovor o međunarodnom kaznenom sudu koji je zaključen u Rimu u srpnju 1998. Ona je druga država koja je to učinila; potreban je potpis šezdeset država da bi rimski ugovor stupio na snagu i da bi taj međunarodni sud koji će imati zadaću da sudi zločinima za genocid, zločinima protiv čovječnosti i ratnim zločinima, ugledao svjetlo dana (odobrile su ga sljedeće države: Belize, Fidži, Francuska, Gana, Island, Italija, Norveška, San Marino, Senegal, Tadžikistan, Trinidad i Tobago i Venezuela). Dok su francuski čelnici bili vrlo suzdržani, odobrenje su pozdravile nevladine udruge (ONG) koje se zauzimaju za sud i tako daju velik poticaj ubrzanju procesa. Odobrenje se zapravo dogodilo u zemlji koja je dugo pružala žestok otpor prijedlogu. Danas je Francuska prva stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a koja je ispunila obećanje dano u Rimu. Velika Britanija je potpisala ugovor, ali ga još nije odobrila; Rusija koja ga je u Rimu potvrdila, nije ga još potpisala; kada je riječ o Kini i o Sjedinjenim Državama, one nisu htjele staviti svoj potpis. Kada je u srpnju 1998. ugovor bio odobren u Rimu, procedura ratifikacije - koja je podrazumijevala promjenu Ustava - provedena je u Parizu na najbrži mogući način. Zbog toga neke nevladine udruge čak zaboravljaju ograničenja, i to znatna, koja je Francuska unijela u ugovor, naime glasoviti članak 124 statuta suda. Taj članak omogućuje državama potpisnicama da odbace ovlasti suda u razdoblju od sedam godina za jednu od triju spomenutih vrsta zločina, koja je, međutim, najčešća: za ratni zločin. Samo uz taj uvjet g. Jospin je 1998. na koncu mogao postići konsenzus u vladi koja je bila jako podijeljena u svezi s tim projektom, i potaknuti Elizejsku palaču, koja je bila više no suzdržana, da se pridruži. U to su doba ministar obrane i predsjedništvo Republike opetovali zabrinutost vojnika koji su se plašili da će budući sud zlorabiti njihovo sudjelovanje u zadaćama izvan zemlje. Ministar vanjskih poslova se plašio velikih ovlasti u 'upletanju' koje je sadržavao projekt i smanjenja tradicionalnih ovlasti diplomacije; njegova je uprava bila podijeljena. Ministarstvo pravosuđa, naprotiv, odlučno se zauzelo za sud, u potpunosti svjesno njegova sadržaja i izazova. Ta žestoka bitka - koja se mjesecima vodila u francuskim ustanovama koje su se obvezale na šutnju - čini se da je, dvije godine nakon rimske konferencije, potpuno zastarjela. U međuvremenu su afera Pinochet i neki drugi događaji djelovali poučno. Jasno je pak da rimski ugovor nudi sva moguća jamstva protiv zloporaba čije bi žrtve bili vojnici zaduženi za uspostavu mira. Dakle, u Parizu se način razmišljanja jako promijenio. Francuski će vojnici sada svjedočiti na sudu u Den Haagu, na Međunarodnom kazenom sudu za bivšu Jugoslaviju. Pruža im se pomoć; poučava ih se u međunarodnom pravu, privikava ih se na pravni jezik koji im je stran. U političkim su krugovima nacionalistički refleksi koje je izazvao prijedlog o međunarodnom sudu, nestali bez traga, što se moglo zaključiti na parlamentarnoj raspravi koja je održana u ožujku kada je prihvaćen prijedlog zakona kojim se omogućuje ratifikacija. Parlamentarni zastupnici nisu više shvaćali svrhu članka 124, pa su pozvali izvršnu vlast da ga ne prihvati. No budući da je to značilo poreći samu sebe, ona to nije učinila. Među 97 država koje su za sada potpisale ugovor, samo je Francuska očitovala nakanu da ograničenje iz članka 124 primijeni na ratne zločine. Time se jamačno tumači činjenica da Francuska nije dobila veće pohvale za brzo potvrđivanje ugovora. To baca sjenu na politiku koja se do kraja promijenila, jer je Francuska danas među najdjelatnijim zemljama koje se zauzimaju za osnutak suda. Sjedinjene Države koje su imale iste brige, nisu načinile takav zaokret. Premda nisu kanile potpisati ugovor, jako su se uključile u pregovore koji su započeli nakon donošenja statuta u Rimu, čija zadnja sjednica započinje u ponedjeljak u New Yorku, gdje će se završiti 30. lipnja. Ona se tiče propisa o sudbenom postupku, podnošenju dokaza i temeljnih elemenata zločina. Amerikanci različitim doskočicama pokušavaju dobiti ono što im statut suda ne jamči, tj. nemogućnost da se bilo koji Amerikanac ikada preda sudu. Naime, prema statutu, američki državljani mogu biti izručeni sudu čim ugovor potpiše zemlja u kojoj je počinjen zločin. SAD je u sadašnje pregovore unio prijedlog koji bi, neizravno, doveo do promjene rimskog ugovora o toj točki i zapravo bi budući sud lišio velikog dijela mogućnosti za rad. Madeleine Albright se prije mjesec dana potrudila da se pisanim putem obrati sudionicima i istaknula da će taj prijedlog biti na dnevnom redu u lipnju u New Yorku. Washington je prethodno pokušao iskoristiti druge mogućnosti pritiska u istu svrhu. Europljani, napose Francuska, za sada ne popuštaju. No nije sve gotovo i sud će još dati povoda oštrim rasprama koje će potrajati tri tjedna", izvješćuje Claire Trean.