NJ 6.VI.-SZ-SAD-RUSI

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 6. VI. 2000. Više elegancije nego supstancije "Fenomen 'ljudi i sile' može se izvrsno proučavati na sastancima na vrhu. Raspoloženje i odnose između država pojašnjavaju geste predsjednika i premijera. Dakle: činjenica da se Bill Clinton i Vladimir Putin nisu nazivali imenima, pokazuje da taj moskovski vrh nije bio početak velikog muškog prijateljstva. No to nije ni moralo biti tako. Clinton uskoro napušta svoj položaj. Njegov nasljednik može iznova pokušati s pothlađenim kremaljskim šefom. Mnogo je važnije: što taj susret govori o rusko-američkom odnosu? Ponajprije jedno: naznačuje se promjena. Odnos između jedine preostale supersile i vrlo osobite velike sile Rusije, u kasnim je Jeljcinovim godinama bio obilježen slabošću Moskve. I tu je čovjek simbolizirao silu: Jeljcin je bio star i bolestan, govorio je krive stvari u krivo vrijeme i povremeno čak lamatao nuklearnom toljagom. Jeljcinova Rusija bila je država zaokupljena sama sobom, sa silovitim unutarnjim problemima. Istodobno je Moskva željela igrati staru poznatu ulogu sovjetske supersile. To nije moglo funkcionirati. Te su unutarnje proturječnosti Rusije dopuštale Zapadu, a ponajprije Americi, da Moskvu zanemaruju. Doduše u ukrašenom obliku, ali ipak: u Iraku je SAD bombardirao jer je to držao potrebnim. Na Kosovu je NATO radio pod vodstvom SAD-a, jer je SAD to držao ispravnim. Rusi su prosvjedovali - i od toga odustali. Tako je gospodarski, vojno i kulturno vodeća sila Amerika mogla preuzeti apsolutno neugrozivu solističku ulogu koju danas igra u svijetu i ljuti Moskvu. Putin, upravo došao na vlast, želi drukčiju Rusiju - a time automatski i drukčiji odnos s SAD-om. Zna da se njegova zemlja ne može za dulje vrijeme ogledati sa Sjedinjenim Državama. No svojim svečanim obećanjem da će ponovno uspostaviti 'veličinu nacije', najavljuje novu Rusiju. U politici najave ponekad postanu stvarnost, iako okolnosti to još uopće ne pokazuju. Tako je i Putin za ljude i sile: samouvjereni kremaljski junior utjelovljuje Rusiju koja zahtijeva bezuvjetno priznanje, iako njezine sposobnosti, njezine jakosti i njezina spremnost za svjetskopolitičku odgovornost još nisu dokazane. To se pokazalo na moskovskom vrhu. SAD želi 'državni sustav proturaketne obrane' (NMD). Zaštitni štit iznad sjevernoameričkog kontinenta trebao bi štititi od napada iz država parija poput Sjeverne Koreje. No štit ne bi štitio samo od nuklearnih raketa terorističkih država. On ugrožava i 'ravnotežu straha'. Nejasno je žele li Amerikanci uistinu dugoročno poremetiti nuklearnu vrijednost Rusa - što bi sa sustavom proturaketne obrane u danim okolnostima bilo moguće. A može se zaključiti da se Putin toga boji. Za kremaljskoga šefa vrh je zahvaljujući raketnom problemu bio potpun uspjeh. Putinova bi Rusija mogla na najvišoj razini ravnopravno nastupati s Amerikancima. Novi se Rus pokazao samouvjerenim pokraj Clintona koji poslove međunarodne politike ipak vodi već zamalo osam godina. I po tom je pitanju Putin znao igrati njegovu igru: rekao je ne američkom proturaketnom projektu i istodobno najavio spremnost za razgovore o tom 'vrlo teškom pitanju'. Putinov elegantni solo na međunarodnoj pozornici bio je dakle nešto posve drugo od teških Jeljcinovih koraka preko polja svjetske politike. Već se samo time rusko-američki odnos simbolično modificirao. Elegancija bez supstancije međutim ne zadovoljava dugo. U Aachenu, gdje mu je uručena Karlova nagrada, Clinton je pokazao razumijevanje za to da Rusija traži novu ulogu. No ipak je upozorio da se nova veličina ne može nahraniti jučerašnjim mišljenjem i metodama. Čovjek koji mora predočiti dokaz za okretanje suvremenoj, međunarodnoj Rusiji, jest Putin. Prigoda kojom može ispuniti očekivanja je držanje prema američkoj proturaketnoj obrani. Je li rafinirana moskovska kombinacija sastavljena od ne uz istodobnu ponudu za razgovore ona stara taktika zatezanja koju su Sovjeti toliko voljeli? Ili kremaljski čovjek zbilja ima zamisli kako bi se Amerikanci i Rusi zajednički mogli zaštititi od atomskih luđaka? Takvih prilika za dokazivanje bit će još puno. One određuju kako će izgledati američko-ruski odnos i koju će ulogu Moskva međunarodno igrati. Jasno je da ni Putinova Rusija neće moći konkurirati supersili SAD-u još desetljećima i da su njezine mogućnosti ograničene. Utoliko više ovisi o kremaljskomu šefu u kojem se obliku može razriješiti zgodna rečenica koju je Clinton izgovorio na prvom nastupu jednog američkog predsjednika pred ruskim parlamentom: 'Nije nam predodređeno da moramo biti neprijatelji. No nije ni zajamčeno da ćemo biti saveznici'" - piše Tomas Avenarius.