NJ 31.5.WELT:CLINTON-OPRAŠTAJ OD E

NJEMAČKA DIE WELT 31. V. 2000. Američka zagonetka "Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država stiže u posjet Europi i istodobno se oprašta. Proputovat će Europu od istoka do zapada - a završna postaja bit će Moskva. Njegovo putovanje obavijeno je sjetom i oproštajem. Bill Clinton obilježit će oboje istodobno - s velikim osjećajem pomoću kojeg uspostavlja blizak kontakt s ljudima; velikim gestama u koje umješno uvija svoju politiku poput rijetko kojeg predstavnika svoje generacije. To će obilježje biti posebno izraženo u njegovu govoru povodom dodjele Karlove nagrade u Aachenu. Europljani, u prvom redu Gerhard Schroeder i Tony Blair, rado će mu udovoljiti ovih dana. Ta, korijeni su im zajednički - ili bi oni bar to željeli. Prvim ulaskom u Bijelu kuću Bill Clinton izmislio je novu marku politike koja se uspješno mogla prodavati i u Europi. Tko ne bi volio da ga prvih godina Clintonova predsjedničkog mandata proglase u vlastitoj zemlji 'Billom Clintonom iz ...' - ne samo u Europi, ali naročito tamo. Nitko pak u to vrijeme ne bi bio volio da ga proglase 'Georgeom Bushom iz ...' a posebno ne 'Ronaldom Reaganom'. Uz stil, Europljane je osvojila i unutarnja melodija njegove politike: Clintonovi 'new democrats', politički odlučujući centar, koji i te kako može osvojiti iz smjera ljevice samo ako dovoljno vodi računa o privredi, poduzetništvu i burzama - sve te elemente naći ćete kod Blairovih 'novih laburista', Schroederova 'novog centra' i 'trećeg puta' europskih socijaldemokrata. Drugim riječima, već se dugo američki Predsjednik nije toliko politički približio Starom Kontinentu. No, Bill Clinon ipak nije mogao pomoći dvjema stranama - ni svojim Amerikancima ni 'svojim Europljanima' - da se osjetno bolje razumiju. Zagonetke su ostale. Naime, što će ostati u kolektivnom sjećanju Europljana kada je riječ o Billu Clintonu - prisjetimo se samo da je uspomena na Ronalda Reagana obilježena (možda čak krivom) predodžbom da je 'do smrti naoružao' Sovjetski Savez i time nekako i ukinuo podjelu svijeta na Istok i Zapad? Iako je rat u Vijetnamu daleko snažnije od Drugoga svjetskog rata okarakterizirao Clintonovu generaciju, Clinton je kao predsjednik obvezao svoju zemlju na pružanje potpore Europi - možda nakon određenog oklijevanja, ali ipak na kraju ništa manje odlučno nego njegovi prethodnici. Dakle, hoće li Njemačkoj ostati u sjećanju u prvom redu kao vođa krajnje samosvjesne ali i odgovorne svjetske sile koja je dva puta u osam godina gasila požare u stražnjem balkanskom dvorištu te koja se svom snagom založila za čudo mira u Sjevernoj Irskoj i na Bliskom istoku? Teško. Ne, Clinton će nam vjerojatno nehotice ostati u sjećanju kao utjelovljenje onog što ne razumijemo kod SAD - čak ni nakon pet desetljeća transatlantske odanosti. Za njegova predsjedničkog mandata Amerika je dopustila da je ponese val globalizacije i brojnih novosti - i to tempom koji je začudio i zbunio Europu. Praktična posljedica takve politike jest neslućeno dug niz trgovačkih sukoba o kojima je teško postići kompromis zato što zajednička osnova razmišljanja očito postupno nestaje. Bill Clinton ispunio je svoje obećanje iz devedesetih godina da će Ameriku osposobiti za 21. stoljeće. Europljani tek moraju ostvariti taj cilj na mnogo područja. Taj proces otvara u odnosima dvije strane više pitanja nego odgovora. Ime Billa Clintona istodobno za Europljane znači jednu od najvećih lekcija iz američke politike, koja je Njemačkoj pokazala u prvom redu da moramo još puno toga naučiti prije no što nas počnu shvaćati. Naime, nesmotreno ljubakanje s praktikanticom vjerojatno ne bi ni u jednoj europskoj zemlji preraslo u državnu krizu. U SAD-u dogodilo se upravo to. Da se pak predsjednik ili premijer koje europske države našao u takvoj političkoj nevolji u kakvoj se našao Bill Clinton, ne bi mogao ostati na dužnosti. Clinton je pak ostao američki predsjednik. Dakle, Bill Clinton je osam godina bio važan element za europsku politiku i njezine političare: u početku je bio njihov uzor, često i vođa ali uvijek istodobno i zagonetka. Ostao je u svom svijetu koji Europa još nastoji dokučiti. Trebao bi nam ga uskoro objasniti kao profesor na Oxfordu", zaključuje Nikolaus Blome.