RFE 4.6.ILIČKOVIĆ-VUČETIĆ SAMOSTALNA CG

RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 4. VI. 2000. Crna Gora - sa Srbijom ili samostalno? Sugovornici Miodrag Iličković, potpredsjednik Socijaldemokratske partije, koja je članica vladajuće crnogorske koalicije, i Momčilo Vučetić, član Glavnog odbora oporbene Socijalističke narodne partije. Razgovor je vodio Omer Karabeg. RFE: Gospodine Iličkoviću, nedavno je predsjednik Crne Gore Milo Đukanović izjavio da odnosi između Srbije i Crne Gore nikada u povijesti nisu bili gori. Mislite li da se ti odnosi mogu poboljšati ili će doći do još većeg udaljavanja između Beograda i Podgorice? Iličković: Da li su odnosi između Srbije i Crne Gore sada na najnižoj točki, ja ne znam. I 1918. godine događale su se neke slične ili gore stvari. Ali u svakom slučaju, odnosi između vlasti u Srbiji i vlasti u Crnoj Gori nisu dobri. Naime, u ovoj državi je zaista ostalo malo zajedničkoga između Srbije i Crne Gore, a tendencija je da će se odnosi i dalje pogoršavati. Što se tiče stava Socijaldemokratske partije, mi praktično još od 1990. godine, kada je počeo raspad one Jugoslavije, smatramo da je državna samostalnost najbolje rješenje za Crnu Goru, pa i za Srbiju, kao i gradnja novih odnosa s pozicije suverenih država. RFE: Gospodine Vučetiću, vaša izborna koalicija u svom nazivu ima geslo 'za Jugoslaviju'. Znači li to da vi smatrate da je Savezna Republika Jugoslavija u ovom trenutku u opasnosti i da joj prijeti raspad? Vučetić: Ona je očito u opasnosti zahvaljujući vlasti Crne Gore. Vlast Crne Gore, to jeste režim koji je promoviran od strane SAD-a, kao najjače vojne i političke sile u ovom trenutku, teži k tome. Naime, budući da ne mogu slomiti Srbiju, pa prema tome ni Jugoslaviju, i da od nje naprave protektorat, onda je Sjedinjenim Američkim Državama jako bitno da Crna Gora kao 50 posto Jugoslavije - jer je po ustavu iz 1992. Crna Gora 50 posto Jugoslavije, iako je 15 do 16 puta manja od Srbije - zastupa globalne američke interese. Osobno smatram da nema nikakvih problema između naroda koji živi u Srbiji i naroda koji živi u Crnoj Gori, ali je vrlo karakteristično da su se razlike pojavile onog trenutka kada je gospodin Đukanović uz pomoć američkih mentora postavljen za predsjednika Crne Gore. Dakle, radi se o jednom marionetskom režimu preko kojeg se pritišće kako na Srbiju, tako i na cijelu Jugoslaviju. Mislim da Jugoslavija mora ostati okvir za Srbiju i Crnu Goru. Dvije srpske zemlje, dvije srpske države - Crna Gora i Srbija moraju ostati u Saveznoj Republici Jugoslaviji. To mora biti nukleus ? evo, da budem malo nacionalist, iako nisam ? za eventualno ujedinjenje srpskih naroda. Iličković: Neosporno je da smo mi smatrali udruživanje južnoslavenskih naroda progresivnim činom. Međutim, i ova Jugoslavija, kao i sve prethodne, pravljena je na pogrešnoj osnovi - na dominaciji velikosrpskog projekta. Govorilo se da će to biti država sastavljena od Srbije i Crne Gore, a zapravo se iza toga skrivao velikosrpski projekt koji je još 1918. godine oproban u Crnoj Gori. Tada je nestala crnogorska država, a dinastija Petrović je proglašena izdajničkom. A kako je nastala ova sadašnja Savezna Republika Jugoslavija? Nastala je na osnovi jednog potpuno nelegalnog referenduma u Crnoj Gori. Od trenutka kada je Skupština Crne Gore, u potpuno nedemokratskim uvjetima i u ratnom okruženju, donijela odluku o raspisivanju referenduma pa do njegova održavanja proteklo je svega sedam dana. A Srbija se o tome nikako nije ni izjašnjavala. Prema tome, i na ovu posljednju Jugoslaviju mogle bi se primijeniti riječi Baltazara Bogišića: 'Što se grbavo rodi, vrijeme ne ispravi'. U svijetu trenutno ne postoji nijedna dvočlana federacija. Posljednje su bile pakistanska i čehoslovačka. Nerazmjer u veličini, u broju stanovnika, kao i u ekonomskom potencijalu između Srbije i Crne Gore govori o tome da ova država ima sistemski defekt i da je Savezna Republika Jugoslavija ipak ostatak sna o velikoj Srbiji i ništa drugo. RFE: Gospodine Iličkoviću, gospodin Vučetić je rekao da iza tendencije k osamostaljenju Crne Gore stoje Sjedinjene Američke Države i da su one glavni mentor. Kakvo je vaše mišljenje? Iličković: Uvijek se špekulira s takvim stvarima. Ja bih sad, recimo, gospodinu Vučetiću mogao pričati o Kini, Libiji ili Bjelorusiji s kojima Miloševićev režim održava bliske odnose, ali suština problema nije u tome. Nije riječ ni o kakvom američkom diktatu, nego je problem u tome što je, to sam već rekao, Savezna Republika Jugoslavija postavljena na pogrešnim osnovama. Vučetić: Brak je dvočlana federacija, gospodine Iličkoviću, vrlo prirodna i vrlo održiva, i to ne konfederacija nego baš federacija. Vi kažete da je ova država napravljena na lošim temeljima, ali morate imati u vidu da je narod Crne Gore bio vrlo jasan prilikom referenduma. Dvotrećinska većina izjasnila se za jugoslavensku federaciju, za ulazak u Saveznu Republiku Jugoslaviju. Rekao sam da su Sjedinjene Američke Države bile i ostale mentor razbijanja Jugoslavije. Međutim, inicijativu za takav stav prema Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji dala je Njemačka. Podsjećam gospodina Iličkovića da su dvije federalne jedinice proglasile nezavisnost u lipnju 1991. godine, da bi u siječnju 1992. Njemačka bila prva koja je priznala njihovu samostalnost. I ona je, po meni, izvršila ono što su tražile Sjedinjene Američke Države. Sve do 1990. godine visoki dužnosnici Sjedinjenih Američkih Država javno su izjavljivali da su za cjelovitost Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, s tim da treba izvršiti promjene, ući u tranziciju, prekinuti sa socijalističkim načinom proizvodnje i prijeći na tržišnu privredu. Međutim, još prije odcjepljenja Slovenije i Hrvatske, gospodin James Baker govorio je u Beogradu o predkumanovskim granicama Srbije, a podsjetit ću slušatelje da su predkumanovske granice one granice koje su bile prije Balkanskih ratova, dakle prije 1912. godine, kada, recimo, u Crnoj Gori nije bilo ni Pljevalja, ni Bijelog Polja, ni Berana, ni Rožaja, ni Plava, a u sastavu Srbije nisu bili ni Novu Varoš, ni Novi Pazar, ni Kosovo, dakle to je vrijeme kad je Otomanska Imperija bila politička vlast, a Austrougarska vojna vlast. Eto, to su te granice na koje nas je vraćala administracija Sjedinjenih Američkih Država. Je li to bilo slučajno, pitam, ili je to namjerno rađeno? Sada se to opet radi. Spominje se federalizacija Srbije, međutim gospoda iz Socijaldemokratske partije zaboravljaju da federalizacija Srbije automatski znači i federalizaciju Crne Gore. Ne misle valjda gospoda iz SDP-a da će se napraviti federalizacija Srbije, a da nakon toga ovu mikro državu koja se zove Crna Gora neće podijeliti oni koji će vojnički biti neusporedivo jači. Mi možemo pričati pričine priče, ali tada će Hrvatska uzeti Boku, a Albanija ono što je u granicama velike Albanije. Pošto bi tada u Srbiji postojala federalna jedinica Sandžak, ona bi uzela sjevernu Crnu Goru. Na taj način bi se izvršilo povezivanje Daytonskim sporazumom uspostavljene Bosne i Hercegovine preko Kosova i Makedonije s Turskom. Oni su spremni da se oslone i na fundamentalizam samo da bi se uništilo pravoslavlje na Balkanu. Iličković: Gospodin Vučetić kaže da se dvotrećinska Crna Gora na referendumu izjasnila za život u zajedničkoj državi. Ja vas ponovno podsjećam da je od trenutka donošenja odluke do trenutka glasovanja prošlo samo sedam dana. Recite mi, je li igdje u svijetu referendum o državno-pravnom statusu jedne zemlje održan na takvu brzinu i u uvjetima neposredne ratne opasnosti? A kad govorimo o rezultatima tog referenduma treba biti precizan: 35 posto građana Crne Gore bojkotiralo je referendum, 280.000 se izjasnilo za život u zajedničkoj državi, a Srbija se nije ni izjašnjavala. Znači, 280.000 građana Crne Gore odlučilo je u kakvoj će zajednici živjeti ostalih 11.000.000 građana Jugoslavije. Dobro se sjećam još jedne neobične okolnosti. Do 17 sati na birališta je izišlo nešto oko 50 posto građana, a samo za preostala dva sata do zatvaranja birališta glasovalo je još 16 posto birača. Vrlo neobično. Gospodin Vučetić je kao argument da mogu opstati dvočlane federacije spomenuo brak, premda brak i državu ne možemo upoređivati. Ali dobro, da prihvatimo i tu usporedbu. Kako je taj brak izgledao u slučaju Crne Gore? Mlada, recimo da je to Crna Gora, pred matičarem se izjasnila da stupa u brak, a mladoženju, to jest Srbiju, nitko nije ni pitao je li za stupanje u brak. Matičar je ipak rekao: 'Ovaj brak proglašavam važećim i samo vas smrt može rastaviti'. Eto, tako bi izgledalo ta usporedba. Gospodin Vučetić kaže da je Njemačka prva priznala samostalnost Hrvatske i Slovenije. Ali, gospodine Vučetiću, zar nije vaš predsjednik gospodin Momir Bulatović u Haagu potpisao suverenost Crne Gore. On je za taj haaški papir rekao da je napisan s izuzetnom diplomatskom mudrošću i da predstavlja kompromis u kome svatko, mislio je na republike bivše Jugoslavije, može naći rješenja koja su za njega zadovoljavajuća. Nakon toga iz Beograda je počeo pritisak na crnogorsko rukovodstvo. To priznaje i gospodin Jović u svojim memoarima. On kaže: 'Mi smo tada imali izbora, gospodin Milošević i ja, ili da srušimo rukovodstvo u Crnoj Gori, ili da učinimo novu platformu'. A gospodin Bulatović je tada govorio: 'Ako su poslušnost i aspolutna identičnost s onim što dolazi iz Beograda mjerilo za to je li vlast u Crnoj Gori dobra, onda ovom narodu nisu potrebni ni vlast, ni izbori, ni političke stranke'. Mi se potpuno slažemo s gospodinom Bulatovićem, bez obzira što je on promijenio stav, i mi, to jest Socijaldemokratska partija, na tom stavu ustrajemo do danas. Ako ova federacija treba biti temeljena na srpskoj dominaciji, onda ona nema svrhe. Što se tiče ugroženosti srpstva, odnosno ugroženosti Crne Gore od njezinih susjeda, to je, gospodine Vučetiću, veoma opasna priča s kojom je započeo nacionalizam devedesetih godina. Tada se također pričalo da će Hrvati zauzeti Boku kotorsku, pa je vlast u Crnoj Gori povela rat, a gospodin Momir Bulatović je potpisao da rezervni sastav Crne Gore ide na Dubrovnik. Poveli smo, kao što se tada govorilo, 'rat za mir'. I što se desilo? Desilo se to da je 200 momaka iz Crne Gore poginulo, Konavlje je porušeno, Dubrovnik je ostao tamo gdje je bio, a Hrvatska je postala samostalna država. Govorili smo - svi Srbi u jednoj državi, a sada Srbi žive u pet ili šest država. Nekada su oni živjeli u jednoj državi - u onoj SFRJ, ali sada više ne žive. A do toga je doveo upravo projekt o obrani ugroženog srpstva o kome Vi sada ponovno govorite. Vučetić: Činjenica je da u Srbiji i Crnoj Gori živi isti narod, narod jedne vjere, jednog jezika, jedne povijesti i jedne tradicije. Narod koji je stoljećima želio da se spoji, to je bila želja naroda, a ne njegovih vođa. Jer na prostoru Balkana nema naroda koji je bio više cijepan, dijeljen, rasrbljavan, kao što su to bili Srbi. Srbi su postali i Hercegovci i bosanski Srbi i Crnogorci i Šumadinci i vojvođanski Srbi i da ne nabrajam dalje. I Muslimani su Srbi, jer se zna da su oni iz srpskog gena uzeli islam i prešli na muslimansku vjeru. Hrvatska od Muslimana pravi cvijet hrvatstva, a cijepa se samo srpsko biće. Ne slučajno, gospodine Iličkoviću. Što se tiče Kosova, gospodin Đukanović je krajem 1995. godine, kada su Jugoslaviji ukinute sankcije, počeo da priča o demokratizaciji Kosova. Je li ovo, gospodine Iličkoviću, što se sada radi na Kosovu demokratizacija Kosova? Mi smatramo da je Jugoslavija, ovakva kakva jest, optimum srpskog naroda. Nismo rekli ni da je to maksimum, ni da je minimum, nego optimum. To je optimum onih koji čine preko 70 posto stanovništva ove države. Ima li netko pravo da to uskrati srpskom narodu? Nije bitno smeta li Đukanović nama ili Milošević vama. Neka gospodin Đukanović bude parlamentarno, legalno i legitimno izabran za predsjednika Savezne Republike Jugoslavije, ja ću poštovati tog gospodina Đukanovića. Ja sam to govorio i za Danicu Drašković, neka ona bude legalno i legitimno izabrana za predsjednicu Jugoslavije, ne Vuk, nego Danica Drašković, ja ću to poštovati. Ja sam za takvu Jugoslaviju. Jer, ne zaboravite gospodine Iličkoviću, mini države kao što je Crna Gora, nemaju nikakvih šansi da opstanu na vjetrometini Balkana. Crna Gora samo može postati protektorat Amerike, što u suštini sada i jest. Ona je to bila i u momentu agresije na Saveznu Republiku Jugoslaviju od sila NATO saveza, onda kada je kompletan srpski narod, kažem kompletan, izuzimajući neke minorne Đinđiće, Ljajiće i ne znam koga, bio za to da se štiti Jugoslavija. Za to je bio, gospodine Iličkoviću, i vaš Đukanović. On je na Vrhovnom vijeću obrane rekao da će se Jugoslavija braniti svim sredstvima. A onda je priveden u Bruxelles ili preko Bruxellesa u neki drugi Bruxelles, pa je prihvatio ono što je od njega tražila Amerika. Iličković: Gospodine Vučetiću, pored Srba u onoj Jugoslaviji htjeli su živjeti i drugi narodi, i Hrvati, i Slovenci, i Makedonci, za koje se nekad govorilo da žive u južnoj Srbiji. I danas se iz velikosrpskih krugova čuje da Makedonci nisu narod. Upravo takve tvrdnje, kao i priče da su Crnogorci i Srbi isti narod, stvarale su konflikte na ovim prostorima. Crna Gora, gospodine Vučetiću, ima sjajnu povijesnu tradiciju multinacionalnosti i multikonfesionalnosti. Na ovom prostoru su živjeli i miješali se razni narodi i mi smo uvijek govorili da je to prednost ovog prostora i da je to potpuno prirodno jer mi živimo u nekadašnjem centru svijeta, na Mediteranu. A Vi želite da sve to stavite pod jedan jedini narod i tu je osnovni problem. Evo, sad Muslimani ili Bošnjaci imaju svoju državu, Hrvati imaju svoju državu, Slovenci, za koje ste govorili da su bečki konjušari i koje ste nazivali svakakvim pogrdnim imenima, imaju svoju državu. Sjećate li se, gospodine Vučetiću, što se devedesetih godina pjevalo usred Podgorice ispred crkve svetog Đorđa: 'Tko će drugi, ja ću prvi, da pijemo turske krvi' i 'Slobodane donesi salate, ima mesa, klat ćemo Hrvate', i tako dalje. I to je ono zlo koje je proizvelo sve to, gospodine Vučetiću. Tada se govorilo: 'Srbija do Tokija', pričalo se: 'Karlovac, Karlobag, Virovitica', a sve pod parolom ugroženosti srpstva, što Vi i sada govorite, gospodine Vučetiću. Točno je da su Hrvati za Muslimane govorili da su hrvatsko cvijeće, ali su i Srbi za Crnu Goru govorili da je to srpska Sparta i da su Crnogorci najbolji Srbi. Oprostite, to je, po meni, uvredljivo i za Srbe. Kakvi su onda Srbi koji žive izvan Crne Gore, ako su Crnogorci najbolji? Znači, to su neki loši Srbi. Mislim da je ta priča o obrani Jugoslavije u suštini priča o obrani velikosrpskog projekta. A priča o mini državama, o ugroženosti malih država, to je stara priča. To više nigdje ne može proći. To možete pričati po mjesnim zajednicama, ali ti argumenti za Europu ne pale. I još nešto. Petar II. je otvarao grobove znamenitih junaka da bi nad njima mirio posvađana crnogorska plemena. A, što smo mi radili devedesetih godina? Mi smo otvarali grobove, pričali o Jasenovcu, kao što Vi i danas pričate, samo da bismo poticali mržnju. Nama, gospodine Vučetiću, u ovoj državi, i Srbima i Crnogorcima, bili oni jedan ili dva naroda, sat kuca deset godina unazad i u tome je problem. Naša zvijezda vodilja je prošlost. Pričamo o Lazaru, o Kosovu, a ne o budućnosti. Vučetić: Nitko ne spori naciju Crnogoraca - tko se tako osjeća neka se osjeća - ja samo tvrdim da je korijen svih tih nacija jedan korijen, i to srpski korijen. Ja sam uvijek smatrao, i danas smatram da je Crna Gora Sparta srpstva, jer je jedino Crna Gora ostala iskra koju Otomanska Imperija nije uspjela potpuno pokoriti. Dolazili su oni i na Cetinje, palili manastir cetinjski, ubijali sve živo, ali je Crna Gora ostala neugašena iskra srpstva sve vrijeme od Kosova na ovamo. Ali to ne znači da ta Crna Gora sa svojom slavnom povijesti, koju nitko ne može poreći, nije srpska zemlja. Kome može smetati da se te dvije srpske zemlje ujedine? Ne zove se Jugoslavija slučajno Jugoslavijom. Mogla se ona zvati, recimo, država Srbije i Crne Gore, ali gospodine Iličkoviću, mi smo htjeli da radimo Jugoslaviju, i to nije velikosrpski šovinizam. Tko je ikad tjerao Muslimane da uzmu pravoslavnu vjeru? Pokažite mi toga. Nemojte mi spominjati tamo neke ekstreme koji su pred crkvom svetog Đorđa pjevali: Tko će drugi, ja ću prvi, da pijemo turske krvi. Znate tko je to govorio, gospodine Iličkoviću? To je govorio Novak Kilibarda. To je govorila Narodna stranka gospodina Kilibarde. To nije govorila tada jedinstvena Demokratska partija socijalista. Pokažite mi nekoga iz Socijalističke narodne partije tko je nacionalistički nastrojen, a Vi nama, gospodine Iličkoviću, spočitavate velikosrpski nacionalizam. Mi smo samo htjeli da od Jugoslavije sačuvamo ono što se sačuvati moglo. Zar ne bi bilo normalno da i Bosna i Hercegovina i Makedonija budu u Jugoslaviji? Znate li Vi da bi u tom slučaju skoro svi Muslimani živjeli u Jugoslaviji? Zar nisu Muslimani bili u gotovo svim forumima bivše SFRJ, a i danas ih ima u forumima ove sadašnje Jugoslavije. Nitko im to ne osporava. Oni na to imaju pravo. Prigovarate nam, gospodine Iličkoviću, otvaranje grobova i to što pričamo o Jasenovcu. Gospodin Tuđman je u svojoj knjizi govorio da je par desetaka tisuća Srba ubijeno u Jasenovcu. Par desetina tisuća! Kada je Vatikan osudio ponašanje ekstremnih Hrvata, neću reći hrvatskog naroda, ali ekstremnih Hrvata? Kad ih je osudio, gospodine Iličkoviću, za ponašanje prema srpskom stanovništvu u krajini, Slavoniji i Baranji? Mi smatramo da Jugoslavija, ovakva kakva jest, dakle sa Srbijom i Crnom Gorom i Kosovom i Metohijom, mora biti jedinstvena država. Pri čemu i Crna Gora, kao stara država, i Srbija, kao stara država, moraju biti apsolutno ravnopravne, a svi građani u Saveznoj Republici Jugoslaviji - i Muslimani i Albanci i Hrvati - moraju da imaju apsolutno jednaka prava. Ali takva Jugoslavija, gospodine Iličkoviću, ne sviđa se vašim mentorima, zato što se ne može uklopiti u novi svjetski poredak koji traži globalizaciju. Iličković: Gospodine Vučetiću, te priče o tome da narodi koje spominjete imaju srpski korijen pričane su prije sto godina. Priča o srpskim zemljama samo je napravila probleme na Balkanu. Gospodine Vučetiću, kralj Nikola je htio uključiti Crnu Goru u Europu, pa je napravio prvi poštanski promet na Balkanu, pa je napravio prvi Crveni križ na Balkanu, pa je 1904. godine na ovom dijelu Balkana napravio prvi telegraf. Znači, njemu je bilo stalo do budućnosti, nije živio od nekakvih korijena o kojima Vi sada pričate. Govorite da Vatikan nije osudio zločine u Jasenovcu. Oprostite, je li Srpska pravoslavna crkva osudila zločine nad stanovništvom u Sarajevu? Je li osudila etnička čišćenja? Znate što je najveći problem u vašoj priči? Kažete da Srbija i Crna Gora moraju biti jedna država. Gospodine Vučetiću, ne moraju. Ja smatram da one treba da budu odvojene države. Govorite o narodnoj volji. Tko je pitao građane Srbije jesu li za ovu državu. Skupština Srbije je 1992. godine prihvatila 'Prijedlog zaključaka o dogovoru najviših predstavnika Srbije i Crne Gore o zajedničkoj državi'. Tko je građane Srbije pitao o tome? Nitko, naravno. Kad je ijedna država na svijetu napravljena na taj način? Zapravo, napravljena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, jer se Srbija postavila kao stožer južnoslavenske državne integracije, i to tako što je okupirala i anektirala Crnu Goru i razvlastila dinastiju Petrović, a onda je primila izjave ostalih južnoslavenskih zemalja koje su izrazile želju da formiraju tu državu, i to se tako dogodilo. Građani Srbije se ni 1918. ni 1992. nisu izjašnjavali, a ja mislim da je to bilo nužno. RFE: Ako se slažete, ja bih predložio da završimo razgovor. Vaš zaključak, gospodine Vučetiću? Vučetić: Ja smatram da ove dvije države - podvlačim srpske države, bez obzira smeta li to nekome ili ne - Crna Gora i Srbija moraju nastaviti zajednički život. Postoji niz elemenata koji ih povezuju. Pogledajmo, recimo, ekonomsku povezanost između Srbije i Crne Gore, povezanost prometa, energetskih sustava, da ne govorim o nabavi poljoprivrednih proizvoda iz Srbije, jer Crna Gora ne može osigurati prehranu svom stanovništvu. Ne kažem ni da je loše, niti da je dobro to što Crna Gora dobiva poljoprivredne proizvode od Srbije, ali u svakom slučaju Crna Gora je u tom pogledu usmjerena na Srbiju. Dok su bili skupa u SFRJ skoro 80 posto razmjene Crne Gore bilo je sa Srbijom. Da ne govorim o tome da je 80 posto turista na crnogorskom primorju iz Srbije. Dakle, ako privredna grana koja je nosilac našeg razvoja zavisi isključivo od Srbije, ako nam je šport povezan, ako nam je zdravstvo povezano, ako nam je obrazovanje povezano, a pri tome imamo jedan jezik, jednu vjeru i jednu povijest, ako imamo više Crnogoraca u Srbiji nego u Crnoj Gori, onda Crna Gora i Srbija da bi opstale, podvlačim - da bi opstale, moraju ostati zajedno. Inače, ako narod Crne Gore kaže da hoće samostalno da živi, neka je sa srećom, živjet ću i ja u takvoj Crnoj Gori, sigurno iz nje bježati neću. Iličković: Mislim da je to stara priča da Srbija Crnu Goru brani i hrani. To apsolutno ne stoji. Povijest govori potpuno suprotno. Da ne spominjem Mojkovac, da ne spominjem Bregalnicu gdje je poginulo 1.100 Crnogoraca u Balkanskim ratovima. Što se hrane tiče, navest ću samo jedan primjer. Crna Gora je prije ovih sankcija imala flotu od 44 prekooceanska broda. Jedan prekooceanski brod, primjera radi, dan u takozvani 'time charter' najam, to je najgori ugovor u pomorstvu kada date i brod i posadu, donosio je tada pet do osam tisuća dolara dnevno čiste zarade. Koliko se za taj novac može kupiti žitarica na svjetskoj burzi koje su jeftinije od onih s vojvođanske? No, da se vratim osnovnoj temi. Mi mislimo da bi odnosi između Srbije i Crne Gore bili bolji i da bi stabilnost na Balkanu bila daleko veća kada bi se ove dvije države osamostalile. Smatramo da je ova sadašnja zajednica sa Srbijom nestabilna i besperspektivna, a Crna Gora ne može čekati da u Srbiji dođe neka pretpostavljena demokratska vlast. I zato mislimo da je održavanje referenduma o nezavisnosti zapravo pitanje razboritosti. Za nas se ne postavlja pitanje - da li referendum ili ne, nego samo kada i kako. Drugog izlaza za Crnu Goru nema. I na kraju bih parafrazirao onu poznatu izreku gospodina Miloševića koji je svojevremeno rekao: 'Ili će Jugoslavija biti federacija ili je neće biti'. Ja, recimo, mislim da bi se isto to moglo reći i za Crnu Goru - Crna Gora će ili biti slobodna, demokratska i samostalna država, integrirana u Europu, ili je u pitanju njezin dalji opstanak. (RFE)