FR NOBSER. 1.6.CHEVENEMENT O IZJAVI

FRANCUSKA LE NOUVEL OBSERVATEUR 1. VI. 2000. Što zamjeram Njemačkoj Francuski ministar Jean-Pierre Chevenemant piše: "Govor Joschke Fischera u kojemu se, na koncu, predlaže osnutak europske federacije ima golemu prednost što je bio grub i tako pokrenuo potrebnu raspravu među Europljanima. Joschka Fischer napisao je prije šest godina knjigu 'Risiko Deutchland' u kojoj iznosi zamisao da Njemačka, zbog svoje prošlosti, mora ubuduće pronaći područje djelovanja koje će biti izvan državnog. O toj sam napasti mnogih Nijemaca da sotoniziraju, ili barem da se oslobode države, govorio na France 2, u digresiji koju je Valery Giscard d'Estaing protumačio upravo suprotno onom što sam htio reći. Mislim, naime, da trebamo izgraditi europsku Europu njemačke narodnosti koja će biti svjesna same sebe i koja će potpuno gospodariti svojom prošlošću. U tu svrhu ona mora tjerati do krajnosti kritiku pojma 'Volk' koji je bio ne samo temelj njezina prava na državljanstvo, koje je Schroederova vlada uspješno reformirala 1999., već i zamisao koju često ima o državi, tj. o sebi samoj. Nama ne treba Njemačka koja bježi u 'postnacionalno' razdoblje. Nama treba građanska Njemačka kako bismo započeli iskren dijalog o krajnjim ciljevima izgradnje Europe: kakav društveni, civilizacijski i geopolitički program? Prvo politika: država i demokracija čvrsto su povezane, a izmišljanjem institucijske mehanike kakvu opisuje njemački ministar vanjskih poslova, ne može se riješiti pitanje europskog identiteta. Kao što, s pravom, primjećuje, postupak Monnet-Schuman koji se sastoji u tome da se napreduje okolišajući, dovodeći države pred svršen čin, što on zove 'induktivna integracija', izišao je iz uporabe. S petnaest članova, sadašnje europske ustanove rade jako loše. S dvadeset i pet ili trideset članova bit će zakočene. Kako sačuvati snagu djelovanja koju bi proširenje moglo dovesti u pitanje? Joschka Fischer kao rješenje jasno predlaže političku integraciju. On nedvosmisleno potvrđuje federalni poziv Europe, o čemu su 1991. razmišljali i autori ugovora iz Maastrichta, prije nego su u zadnjem času povukli iz teksta taj izraz koji je tada bio odveć izazovan. Nakana je ipak bila jasna. Ona je to i sada, a zasluga je Joschke Fischera što je otvoreno rekao: 'Europska unija, prije ili kasnije, za deset godina, sučelit će se s odlukom koju će joj nametnuti okolnosti: ili će se većina država članica pokušati u potpunosti integrirati, ili će, u protivnom, malena skupina država članica stvoriti prethodnicu, tj. gravitacijsko središte... koje će moći ići naprijed na putu političke integracije.' Premda mi se dvojba čini pomalo reduktivnom (želite li se uključiti u umak Bechamel ili u umak od senfa?), predloženo rješenje koje se želi nametnuti kao 'po sebi razumljivo' čini mi se nepraktično i politički neopravdano. (...) U nedostatku 'europskog naroda', europski se politički identitet ne može izgraditi bez političkog približavanja - tj. svjesnog približavanja - naroda koji čine Europu. Ne možemo izbjeći dijalog koji započinje u svakoj državi. Tako će nastati pravi javni prostor za raspravu na europskoj razini. (...) Od 1945. Njemačka se osjeća dužnikom SAD-a koji ju je oslobodio od zla i vratio joj slobodu i jedinstvo. Taj razumljiv osjećaj ovisnosti iz kojeg Sjedinjene Države žele izvući korist pričinjajući se kako nude Njemačkoj povlašteno partnerstvo, 'the partnership in teh leadership' koje je predložio George Bush, ne smije spriječiti europske narode da zajedno brane svoje opravdane interese. Zato je Francuskoj i Europi potreban njemački narod u potpunosti građanski i pomiren sa svojom prošlošću. O tome ovisi budućnost velike Europe koja će gospodariti sama sobom. Kada je riječ o Francuskoj, zagovornici 'postnacionalnog' mogu tu zauzeti prvo mjesto u glasilima. Država koju odbacuju kao 'zastarjelu', zadat će im još puno briga, jer narod većinom nije nimalo spreman da se odrekne republikanskog obrasca građanstva. Gospoda Chirac i Juppe osjetili su to na svojoj koži 1995. - 1997. Baciti državu u ropotarnicu povijesti značilo bi zauvijek se oprostiti s demokracijom. Tako, temeljno pitanje nije europska federacija ili konfederacija, već vazalski oligarsi ili građanska demokracija, u svakoj našoj državi. Francuska napose mora dići glas kako zov sirena koje zagovaraju podređenost 'globaliziranom' carstvu, ne bi ugušio pojavu svijesti o onome što može biti europska Europa", piše Jean- Pierre Chevenement.